Pravda?/Justice?
Pišu: Leila i Almir Kurbegović
Protekle sedmice imali smo priliku pratiti sedmo izdanje AJB DOC Film Festivala, koje je otvoreno postavilo centralno pitanje: “Pravda? Justice?”. Leila i ja smo pažljivo pogledali niz filmova s ovogodišnjeg programa, a u ovom tekstu dijelimo naše utiske o filmovima koji su nas posebno dotakli, kao i osvrt na cjelokupno ovogodišnje izdanje festivala. Da budemo precizni, pogledali smo ukupno osam filmova, što čini trećinu ukupnog programa, pa smatramo da naša analiza daje objektivan uvid u sadržaj i poruke koje festival ove godine donosi.
Neke filmove smo pogledali zajedno, pa ćemo za njih dati oba naša mišljenja, dok smo druge gledali zasebno, što znači da ćete za te filmove dobiti samo jedno viđenje. Nadamo se da će vam se naše recenzije festivala i filmova svidjeti i da će vas zainteresovati da pratite ovaj festival u narednim godinama, a svakako radovali bi se da čujemo i vaše viđenje koje možete slobodno ostaviti u komentarima ispod teksta.
Tamo gdje masline plaču/Where Olive Trees Weep (Last Minute Cinema)
Almir: Film otvaranja je bio „Tamo gdje masline plaču“ autora Maurizio Benazzo & Zaya Benazzo. Izuzetno teška tema i film koji je nemoguće pogledati, a da ne ostavi neki utisak i težinu nakon gledanja. Film govori o stanju u Gazi prije dvije godine, dakle prije svih posljednjih dešavanja kojima svakodnevno svjedočimo u izvještavanjima Al Jazeere. Ne bih ulazio u detalje filma, ali ono što je mene najviše pogodilo u samom filmu su rečenice koje su u njemu izrečene, poput one da ljudi u Gazi i Palestini skoro svi pate ne od post traumatskog sindroma, nego od kontinuiranog traumatskog sindroma, za koji nemaju ni vrijeme da se oporave zbog svega što su doživjeli i preživjeli.
Drugi snažan utisak ostavlja prisustvo doktora Gabora Matéa, koji je posjetio ljude u Gazi s ciljem da im svojim savjetima pomogne u suočavanju s traumama i torturama koje su preživjeli. Kaže da je poslije svake od sesija i sam plakao koliko su ga pogodile neke od priča koje je čuo. Njegovo porijeklo i činjenica da je Jevrej, čija je porodica preživjela strahote Holokausta, te da i sam nosi traume tih događaja, naglašavaju važnost javnog i kritičkog govora o ovim temama kako bi se spriječilo ponavljanje sličnih tragedija. Nažalost mi i dalje svjedočimo činjenici da se zločini i pored svih tih opomena, opet ponavljaju i svaki put izgledaju i strašnije nego prethodni poznati čovječanstvu.
Također, ostalo mi je u sjećanju pojašnjenje dr. Matéa, koje objašnjava ljudsko ponašanje suočeno s velikom prijetnjom iz koje se ne može pobjeći niti boriti, a to je hladnoća i ukočenost tijela, kojom zapravo tijelo prirodno nastoji umanjiti bol kojoj će biti izloženo, a od koje nema bijega niti mogućnosti suprotstavljanja. Samo to kada znate je zastrašujuće, a ujedno me je podsjetilo na moju potisnutu traumu iz 90-ih kada sam se zaledio od šoka nakon što je je iz mira pala granata na Zetru gdje sam se igrao.
Leila: Dobro si detektovao nekoliko važnih stvari u filmu, a ja sam imala osjećaj da sam tokom gledanja filma upravo bila u stanju te „zaleđenosti“ ili ako hoćeš šoka. Čak sam se pitala sve vrijeme šta nije uredu sa mnom, jer gledam i slušam sve strahote i ništa me ne uzbuđuje kao dok sam sve to gledala svakodnevno uživo prateći putem društvenih mreža sva zbivanja u Gazi. No, upravo zahvaljujući ovom pojašnjenju dr. Gabora Matéa ubrzo ću shvatiti da mi se desilo to da tijelo počinje da vas štiti od prevelike boli.
