Čekajući Azraila, slušajući Jazz
Piše:
O ratu rijetko pričam. Ali ponekad razmišljam. Tek sam trideset godina kasnije imala snage da zavirim u svoje ratne dnevnike — i brzo ih ponovo zatvorim. Shvatila sam tada koliko toga čovjek potisne i namjerno zaboravi, nastavljajući živjeti s traumama, kao da nisu tu, a jesu. Ipak, kada neko napiše knjigu o ratu, posebno ako je riječ o Sarajevu i ljudima koje poznajem, tada je bez razmišljanja kupujem i čitam — u dahu. Rijetke su takve knjige, ali dovoljne da me pogode pravo u srce i ostave bol koja ne prolazi lako.
Upravo sam pročitala jednu takvu — Čekajući Azraila, simboličnog i višeslojnog naslova, koju potpisuje Edin Zubčević. Kažem „gotovo u dahu“, jer me na pola čitanja savladala migrena, pa sam morala čekati da lijek djeluje kako bih nastavila gutati Edine rečenice koje ne štede nikoga, a najmanje njega.
Edina Zubčevića sam već cijenila zbog Jazz Festa. Ali nakon ove knjige, taj respekt je dobio novu dimenziju. Proći kote o kojima sam kao dijete znala slušajući vijesti u podrumu – Žuč, Treskavica, Igman, Dobrinja, Stup… – i preživjeti nekoliko života u jednom, nije samo hrabrost, već i svjedočanstvo koje zaslužuje poštovanje.
I dok čitam, osjećam i onu gorčinu o kojoj i sam Edo u knjizi progovara:
“Sve su žrtve bile uzaludne jer se niko nije borio za ovo što danas imamo. Niti je neko sve ovo što imamo želio. Mir je bio slično nepravedan prema nama kao i rat. Slično nas je ranjavao i ubijao. Strpljivo, jednog po jednog.”
On piše onako kako jeste. Iskreno. Bez uljepšavanja. Onako kako većina ne želi da čuje. Naročito oni koji su iz rata izašli bogatiji — ratni profiteri, kvazi komandanti, pojedini nosioci odlikovanja, svi oni koji su (pre)živjeli bolje od svojih komšija u ratu.
Ali Edo je i pasionirani ljubitelj muzike. Znam da znate, ali do te mjere da jedan od njegovih junaka, usred rata nakon što čuje vijest o smrti Franka Zappe, izusti: “U našim životima ništa više neće biti isto.” I neće. Kao što Edo konstatuje: „Naša domovina je zemlja iz koje u miru odlaze njeni građani da se ne vrate, osim eventualno turistički, na godišnji odmor.“ i
„Ni jedan rat se ne završava, već mutira u nešto drugo sve do novog rata.“ – sve precizno poput hirurškog reza.
Na tom krvavom putu — u kojem gubi saborce, u kojem mu ranjavaju oca i brata — muzika ga prati kao znak pored puta. On vjeruje da muzika ima „iscjeliteljsku moć“, i ona to i jeste. Nakon što se demobilisao svega nekoliko dana prije kraja rata i odlučio da napusti studij filozofije, muzika ga vodi širom svijeta, ali i vraća u Sarajevo. U Sarajevo koje često nije znalo šta ima. Koje često nije imalo sluha za njegov poklon. Ne piše Edo o tome, ali znamo — godinama se borio za opstanak Jazz Festa. Festivala bez dugih i bespotrebnih govora i pozerskih defilea. Festivala na kojem se karta kupuje, mjesto zauzima na vrijeme i poštuje se umjetnost. Festivala na kojem su istinske zvijezde gosti, a Edo — mogao je biti zvijezda, da nije s ovog podneblja. Na sreću, nije zvijezda na nebu. Ali je, čovjek koji je, kako sam kaže, „nastavio borbu za iste ideale kao i pod opsadom.“
Ova knjiga vas vodi u rovove, tunele, mokre cipele i mračne šume. Trčite s glavnim junakom kroz rovove, virite kroz savršenu napravljenu puškarnicu, ne ostavljate Safeta i borite se za bolje sutra. A onda kako rat ide kraju saznate da bolje možda i ne postoji. Da je sve što imate – činjenica da ste preživjeli. Ali ipak… vrijedilo je. Jer kada u Sarajevu slušamo Django Batesa, Dhafera Youssefa, Mercana Dedea, Azizu Mustafa Zadeh, Mishu Mengelberga, Dianne Reeves, Renauda Garcia-Fonsa, Kurta Ellinga, Johna Scofielda, Gregoryja Portera…
…znamo da neko još uvijek vjeruje u muziku. I u Sarajevo. I u nas. Hvala Edo!
