I ovo je Bosna i Hercegovina
Piše:
Ovako je zvučao jedan od slogana za promociju prirodnih i turističkih ljepota Bosne i Hercegovine. Marketing kampanja se sastojala od prelijepih kratkih videa sa raznih atraktivnih prirodnih lokacija koje se nalaze u Bosni i Hercegovini. Zaista, na momente, kada pogledate te prelijepe i profesionalno snimljene video kadrove, pomislite da se radi o nekoj inostranoj zemlji gdje je sve sređeno i uređeno.
Obilazeći neke od tih lokacija iz tih TV spotova proteklih nekoliko godina, uviđam da zemlja u kojoj sam rođen posjeduje unikatnu i bogatu prirodnu ljepotu. Vrlo često skrivenu i nedostupnu nama koji živimo u ovoj zemlji. Rijetki su sretnici koji imaju priliku obići neke od ovih lokacija i uživati u njenim ljepotama. Trenucima divljenja kreacijama prirode. Isključivo prirode, bez svih narušavanja (ne)ljudskim intervencijama.
Priroda i društvo
Kada bi čovjek samo posmatrao prirodne ljepote naše zemlje, onda bi percepcija svakog građanina ove zemlje bila jedinstvena. Ne bi postojale podjele niti politike koje bi nas razdvajale. Čovjek ne bi želio narušiti ta prirodna bogatstva koja će nadživjeti sve nas, pa čak i ove koji čine sve da unište ta prirodna područja.
Ponekad kada idem do ovih lokacija veoma lošim putevima, budem ljut što nije izgrađena bolja infrastruktura, ceste i putevi, znakovi, signalizacija i slično. Onda opet zastanem sa razmišljanjima i shvatim da je možda i bolje da neka od ovih prirodnih bogatstava budu skrivena od očiju tajkuna i ljudi koji u svemu gledaju kako da ostvare isključivo ličnu dobit i korist.
Nekada sam sretan, što takvi nemaju naviku ni priliku da posjećuju neke od ovih lokacija, jer jednostavno na njima nema luksuznih ugostiteljskih objekata, uslovi su veoma surovi i oslanjate se isključivo na vlastite sposobnosti preživljavanja i snalaženja u tim prirodnim okruženjima. Priroda vas testira sa svim izazovima, ali također i nagradi pojedinim znakovima pažnje. Bilo da se radi o prirodnom izvoru, jestivim plodovima ili naprosto zrakom sunca i vitamina D koji dobijete u trenutku kada vam je to potrebno. Čisti zrak ne treba ni spominjati, pošto ga u gradskim sredinama već odavno ne udišemo.
Sjećam se ratnih uslova gdje se čovjek u cilju preživljavanja oslanjao isključivo na prirodu oko njega. Posebno je upečatljivo sjećanje na jednu ratnu scenu kada čovjek u Sarajevu siječe drvo ispred zgrade radi ogrjeva, a žena sa prozora zgrade plače zbog tog nesretnog čina. Oboje su upravu. I čovjek koji siječe drvo da bi preživio i žena koja plače zbog uništavanje posljednjeg traga prirode u njenom okruženju. Čovjek i priroda ili kako sam imao naziv predmeta u školi „Priroda i društvo“, dva su neodvojiva partnera i druga. Ne mogu jedan bez drugog, ali kao i svaki odnos i ovaj nije bez međusobnih trzavica i problema. Odnos koji treba poštovati i urediti, jer šta smo ako nemamo tog našeg partnera?
Šta smo bez prirode?
Odgovor je jednostavan. Nema nas ili nema prirode. Zato uživajte i čuvajte prirodu, jer će i ona čuvati i nagraditi vas. Ne bacajte smeće, ne zagađujte rijeke. Nije svaka livada ili brežuljak zgodno mjesto za građenje megastruktura koje ne pripadaju tim prostorima. Nije zarada od prodaje luksuznih apartmana toliko velika, da bi se uskratilo pravo svim ostalima da uživaju u komadu prirode vrijednom svačijeg divljenja.
Zamislite da smo umjesto toga što smo gradili nakaradne objekte, očistili našu prirodu od svog smeća i izgradili puteve i oznake do ovih lokacija i omogućili svima da lakše dođu i otkriju ove lokacije, a posebno najmlađi…
Danas bismo živjeli u zdravijem i sretnijem društvu. Okruženi ljudima naučenim da se sa pažnjom i divljenjem odnose prema prirodnom okruženju. Naučeni da brinu o nečemu, te da ostave svoj trag u svijetu i društvu, trag da su doprinijeli očuvanju prirode za buduće generacije. Zar ne bi to onda bio taj bolji svijet?
Samoodrživost i očuvanje prirode
Priroda bi nas nagradila za takvo ponašanje i odnos. Već nam je dala sve što trebamo, pa zašto onda tako ne znamo vratiti? Zašto smo postali sebični? Zašto samo ograđujemo i prisvajamo ono što nije naše i što ne možemo ponijeti sa sobom? Zašto mislimo da ćemo izgradnjom velikih građevinskih objekata ostaviti trag naše „veličine“ u društvu? Najbolji trag je da ostavimo što manje traga u prirodi. Jer to je onda naš doprinos da i drugi uživaju u trenucima ljepote kojoj smo i mi svjedočili i imali priliku osjetiti, vidjeti, čuti, pomirisati…
Ne znam šta me inspirisalo i potaklo da ovo napišem u jutro 6.3.2024. u Sarajevu, ali neka ipak ostane zapisano.