Gabor Maté je zaista u ovom filmu pojasnio sve ono što ovako velike traume izazivaju i podsjetio nas na još važniju stvar, a to je da ukoliko se kolektivna trauma ne preradi, ona postaje dio kulturnog naslijeđa, a mi tome itekako svjedočimo iz vlastitog iskustva.
Osim ovoga, posebno me je dojmila priča glavne protagonistkinje filma, palestinske novinarke i terapeutkinje Ashire Darwish zahvaljujući kojoj vidim po ko zna koji put važnost uloge novinara, ali rekla bih i hrabrih pojedinaca poput nje. Ona u želji da pravda izađe na vidjelo, rizikuje i vlastiti život trpeći mučenja i ponižavanja u logorima, ali upravo zahvaljujući ovakvim ljudima, mi danas ne možemo reći da ne znamo, ne vidimo i ne možemo.
Nažalost, i dalje ostaje ovo gorko pitanje pravda? Postoji li pravda? Vjerovat ću i dalje da postoji samo da je nažalost spora.
Gaddafi: Profil jednog diktatora/Gaddafi: Inside the Dictator's Mind (Takmičarski program)
Almir: Ovo je bio jedan od filmova koji me je instant privukao svojom temom i naslovom. Želio sam da pogledam film, jer mi je zvučalo zanimljivo vidjeti kako CIA radi profile osoba koje su u njihovom interesu nadziranja. Iskreno film me dosta razočarao, jer sam imao prevelika očekivanja. U filmu sam imao priliku saznati neke nove detalje o Gaddafiju, ali na neki veoma površan i jednostran način gledanja na tu temu, tako da moram priznati da ovaj film iako ima zanimljivih detalja i segmenata, nije donio cjelokupnu priču niti detalje koje sam možda ja očekivao. Generalno osjećaj mi je bio da je film nekako loše struktuiran, gdje nisu sagledane sve strane ličnosti, nego je fokus usmjeren samo na one koje dominantno karakterišu diktatore – narcizam, nedostatak empatije, želja za vlašću, paranoja i predatorstvo.
Leila: Ovakvim temama mislim da se ne bi smjelo pristupati površno. U ovom dokumentarcu vidljiva je upravo jednostranost pristupa autora kao i mnogo nedostajućih elemenata kako bi se zaista vidjelo kako izgleda kada više od četiri decenije jednim narodom vlada jedan čovjek – diktator, paranoik i narcisoidni predator. Kao da je autor Kamal Redouani samo zagrebao površno vrlo kompleksnu i ne tako naivnu temu ne pružajući uvid u širu sliku. Osim toga, nismo čak ni vidjeli kako profajleri rade svoj posao procjene ličnosti, odnosno kako izgleda metoda koja im pomaže u tako jasnom definiranju ovakvih ličnosti. U jednom momentu kada je profajler CIA-e rekao da je radio profil ratnog zločinca Radovana Karadžića mislila sam super daj da vidim, međutim nažalost ostalo je samo na toj rečenici.
Mogu reći da mi je zanimljivija bila Q&A sesija, na kojoj su se javljali ljudi među kojima i jedan Bosanac koji je živio u Libiji i poznavao Gaddafija za kojeg kaže da je sigurno lud, ali je i vrlo jasno postavio pitanje autoru koji dolazi iz Francuske kako to da nije spomenuo da je Gaddafi pomagao političke kampanje francuskog predsjednika Sarkozya, pa i talijanskog predsjednika Berlusconija.
Jedan zanimljiv segment ovog filma definitivno je glavni čovjek iz Gaddafijevog obezbjeđenja koji je i svoj život žrtvovao za njega, ali i jasno rekao kako je viđao da kod Gaddafija dolaze „bosonogi“ po pomoć iz cijelog svijeta, a kasnije postaju predsjednici država.
I još jedan važan segment filma jesu i video zapisi personalnog Gaddafijevog snimatelja koji je snimao sve i samo ono što je Gaddafi odobravao, tako da zahvaljujući ovim snimcima po prvi put (barem ja) vidimo i drugu stranu diktatora kao porodičnog i predanog čovjeka, a istina je ipak negdje između, zar ne?
