Inga Remeta: Teatar koji ne pristaje da šuti
Piše:
Danas na godišnjicu smrti (o.p. 33 godine) Boška i Admire objavljujem intervju koji je predugo čekao svoj trenutak. Razgovor o teatru kao prostoru sjećanja, o umjetnosti koja prelazi granice i o predstavi koja je jednu sarajevsku priču prenijela novim generacijama.
Prošle godine, dok smo razgovarale o teatru, umjetnosti i predstavi posvećenoj Bošku i Admiri, shvatila sam koliko neke priče vječno žive, bez obzira na vrijeme koje prolazi. Nas dvije smo nekada zajedno išle u obdanište „Iskrica“. Svjedoči tome i jedna fotografija nastala osamdesetih u ljetovalištu Zelenika. Nas dvije s lutkama u ruci. Nisam mogla ni slutiti da će baš ona decenijama poslije voditi jedan od najvažnijih teatara u Sloveniji – Slovensko mladinsko gledališče (SMG) u Ljubljani, a prethodno se nalazila na čelu teatra Glej. Od te dječije fotografije i ovog razgovora, stalo je mnogo godina, pozorišta, ratnih sjećanja i pokušaja da umjetnost sačuva ono što zaborav stalno pokušava odnijeti.
Danas na godišnjicu smrti (o.p. 33 godine) Boška i Admire objavljujem intervju koji je predugo čekao svoj trenutak. Razgovor o teatru kao prostoru sjećanja, o umjetnosti koja prelazi granice i o predstavi koja je jednu sarajevsku priču prenijela novim generacijama.
Njeno ime je Inga Remeta. Rođena u Sarajevu, odrasla u meni jednoj od najdražih ulica grada, tadašnja Kralja Tomislava, danas Koševo. Srele smo se prošle godine nakon izvedbe predstave Boško i Admira u Narodnom pozorištu Sarajevo u okviru Sarajevo festa. Sjećam se da me je te večeri radoznalost odvela u teatar, jer me je zanimalo kako ovu temu promišlja slovenačka rediteljica mlađe generacije, Živa Bizovičar, koja na svu sreću nema iskustvo rata kao što ga je imala moja i Ingina generacija.
SUDBINSKI POVRATAK SARAJEVU KROZ PRIČU O SARAJEVSKOM ROMEU I JULIJI
Iako sam priču o Bošku i Admiri čula i pročitala nebrojeno puta, a njihovo vječno počivalište nerijetko pokazivala radoznalim strancima koji bi došli na groblje Lav da se uvjere u „sarajevsku priču o Romeu i Juliji“, ova predstava me prijatno iznenadila. Sve je krenulo od fotografije koju je zabilježio fotograf Mark H. Milstein i priče “Sarajevski Romeo i Julija” koju je napisao novinar Kurt Shork davne 1993. — no, svaka nova interpretacija nosi vlastito pitanje: postoji li uopšte pravi način da se ova priča ispriča?
Predstava Boško i Admira u izvedbi SMG nudi drugačiji pristup. Naime, počinje poput podcasta u kojem se njihova ljubav pripovijeda kao bajka, uz bosansku kafu, kao što bi to danas radili mladi influenseri i podcasteri. Ispod te površine krije se slojevita priča o identitetu, sjećanju i pokušaju da se prošlost sagleda iz novih uglova, ali i prilika da se još jednom preispita smisao svih trenutnih ratova koji se vode širom svijeta.
Svoje prve impresije o predstavi Boško i Admira, iznosim Ingi dan poslije izvedbe, uz kafu. Razgovor dvije drugarice, danas odrasle žene, koje sve jasnije shvataju koliko je svijet zapravo mali, a teme koje nas dotiču, bez obzira na godine i granice, uvijek iste i univerzalne. Dok smo sjedile u Radićevoj ulici, u bašti galerije Boris Smoje, nisam mogla a da ne pomislim kako je upravo ona, Sarajka, na čelu Slovenskog mladinskog gledališča — odabrala baš ovu temu i logično gostovanje u Sarajevu. No, pokazalo se da nije bilo baš tako. Naime, predstava Boško i Admira došla je do nje spletom okolnosti, možda i sudbine rekla bih, ali način na koji ju je prepoznala i podržala govori mnogo o tome koliko Sarajevo, njegove priče i ljudi, u Ingi još uvijek žive.
