Planina Vranica i vrhovi Nadkrstac (2112 m.n.v.) i Krstac (2069 m.n.v.)
Piše:
Subota 2.3.2024. oko 18 sati, piše mi na Viberu moj drug Igor da bi mogli sutra planinariti. U tom momentu ova ideja mi se čini privlačnom, mada kako u poruci nema previše detalja nisam siguran šta je planirano, pa malo opreznije pristupam ovoj poruci. Odgovaram da sam zainteresovan, ali da nisam za Treskavicu, koju je spomenuo kao prijedlog. Na Treskavici sam bio više puta na skoro svim vrhovima i rutama, tako da mi ta opcija nije bila baš privlačna. Također, na Treskavici uvijek imam neku dozu straha i opreznosti jer ne mogu da ignorišem informaciju da na toj planini ima mina. To mi nekako uvijek stvara opterećenje kada trebam da planinarim na Treskavici. Nedugo nakon ove poruke, Igor me zove na telefon i zove da sjednemo na koje piće i dogovorimo neku alternativnu lokaciju za sutrašnje planinarenje.
Dogovaranje za planinarenje
Kada smo sjeli na piće, Igoru odmah kažem da nisam za neke prevelike avanture i da bih volio ići na neku ugodniju i mirniju turu. Prvo razmišljamo o okolici Sarajeva, i nekako se najlakše nadolazi na ideju na neki uspon na Trebević, ali da idemo pješke iz grada što smo već jednom uradili, potom Skakavac, Bukovik, Čavljak što smo isto radili pješke od moje kuće, tako da nam je obojici to zvučalo kao nešto što smo već prošli i nismo u tome vidjeli neki novi izazov ili zanimljivost. U tom razmišljanju, prisjetih se rute na planini Vranica koju je spominjao naš drug Arman. Nikada tamo nisam bio, ali ono malo što sam istražio preko Interneta mi se učinilo veoma zanimljivim i relativno laganim izazovom, iako se radi o petom najvišem planinskom vrhu u Bosni i Hercegovini.
Igor se naravno odmah “uhvatio” za ovu moju glasno izgovorenu ideju, mada ja nisam još bio siguran u taj moj prijedlog. Uzeli smo malo mobitele da pogledamo rutu i put do planine. Sve se činilo uredu, jer nam je do tamo trebalo nekih cca. 2 sata vožnje iz Sarajeva, uspon je trebao da bude nekih 4-5 km, tako da smo proračunali da nam za ovo sve treba nekih 6 do 7 sati lagane šetnje kako bi stigli kući prije mraka.
Ja sam malo bio skeptičan zbog vremenskih uslova, jer ipak se radi o vrhu preko 2.000 m.n.v. tako da sam bio siguran da ćemo imati izazove sa snijegom, a nisam uspio pronaći nigdje neke fotografije ili informacije o trenutnom stanju na ovoj planini. Vremenska prognoza je također bila šarolika, bez padavina, ali sa nekom naoblakom i potencijalno jačim vjetrom.
Druga stvar koja me zabrinjavala, je to što ni Igor ni ja, nismo bili prije na ovoj planini. Nisam bio baš siguran da li ćemo se snaći. Međutim pogledao sam mapu i pročitao nekoliko iskustava nekih planinara na Internetu i procijenio sam da ova ruta nije toliko komplikovana i zahtjevna. Pročitao sam da nema opasnosti od mina, i nekako dobio sam zelena svjetla koja sam tražio za donošenje odluke da krenemo na ovu rutu. Popili smo još jedno piće i dogovorili polazak sutra ujutro u 7 sati.
Jutarnje pripreme za polazak na planinarenje
Ujutro ustajem, a u kući nema vode. Nestala je u toku noći. Već me to pomalo iznerviralo, jer mi je otežalo obavljanje jutarnje higijene i svih ostalih priprema za odlazak u planinu. Na svu sreću u kući sam imao natočen jedan kanister vode, pa sam nekako obavio sve što je trebalo. Doručkovao sam zobene pahuljice i spremio integralne kekse, banane, slane krekere i nešto orašastih plodova za ponijeti. Igor mi javlja porukom da će malo kasniti, tako da smo se na kraju našli oko 7:15. Morali smo svratiti do Igora još na Dobrinju da pokupi ostatak svoje planinarske opreme i krenuli smo put Fojnice prema Prokoškom jezeru (1636 m.n.v.).