Nasmijana Gruzija/Smiling Georgia (Takmičarski program)
Almir: Genijalan film u pravo vrijeme pred lokalne izbore. Ovaj film bi se trebao po meni prikazivati pred svake izbore, kao lekcija nama biračima koji nastojimo svojim glasanjem birati bolju budućnost sebi i našem društvu. Ukratko, film govori o stvarnom događaju iz Gruzije u “Bezimenom selu”, gdje žive stariji i siromašni ljudi kojih se političari sjete samo onda kada dođe vrijeme izbora i kada im trebaju njihovi glasovi. Jedan političar temelji svoju kampanju na obećanju da će, u zamjenu za glasove i dolazak na vlast, osigurati zube i proteze za starije i siromašne građane svoje zemlje, kako bi se nakon godina stida zbog loših ili nedostatka zuba konačno mogli smijati. Sve djeluje plemenito i humano, do onog trenutka kada ovaj političar ne dobije izbore, pa ljudi ostanu bez zuba, prevareni i ostavljeni u svojoj svakodnevnici ruralnog i surovog prostora, u kojem i pored teškog života i dalje pronalaze razloge i načine da se nasmiju.
Film kada se ovako prepriča čini se smiješan, ali generalni osjećaj poslije gledanje je tuga koja vas obuzme zbog teškog života i patnje ovih ljudi vidljiva na njihovim licima. Njihova naivnost i želja da vjeruju u bolje sutra, od svakog izbornog procesa, u kojem iznova bivaju prevareni i varani od lica sa plakata, nekako na tužan način oslikava najčešću realnost svih političkih obećanja kojima smo bombardovani na svakom koraku, a najviše tokom izbornog perioda.
Još jedan osjećaj nakon gledanja ovog filma je i sramota, koju bih lično osjećao da sam bio u poziciji tih političara. Pitanje koje mi se nametalo je kako neko može nastaviti normalno živjeti s tim da ljudima ovako bezosjećajno povadi zube i da ih prevari lažnim obećanjem da će im vratiti osmijeh? Osjećao bih neizmjernu sramotu i stid od takvog postupka. Bilo bi zanimljivo vidjeti reakciju ovog političara nakon gledanja ovog filma ili reakciju naših domaćih političara nakon gledanja ovog filma.
Film obiluje brojnim simbolikama i metaforama iskazanim jednostavnim kadrovima i kako sam autor kaže nakon filma srećnim okolnostima koje su se spontano desile tokom snimanje ovog filma. Definitivno film vrijedan svake pažnje i analize. Meni lično ostaje dojam da neke scene bez obzira na izjavu autora, djeluju malo namještene i odglumljene, mada on tvrdi da su sve spontane i realne. To je moj dojam, ali film u svakom slučaju vrijedan pažnje.
Leila: Sve si lijepo i detaljno rekao, tako da mogu samo ponoviti ili podcrtati da bi film “Nasmijana Gruzija” trebalo tokom ovog predizbornog perioda u BiH svakodnevno emitovati na svim TV stanicama u prime time terminu, kako bi narod shvatio šta znači ona stara “obećanje ludom radovanje” i kako bi dobro promislili kada izađu na birališta kome i zašto daju svoj glas. Definitivno ga trebaju pogledati i političari. Nama je sreća da nam ne vade zube, ali zato nam svakodnevno trgaju živce. Ovo je jedan zaista u osnovi tužan film i svaki put se iznenadim kako u ovako siromašnim krajevima i u teškim životnim okolnostima ljudi opet nađu razlog i motiv za smijeh i radost. Što se tiče ovih scena koje pominješ, ja vjerujem da su se neke stvari tokom snimanja jednostavno desile, ali složila bih se da su ipak neke iscenirane. No, poruka filma je važnija od svega, pa me raduje činjenica da je upravo ovaj film dobio nagradu žirija za najbolji film na AJB DOC Festvalu. Čestitam!
Plantaža snova | Blueberry dreams (Takmičarski program)
Leila: Još jedan “težak” film iz Gruzije koji oslikava siromaštvo, ali i borbu oca Sose da prehrani svoju četveročlanu porodicu. Priča je ovo o porodici koja pokreće plantažu borovnica kako bi osigurala bolju budućnost, ali ne ide im baš na ruku, jer žive u sjevernoj Gruziji, u selu (Bogu iza nogu) nedaleko od problematične granice s proruskom regijom Abhazijom, gdje 30 godina tinjaju novi sukobi, a ni zemlja nije tako laka za obrađivanje. Soso je penzionisani inženjer, ali sa suprugom Ninom i sinovima Giorgijem i Lazareom uključuje se u program “Zasadimo budućnost”, koji su gruzijske vlasti pokrenule kako bi stabilizovale to područje. Gledamo klasičnu priču siromašne porodoce koja vrijedno radi da obezbijedi sebi koliko toliko normalan život, ali nakon tog teškog rada od otkupa borovnice porodici ostaje jedva da preživi.
