Sarajevo koje je mirisalo na Pariz: Malraux, Bueb i jedno izgubljeno vrijeme koje se vraća u sjećanje

Piše:

Ništa me u posljednje vrijeme nije tako obradovalo kao pozivnica koju sam dobila od Francuskog instituta u Bosni i Hercegovini za izložbu „Duh Malrauxa u Sarajevu“, posvećenu Francisu Buebu i Centru André Malraux, te obilježavanju pedesete godišnjice smrti Andréa Malrauxa.

Povratak u Sarajevo kojeg više nema

Na prvi pogled neki će reći, pa to je samo izložba. Ali za mene, to nije događaj. To je povratak. Povratak u jedno drugo Sarajevo. U grad koji je živio u mraku, a ipak imao svoje prozore svjetlosti. U vrijeme kada sam pohađala Drugu sarajevsku gimnaziju i kada se u meni, u najtežim okolnostima, rađala ljubav prema francuskom jeziku i Francuskoj. Ta moja priča počinje 1993. godine, u opkoljenom gradu. Tada sam upoznala jednog dobrog čovjeka, adjudanta (viši podoficirski čin), monsieur Jean-Paula Djoudera. Te godine on nije donio samo pomoć mojoj porodici. Donio je nešto što tada nije bilo mjerljivo: dostojanstvo u danima gladi, mraka i odsustva svega što se podrazumijeva kao život. Donio je hranu, ali i osjećaj da nismo potpuno zaboravljeni. Iz tog susreta, gotovo neobjašnjivo, u meni se rodila ljubav prema francuskom jeziku. 

Jezik kao bijeg: Druga sarajevska gimnazija i Prévert

Upravo u ratu, u trenucima kada je sve bilo svedeno na preživljavanje, ja sam u Drugoj gimnaziji izabrala francuski kao dodatni jezik uz engleski i latinski. Imala sam divnu profesoricu Velidu Maslo, koja je prepoznala tu tihu, ali upornu vezu između mene i jezika. Zahvaljujući njoj, već u prvom razredu recitovala sam pjesmu Jacquesa Préverta „Familiale“. Tada možda nisam mogla do kraja razumjeti njenu književnu težinu, ali sam osjećala njenu brutalnu istinu: ironiju svakodnevice, ravnodušnost prema patnji i normalizaciju apsurda. I danas, kada se sjetim tih stihova, a znam ih napamet, imam osjećaj da se nisu promijenili samo se svijet oko njih ponavlja.

Centar André Malraux: mali Pariz u opkoljenom gradu

A onda je došao Centar „André Malraux“. Profesorica nas je jednog dana odvela tamo. Nas nekoliko „Francuza“. I tada se dogodilo nešto što i danas pamtim kao mali prekid rata. To mjesto nije ličilo na Sarajevo tog vremena. Ličilo je na Pariz koji se probio kroz opsadu. U pozadini je svirala francuska muzika, mogli su se gledati najnoviji francuski i evropski filmovi na kasetama, prostor je bio ispunjen knjigama, svjetlom i nečim što je ličilo na normalnost. 

Čovjek koji je živio kulturu: Francis Bueb

Iz kancelarije nas je dočekao Francis Bueb. Uvijek okružen knjigama, u dimu cigarete koji se miješao s njegovom razbarušenom kosom i čašom vina koja je stajala kao dio svakodnevnog rituala. Bila je to atmosfera čovjeka koji je živio kulturu, a ne samo o njoj govorio. Pozdravio nas je kratko, tiho i rekao da smo uvijek dobrodošli. I da se tu treba osjećati kao kod kuće. I to nije bila fraza. To je bila činjenica. Poslije sam se vraćala sama. Da čitam francuski koji još nisam dobro savladala. Da slušam šansone koje i danas prepoznajem po prvom taktu. Da gledam filmove koji su otvarali jedan drugi svijet. U tom prostoru upoznala sam Zibu, Rusmira, Dževada, Nerminu, Željku, Piera i mnoge druge. 

Evropski književni susreti: kada je Sarajevo bilo centar svijeta

Kasnije, kada sam već radila kao novinarka, Sarajevo je za mene postalo nešto što se može mjeriti samo pojmom centar svijeta. Tada su došli Evropski književni susreti. Upoznala sam Enkija Bilala, koji mi je poklonio svoj strip Le Sommeil du monstre i s kojim sam radila intervju. Srela sam Jean-Luca Godarda. U Meeting Pointu sam uz kafu razgovarala s Jane Birkin, koja je kroz te programe bila gotovo simbol tog kulturnog mosta. Zahvaljujući Centru André Malraux, susretala sam Hanifa Kureishija, Jean-Marie Laclavetinea i mnoge druge autore čija imena danas možda blijede u sjećanju, ali čiji su tragovi ostali u jednom vremenu koje je Sarajevu davalo ritam svijeta. Prostor Doma policije, u kojem su se održavali Evropski književni susreti, odjednom je dobio atmosferu najljepših književnih salona, daleko od svega što je Sarajevo tada bilo.

Sarajevo je tada, zahvaljujući Buebu, bilo više od opkoljenog grada. Bilo je prostor u kojem je književnost dolazila na prvu liniju fronta. Francis Bueb nije bio političar ni umjetnik. Ali je razumio nešto što mnogi nisu: da kultura u ratu nije luksuz nego potreba. Da knjiga može biti jednako važna kao hljeb. I da prostor za misao znači prostor za opstanak.

Malraux, Bueb i Sarajevo koje pamti

Centar je nazvao po Andréu Malrauxu, čovjeku koji je vjerovao da umjetnost pripada svima i da kultura može biti čin otpora nasilju. Ako je Malraux bio filozof ideje o kulturi kao javnom dobru, Bueb je bio čovjek koji je tu ideju živio — doslovno, svakodnevno, bez distance.

Danas, kada odlazim na izložbu posvećenu Buebu, Malraux vraćam se i jednom Sarajevu koje više ne postoji, ali i dalje živi u ljudima koji su ga tada dijelili. U mom sjećanju, to je bio grad u kojem su knjige imale toplinu, muzika je imala smisao, a kultura je bila oblik preživljavanja. I možda je upravo zato ova izložba više od sjećanja. Ona je podsjetnik da su postojali ljudi koji su u najtežim vremenima birali kulturu kao otpor. Francis Bueb je jedan od njih. A Sarajevo mu to, barem u mom sjećanju, nikada nije zaboravilo.