Put do Vranice i Prokoškog jezera je odličan i brz sve dok ne prođete Fojnicu i skrenete na makadamski put dug nekih cca. 20 km. Taj tako kratak put smo prelazili nekih 45 minuta, jer se po takvoj cesti ne može brže voziti. Ono što smo prvo primjetili je nevjerovatan broj izvora, potoka i količine vode koja protiče ovim dijelovima puta. U nekoliko navrata, privučeni ljepotom tog prizora, smo zaustavili auto da fotografišemo i snimimo te predivne izvore i potoke.
Poslije nekog krećeg uspona vijugavim planinskim putem, polako izlazite na jednu uzvisinu iznad Prokoškog jezera gdje imate proširenje i vidikovac na ovaj prekrasan dio prirode. Pogled sa ove lokacije je nestvaran i lijep. Vidite sniježne vrhove Vranice, a dole zaleđeno Prokoško jezero sa okolnim vikendicama i kolibama. Iznad Vranice se naziru neki sivi oblaci, a i na vidikovcu puše hladan i dosta snažan vjetar.
Spuštamo se do jezera i tu pred ulazak u zaštićenu zonu parkiramo auto. Presvlačimo se u opermu za planinarenje. Kontrolišemo našu planinarsku opremu i polazimo na planinarenje oko 10:15 sati.
Početak avanture
Sve oko nas na polasku izgleda bajkovito i lijepo. U kućicama oko jezera skoro da nema nikoga. Tek iz nekoliko njih se vidi neki znak života u vidu naložene vatre i dima iz dimnjaka. Na jezeru vidimo nekih dvoje ljudi, a mi pokušavamo da se orjentišemo kuda bi trebali započeti našu rutu planinarenja. Opisana ruta sa Interneta koja vodi pravcem od jezera do vrhova Krstac i Nadkrstac izgleda nemoguća za penjanje zbog velikih nanosa snijega i zametnute markirane staze. Odlučujemo da potražimo neki ulaz na potencijalnu planinarsku stazu desno od jezera, jer smo pronašli neki GPX rute do vrha Nadkrstac. Na tom putu primjetili smo u daljini ispred nas neka četiri planinara i to nam je dalo ohrabrenje da smo na pravom putu i da nismo jedine „budale“ koje su došle tog dana da planinare u ovim zimskim uslovima.
Prateći njihove tragove u snijegu i GPX koji smo pronašli shvatili smo da ova grupa planinara ispred nas očigledno poznaje dobro teren, jer su tačno na određenim mjestima pravili kratice što je skraćivalo naš put prema vrhu. U dijelu gdje počinje dio šumskog puta uspjeli smo sustići ovu grupu planinara. Radilo se o iskusnijoj starijoj grupi planinara iz Hadžića. Ljudi su baš bili zanimljivi i dobronamjerni. Rekli su nam da i oni idu na vrhove Vranice i da su nekada prije tu planinarili. Objasnili su nam neke smjernice kuda bi trebali da idemo i potvrdili nam da su oni gledali neke vremenske prognoze koje ukazuju da će na vrhu vrijeme ipak biti lijepo, iako to stanje na terenu nije potvrđivalo.
Sve ovo nas je ohrabrilo i Igor i ja smo nastavili naš uspon sada ispred ove grupe planinara. Morali smo da prtimo duboki snijeg, pa nam je ovo dodatno crpilo snagu. Na pojedinim dijelovima znali smo propadati i do iznad koljena, što baš crpi energiju uz uspon koji je bio pred nama od nekih cca. 500 metara.
Vučiji tragovi
Na izlasku iz šumskog dijela puta naišli smo na poprilično svježe tragove životinja. U prvi mah smo pomislili da su to šape mladunčadi medvjeda, pa smo malo zastali i usporili. Sačekali smo ponovo grupu planinara iza nas. Oni nam kažu da su oni u šumi vidjeli da su to tragovi vuka. Meni je vuk omiljena životinja i stvarno imam neke posebne emocije i simpatije prema toj životinji, tako da su se sada u meni pojavili pomiješani osjećaji. Sa jedne strane mi je drago da sam naišao na tragove životinje koja mi je fascinantna, ali opet osjetih i strah da bi možda mogao i vidjeti vuka u njegovom prirodnom staništu, što ne bi bilo ugodno na ovakvom zimskom teškom terenu. Međutim kako smo bili glasniji, pretpostavili smo da su životinje već osjetile naše prisustvo i da su one otišle već daleko od ove lokacije te smo nastavili naš put ka usponu.