Ono što je i u ovom filmu fascinantno jeste činjenica da uprkos ovakvim okolnostima, siromaštvu i sve što uz njega ide, ova porodica je kompaktna, nerazdvojna i kada se radi, ali i kada se druži. Ona uspješno žonglira između teškoća i radosti svakodnevnog života, a opet mašta i promišljanja o drugačijoj budućnosti. Zaključak: “Sirotinjo i Bogu si teška”.
Putinovo igralište/Putin’s playground (Takmičarski program)
Leila: “Dokumentarni film Putinovo igralište poljskog redatelja Konrada Szołajskog bavi se ruskom sabotažom, špijunažom i dezinformisanjem u centralnoj i istočnoj Evropi. Autori filma istražuju slučajeve hibridnog ratovanja u Poljskoj, Češkoj, Bugarskoj, Moldaviji i Latviji – zemljama na postsovjetskoj teritoriji. Kroz filmsku istragu otkrivaju dokaze o tajnim operacijama koje provode moskovski specijalni agenti. Invazija na Ukrajinu 2022. popraćena je intenzivnim tajnim operacijama u njenim susjednim zemljama, s ciljem vraćanja ruske sfere utjecaja u Evropi.” Ovako je pisalo u sinopsisu filma, ali samo ću reći da sam previše očekivala, pa sam se samim tim i razočarala. Ništa novo što već ne znamo autori nisu donijeli, film obiluje već poznatim i dosadnim statističkim podacima pobrojanih zemalja, a i način na koji istražuju ovu tematiku nema nikakvu dinamiku, tako da film ne drži pažnju gledalaca. Čak ni kraj, gdje su se našalili sa likom Putina uz pomoć AI, nije pomogao da film dobije veću ocjenu. Po mom skromnom mišljenju ocjena 3 je previsoka, ali sam je dala.
Tantura (Last minute cinema)
Leila: Za dokumentarni film “Tantura” sam čula još tokom ovogodišnjeg WARM Festivala kada je prikazan u kinu Meeting Point i svi koji su ga pogledali su mi rekli ovo moraš vidjeti. On se našao u programu Last minute cinema AJB DOC Festivala, jer spada u filmove koji su imali zapažen uspjeh prilikom prikazivanja na afirmisanim evropskim i svjetskim festivalima. Ovo mi je bio treći film u jednom danu kojeg sam pogledala i zaista vrijedno je pažnje, jer nam donosi jasan historijski prikaz svih sukoba koji traju još od 1948. godine na tlu Palestine.
Naime, stotine palestinskih sela ostalo je pusto 1948. Za Izraelce je to bio rat za neovisnost, za Palestince je to bila Nakba – katastrofa.
Film istražuje mit o osnivanju Izraela i nesposobnost zemlje da se suoči sa svojom mračnom prošlošću. U ovom filmu riječi “izbriši to” dobijaju potpuno novo značenje u kontekstu prekrajanja historije i rata. Krajem 1990-ih, student postdiplomskih studija Teddy Katz sproveo je istraživanje o navodnom velikom masakru koji se dogodio u selu Tantura 1948. godine. Dobio je visoke ocjene, ali njegov rad je kasnije napadnut, kada je došao u javnost, dok je njegova reputacija uništena. Međutim ostalo je 140 sati audio svjedočanstava koja preslušava reditelj Alon Schwarz i ponovo razgovara s bivšim izraelskim vojnicima iz brigade Alexandroni, kao i s palestinskim stanovnicima, u nastojanju da preispita šta se zaista dogodilo u Tanturi i zašto je Nakba tabu tema u izraelskom društvu. Bivši vojnici, sada u poznim 90-im godinama, prisjećaju se uznemirujućih ratnih djela, ali nerado zastaju na mjestima kojih se ili ne sjećaju ili o kojima ne žele govoriti, no audio zapis tih istih ljudi koje je Katz zabilježio u 20 godina starim intervjuima probija tu tišinu i otkriva načine na koje moć, utišavanje i zaštićeni narativi mogu oblikovati historiju.