Nanosi snijega su veliki, tako da idemo usponom iz šume, dok nam vrhovi Vranice ostaju sa lijeve strane. Ta putanja pomalo izgleda apsurdno jer se penjete paralelno sa vrhom na koji želite da se popenjete, a logika vam govori da bi najbolje bilo da idete nekom dijagonalom i tako sebi skratite put. Međutim strm teren i visoki nanosi snijega nedozvoljavaju nikakvo skraćivanje puta, naprotiv čine da idete težim putem. Ono što je meni važno jeste da GPX pokazuje da je to stvarna ruta i planinski put u ljetnom periodu kada se vidi markirana planinska staza.
Dolazimo napokon do dijela koji se čini kao da je staza koja vodi prema vrhovima Vranice. Sada napokon vidimo vrhove koje želimo popeti, ali pred nama su visoki nanosi snijega kojeg moramo prtiti. Ovaj dio puta je bio baš velika patnja. Sivi oblaci iznad vrhova Vranice i jak vjetar nam neulijevaju optimizam da ćemo danas popeti vrhove. Duboki snijeg na putu nam crpi energiju i nervira svakim i konstantnim propadanjem u njega. Međutim, odlučujemo da idemo pravo do prvog uzvišenja odakle ćemo bolje moći procijeniti da li su vremenski uslovi takvi da možemo izaći na vrh.
Napokon stižemo do tog dijela i zaista iako je udar vjetra dosta snažan, ipak vidljivost je na zadovoljavajućem nivou i procjenjujemo da možemo sigurno popeti vrh Nadkrstac koji je najviši vrh Vranice.
Uspon na vrhove Nadkrstac i Krstac
Dolazimo do uspona na vrh Nadkrstac. Na vrhu se nazire zastava BiH, a vidimo da tu već stoje dva planinara. Dolazimo na vrh, pozdravljamo se sa ta dva planinara, za koje po opremi vidimo da su iz PD Vitez. Oni su baš veseli, snimaju videa i pjevaju. Mi koristimo priliku da snimimo koji video na vrhu i da se uslikamo na vrhu, ali vjetar zaista jako puše na tom dijelu i želimo nastaviti naš put prema drugom vrhu Krstac i silasku do Prokoškog jezera, prije nego se vrijeme dodatno pogorša.
Sustiže nas i grupa planinara iz Hadžića na vrhu. Tu se još jednom pozdravimo sa njima i Igor i ja nastavljamo put prema drugom vrhu Krstac. Na putu prema ovom vrhu koji je sve vrijeme uspona bio u tamnijim oblacima i lošijim vremenskim uslovima nego ovaj na kojem smo upravo bili, odjednom se razvedri i sunce obasja ovaj vrh. Ugodno je bilo osjetiti sunce, pošto nas je hladan vjetar baš rashladio dok smo se kretali prema ovom vrhu.
Sa vrha Krstac otvara se jedan prekrasan vidikovac sa pogledom na Prokoško jezero. Sunce i vedro nebo koje su sada tu na mjestu gdje je do maloprije bilo tako tamno i sivo, djeluje nestvarno. Pogled sa ove lokacije je neopisivo lijep. Sav taj trenutak lijepog vremena koje je odjednom zavladalo, želi da nas zadrži na ovoj lokaciji da što duže uživamo u pogledima, međutim ipak uviđamo da će biti veliki izazov sići sa planine do jezera, te da nas čeka još dug put do povratka do vozila. Odlučujemo da se ne zadržavamo previše, iako je na ovoj lokaciji baš lijepo.
Izazovi na silasku do Prokoškog jezera
Počinjemo silaziti sa ovog vrha i dolazimo do sedla gdje se nalazi putokaz prema Prokoškom jezeru na kojem piše da u nekim normalnim okolnostima od tog dijela put traje nekih 45 minuta. Jezero smo i vidjeli sa vrha Krstac, tako da to i djeluje tako. Međutim, taj smjer puta kojim bismo trebali krenuti je sav zameten dubokim snijegom, a silazak je jako strm. Procjenjujemo da ovaj put nije bezbjedan za naš silazak u ovim vremenskim uslovima. Zastajemo i na mobitelu i karti pronalazimo ucrtanu planinsku stazu koja ide kružno prema jezeru. Posavjetovani ranije od planinara iz Hadžića odlučujemo da krenemo tim alternativnim i dužim putem. Tako se naša prvobitno planirana kratka tura od 5-6 km, pretvori u nešto duže i avanturističko putovanje od skoro 13 km. Na ovom dijelu vrlo je teško pronaći neke orjentire i markacije, jer sve oko nas je bijelo od snijega. Nema nekog velikog rastinja osim kleke, a i ona je najčešće pod sniježnim nanosima. Koristimo se GPX mapom i krećemo se u smjeru te zamišljene ucrtane planinske staze. Na pojedinim dijelovima tog puta pronalazimo neke tragove nekih planinara koji su prošli prije nas, ali ih vjetar već polako briše novim nanosima snijega.
Ono što također sada buni vaš mozak jeste što Prokoško jezero na koje želite da se spustite ostavljate iza svojih leđa i sve se više udaljavate od njega. Ovaj kružni put vodi prema jezeru, a teren je bezbijedniji i manje strm. Ovaj dio naše GPX mape sa aplikacije Strava koji dijelim uz ovaj tekst, trebate koristiti sa oprezom i pažnjom da smo mi ovu putanju pronalazili na osnovu zatečenog stanja na terenu. Jednostavno na nekim dijelovima nismo mogli proći putanjom kako je to bilo ucrtano na planinskoj mapi, nego smo birali najlakši mogući put koji smo pronašli.
Silazak je trajao dosta dugo, jer smo stalno opipavali i provjeravali teren ispred nas, pošto nismo nikada prije bili na ovoj ruti i teren nam je bio potpuno nepoznat. Dosta puta smo prelazili preko nekog potoka, za kojeg smo znali da vodi prema jezeru, tako da nam je on bio neki orijentir na putu prema njemu. Vjerovatno da postoji neki lakši i jednostavniji put silaska od ovog kojim smo prošli Igor i ja. Kako smo se približili nižem terenu, počinjemo ponovo skretati u lijevo i iza jednog brda ponovo vidimo Prokoško jezero, što nam potvrđuje da smo išli dobrim putem.
Prizor zaleđenog Prokoškog jezera
Pogled na jezero sa ovih visina i brda u blizini izgleda nestvarno lijepo. Kada smo došli na samu obalu jezera, prizori izgledaju kao da niste u Bosni i Hercegovini. Sve izgleda kao neki kadrovi iz filmova, pa zamislite da ste negdje u Švicarskoj ili nekoj Skandinavskoj zemlji. Hvatamo posljednje kadrove zalaska sunca iza Vranice. Oko nas je sve tiho i mirno. Adrenalin nas drži od sve avanture koju smo danas prošli. Na momente je bilo jako naporno i stresno probijati se po tako teškom i izazovnom sniježnom terenu. Međutim kada napokon dođete na siguran dio terena i kada znate da ste se uspješno vratili sa ture, možete uživati u trenucima koje ste tog dana vidjeli.
Definitivno ovo je jedno mjesto za koje prije nisam znao da postoji, a sada se nalazi visoko na mojoj listi najljepših lokacija za planinarenje u Bosni i Hercegovini. Ja je svrstavam na visoko drugo mjesto poslije Čvrsnice koja je moja omiljena destinacija. Sigurno imam želju da ovo planinarenje ponovim u nekom proljetnom ili ljetnom periodu, pa da iskusim prirodnu ljepotu ove fenomenalne lokacije u nekim drugim bojama i ugodnijoj klimi, kako bi uživanje i ugođaj bili upotpunjeni. Do tada uživajte u mom kratkom videu sa ove ture i nekoliko fotografija, koje će vas nadam se potaknuti da i vi posjetite ovo prirodno bogatstvo Bosne i Hercegovine.