Mogu li se izbrisati činjenice? Izgleda da mogu, ali srećom ne u potpunosti. Film kojeg definitivno preporučujem svima da pogledaju, naročito onima koji se bave pravom, zakonima i sudstvom, ali i novinarima istraživačima, kao i oni svi koji misle da znaju sve o historiji Izraela i Palestine.
Mistični kanjon Rakitnice/The Mystical Canyon of Rakitnica (Special screening)
Almir: Kao neko ko voli planinarenje, ovo je bio film koji sam morao pogledati. I sam sam uvijek fasciniran izgledom kanjona Rakitnice tokom planinarenja, a onda kada sam saznao za ovaj film, svakako je bio na listi obaveznih za pogledati. Sama rečenica iz trejlera filma: “Kanjonom Rakitnice je njegovom ukupnom dužinom ukupno prošlo manje ljudi nego što ih je bilo u kosmosu”, dovoljan su razlog da pogledate film i saznate zašto je to tako. Vrlo hrabar poduhvat snimljen kamerama u veoma kratkoj formi, tek toliko da pobudi želju i maštu o nekom avanturističkom poduhvatu. Film obiluje izuzetno lijepim kadrovima Bjelašnice i Visočice i kanjona Rakitnice. Govori o svim izazovima na putu ove hrabre ekspedicije. Ukazuje na brojne opasnosti koje ovakav poduhvat nosi, ali i razloge koji vam ne dozvoljavaju da odustanete ili se vratite nazad, čak i onda kada mislite da ste pogriješili što ste krenuli na ovu avanturu. Film je odličan za sve one koji vole prirodu i avanturizam, te na jedan lijep način prikazuje skrivene ljepote naše prirode iz jedne perspektive, koju su vidjeli samo rijetki hrabri i odvažni planinari. Film nije napravljen da se radi samopromocija ili na način “vidi koliko sam ja lud/luda ili hrabar/hrabra”, nego je zaista napravljen da se u prvi plan stavi ljepota netaknute prirode. Prirode koja svojom surovošću, čuva sebe netaknutom od svih nastojanja čovjeka da je uništi, zagadi, promjeni ili prilagodi sebi. Možda ova njena surovost i strahopoštovanje koje izaziva upravo je nešto što može spasiti prirodu od ljudskog negativnog djelovanja. Definitivno vrsta filma koja je potrebna u cilju edukacije i dokumentovanja naših prirodnih bogatstava. Film kojim se može pohvaliti naša zemlja i u inostranstvu. Volio bih da film ima više kadrova i materijala iz samog kanjona, ali uzimajući okolnosti u kojima se prolazi kroz kanjon i opreme koja se nosila, sigurno nije bilo mogućnosti da se naprave još bolji kadrovi od onih prikazanih u filmu. Kao i sam kad idem u prirodu, svjestan sam da ni jedna moja fotografija ili video ne oslikavaju stvarni prikaz i sliku koju vidim svojim okom, pa mi je u tom smislu žao što mogu samo pretpostaviti kako sve ovo izgleda uživo na samoj lokaciji. Scena koja mi je najviše ostala u sjećanju je prolazak kroz kanjon gdje jednom rukom dodirujete Bjelašnicu, a drugom Visočicu. To je nekako za mene tako moćan filmski kadar.
Leila: Nažalost, nisam pogledala film, ali sam imala priliku hodati strmim stijenama oko Rakitnice. Nemam želju da prolazim tu vrstu avanture osim na filmu, pa ću svakako pogledati ovaj dokumentarac i vjerujem preporučiti ga svima koji vole naše prirodne ljepote koje su surove i zahtjevaju strahopoštovanje. Čestitam autoricama na hrabrosti da zarone u hladnu rijeku i pokažu njenu ljepotu i surovost.
Bolnica Al-Shifa: Zakopani zločini/ Al-shifa hospital: the crimes they tried to bury (Specijalna projekcija)
Leila: Festival je počeo sa jasnom misijom i tako je završio, a to je da ne zatvara oči pred zločinima koji se trenutno dešavaju u Palestini. Tako smo na kraju Festivala gledali specijalnu projekciju dokumentarnog filma “Bolnica Al-Shifa: Zakopani zločini”. To je ona bolnica oko koje su se dešavali brutalni zločini, ali i unutar nje. Od trenutka povlačenja izraelskih okupacijskih snaga iz bolnice Al-Shifa, Al Jazeera 360 brzo je dokumentovala počinjena zvjerstva i zahvaljujući tome gledamo i slušamo ekskluzivna svjedočanstva medicinskih sestara i štićenika bolnice koji su izdržali mučnu 14-dnevnu opsadu. Slušamo o brutalnim ubistvima, mučenjima i izgladnjivanjima. Okupatori su prisilili medicinare da zakopavaju mrtve u masovne grobnice u krugu bolnice, da bi ih potom izraelske snage kasnije oskrnavile prelazeći buldožerima prego grobnica i drobeći tijela.
Mučno i teško je bilo slušati kroz šta su sve medicinski radnici, ali i stanovnici oko same bolnice prošli, ali je itekako vrijedan dokument o jednom surovom vremenu. Ovaj film definitivno može poslužiti kao dokaz organizacijama za ljudska prava koje traže pravdu.
Nakon filma, u razgovoru koji se vodio sa ekipom filma, saznajemo da se i sada u Palestini u izbjegličkim šatorima snimaju filmovi, jer smatraju da još jedino film ima moć da ispriča istinitu priču i da potakne ne samo empatiju ostalih, već i akciju koja je potrebna kako bi se zaustavila ova stravična stradanja.
Generalni utisci i ocjena sedmog izdanja AJB DOC:
Almir: Kao što je i sam direktor AJB DOC Film Festivala Edhem Fočo na otvaranju rekao, tema “Pravda?” se jednostavno sama nametnula ove godine. Pozdravljam ideju i hrabrost ovog festivala i ljudi oko festivala da na ovaj način jasno ukažu na genocid koji se dešava u Palestini te čak i javno iznese kritike ostalim festivalima koji zarad raznih interesa i želje da ostanu “politički korektni” ili “neutralni” ne iznose svoje stavove, kao da je zabranjeno imati mišljenje u demokratskom društvu.
Ono što ovaj festival čini interesantnim, jeste ta neka domaćinska atmosfera, gdje sam se osjećao ugodno kao gost. Najviše me dojmila scena gdje Sejo Kreševljaković sjedi na stepenicama punog kina Cineplexx i zove mene i Leilu da sjednemo na dva slobodna sjedišta sa boljim pogledom. Malo je festivala ili organizatora koji bi ustupili tako bolje mjesto nekom drugom. Kapa do poda za ovaj domaćinski pristup. A isto sam vidio da i direktori Al Jazeera Balkans televizije Tarik Đođić i Edhem Fočo također sjede na stepenicama kako bi što više gostiju sjedilo na sjedištima i imalo ugodniji ambijent za gledanje filma.
Sve projekcije na kojima sam ja prisustvovao su bile pune, sa veoma interesantnom publikom, koja je bila miks svih starosnih skupina, domaćih i stranih gostiju, što pokazuje da ovaj festival donosi sadržaje i priče koje mogu zainteresovati široku i raznoliku publiku, te time otvoriti mnoge teme za razgovore i promjene u društvu.
Pohvalio bih i razgovore nakon gledanja filma. Većina moderacija i razgovora je bila odlična, a jako mi se sviđa i ta mogućnost da iz publike gledaoci daju svoje komentare i postavljaju pitanja autorima. Često ta pitanja ili komentari budu i najznačajniji dio koji upotpuni gledanje nekog filma.
Ako bih tražio neku manu festivala, a ja sam takav, uvijek tražim i pozitivno i negativno, onda bih rekao da mi smeta kašnjenje zbog predugog smještanja publike i dolaska u kino u vremenu kada bi trebala početi projekcija. To je više zamjerka publici, ne organizatoru, jer lično volim tačnost i urednost, pošto mi je vrijeme najskuplji resurs koji imam.
Leila: Živimo u nekim turbulentnim vremenima. Vremenima u kojima su empatija i humanost iščezli. U vremenima u kojima iz sekunde u sekund, iz minute u minut, iz sata u sat, iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu uživo pratimo tuđu patnju i bol (p)ostajući nijemi, zaleđeni i nemoćni. U takvim vremenima divno je imati jedan festival koji potpuno s pravom postavlja pitanje: Pravda?/Justice? i ujedno otvara prostor za dijalog i promišljanje.
AJB DOC festival pita ima li pravde? Jasno je svima da je pravda mnogo puta izostala i da kada je najviše trebamo nje nema. Vidimo to i u ovogodišnjim filmovima koje smo gledali na AJB DOC-u poput “Plantaža snova”, “Tantura”, “Nasmijana Gruzija” i dr.
Zato festivali poput AJB DOC-a dobro nam dođu da ako ništa preispitamo i posložimo sebe, približi nam te ne tako baš, kako često mislimo, daleke svjetove, ali i da shvatimo koliko su nam ti daleki svjetovi, barem po patnji i bolu, pa i nepravdi bliski i zato je itekako važna empatija. Podsjetio nas je na to i dr. Gabor Maté u filmu otvaranja AJB DOC-a “Tamo gdje masline plaču”.
Hvala AJB DOC-u na filmovima koji daju glasove onima koji ih nemaju, što mi je približio te daleke svjetove, a hvala i sjajnim domaćinima. Seji Kreševljakoviću što me nikada ne zaboravi/e ne samo pozvati na festival, već i omogućiti najbolja sjedišta, dok u isto vrijeme oni kao domaćini sjede po neudobnim stepenicama iskazujući poštovanje prema svojim posjetiocima, prijateljima, prijateljicama, kolegama i kolegicama, publici, što je danas rijetkost.
Posebno bih pohvalila moderatore i moderatorice koji poznaju savršeno jezike, vode krasno razgovore i vrlo dobro razumijevaju tematiku o kojoj se govori. A da ne bude da je sve dobro i ja bih se dotakla kašnjenja i složila bih se s tobom da je vrijeme najskuplji resurs koji imamo.
O AJB DOC Film Festivalu:
AJB DOC Film Festival je međunarodni dokumentarni film festival koji se održao u Sarajevu od 13-17 septembra 2024. Festival je organizovan pod pokroviteljstvom TV emitera Al Jazeera Balkans, i u saradnji sa Al Jazeera Media Network (AJMN) i Al Jazeera Media Institute.
Cilj AJB DOC Film Festivala je promovisanje autora i dokumentaraca koji se bave društvenim fenomenima i koji se fokusiraju na univerzalne ljudske vrijednosti kao što su hrabrost, istina, pravda, tolerancija i kozmopolitizam.
Festival se sastojao od takmičarskog i ne takmičarskog programa, a filmovi su bili prikazivani u Cineplexx Sarajevo i u Bosanskom kulturnom centru BKC.
AJB DOC Film Festival u takmičarskom programu je prezentovao 12 dokumentaraca adaptiranih za prikazivanje na TV-u. Dodatno, prikazana su i četiri filma u sklopu “AJB Screening” programa, a isti će uskoro biti prikazani i na AJB televiziji. Pored ovih prikazano je i četiri filma u sklopu “Last minute cinema”, i četiri filma u sklopu “Special Screening” projekcije.
AJB DOC Film Festival dodjeljuje tri nagrade. Međunarodni žiri od pet članova je odabrao najbolji film takmičarskog programa i uručio “AJB DOC Main Award”. Svi filmovi takmičarskog programa su se takmičila i za nagradu “AJB Program Award”, koju dodjeljuje Al Jazeera Balkans Program Department Jury. Svi prikazani filmovi su se takmičili i za nagradu publike, koja je ocjenjivala filmove poslije gledanja.
AJB DOC nastoji postati najbolji i najuticajniji dokumentaristički film festival u Balkanskoj regiji. Njihov cilj je pokazati filmove koji educiraju i motiviraju publiku i koji promovišu vrijednosti koje promoviše i podržava Al Jazeera. Oni snažno vjeruju u kinematografiju kao važan alat za promovisanje ljudskih vrijednosti kao što su empatija, suosjećanje i socijalna pravda. Njihova vizija je da kreiraju platformu za filmske stvaraoce kako bi podijelili priče koje inspirišu pozitivne promjene u regionu. To žele postići kroz finansiranje, treniranje i uvezivanje članova dokumentarne filmske industrije.