Inga: „Boško i Admira“ je predstava koja je nastala prije mog mandata. I sve je rekla bih odlično ispalo. Sudbina je tako htjela da to ujedno bude i prva premijera u mom mandatu, a inače je odabrana i odobrena u prethodnom. Bilo je komentara tipa direktorica iz Sarajeva, pa odmah postavlja sarajevsku tematiku, ali realnost nije takva, mada je, kažem, sve super ispalo. I na kraju nas je Sarajevo Fest pozvao da gostujemo u Sarajevu i sve se samo lijepo posložilo.
PRIZNANJE – SA NEZAVISNE SCENE U DRŽAVNI TEATAR
Leila: Znam da si dugo dio slovenačke teatarske scene. Prethodno si bila rediteljica u Glej teatru, ali kako se desilo da preuzmeš vodeću ulogu u Slovenskom mladinskom gledališču koje je osnovano u Ljubljani 1955. godine? Čini mi se da se takve stvari dese jedanput u životu.
Inga: Prije dvije godine pozvali su me iz odjela za kulturu gradonačelnika Ljubljane i pitali me da li me zanima vodstvo teatra, jer je već isticao mandat prethodnom rukovodstvu. Znaš, u Sloveniji se ne dešava da tek tako iz nezavisne scene pređeš u državnu instituciju, pa mi je to bilo poput priznanja da nakon tih sedamnaest godina koje sam provela u nezavisnoj sceni dobijem priliku za državni teatar. Ali znala sam da je ta ponuda došla zbog činjenice da sam odgovorna i radna osoba. Nekako se sve divno poklopilo. Da me je neko pitao koja bi bila sljedeća tačka u mojoj karijeri, rekla bih da je to Slovensko mladinsko gledališče, jer ne bih išla u neku dramu, lutkarstvo i slično. Mladinsko ima jaku tradiciju i stvarno se neumorno bavi refleksijom današnjeg svijeta.
POLITIČKI ANGAŽOVAN TEATAR I RAZBIJANJE DRUŠTVENIH TABUA
Leila: Kakav je repertoar SMG? U Sarajevo su ranijih godina dolazili i sa klasičnim djelima na festival MESS, ali šta je repertoar današnjeg SMG?
Inga: Vodstvo prije mene, odnosno Goran Injac iz Novog Sada koji je bio zadnjih deset godina rukovodilac, je profilirao Slovensko mladinsko gledališče u smislu političkog angažiranog teatra. I sve što se radilo, radilo se na nivou refleksije politike i šta ona doprinosi u današnjem svijetu, što je meni super. Više manje to što radimo je autorsko pozorište. Znači mi u zadnje dvije sezone, pa ni u sljedećoj, nemamo nekih djela koja su već napisani tekstovi ili knjige, nego je osnova našeg rada ideja. Znači kod nas dođe režiser, odnosno mi odaberemo režisere sa kojima bi željeli da radimo, i s njima zajedno neko vrijeme pričamo o tome šta bi bilo za nas relevantno. I onda kada dođu u pozorište počnu da rade na tome, ali u stvari su glumci i čitava ta umjetnička ekipa ta koja osmišljava pozorišni komad. Naravno, režiser na kraju to očisti i stavi u neke okvire, ali u stvari je materijal koji se desi tamo naš zajednički. To je u stvari neki „devised theater“ (razvojni teatar). U Sloveniji je to trend i to se sve više i više radi na takav način. Za nas je baš specifično da nam je to osnova, iako mi imamo dva zaposlena kućna režisera i njih dvojica se u stvari više manje bave tim malo klasičnim teatrom.
Leila: Tebi je mandat do 2030. godine. Da li imaš jasan plan razvoja teatra do te godine?
Inga: Da. Kada sam se prijavila na to radno mjesto, morala sam predati plan i program koji planiram raditi u pozorištu. To je jedan nivo koji se onda prihvati ili ne prihvati. Imamo „svet zavoda“ kojeg čine stručnjaci koji moraju dati mišljenje o programu i da li se slažu s tim, potom to ide na grad koji je naš osnivač i oni daju konačnu odluku. A tek nakon toga ide sljedeći, a to je strateški plan – šta i kako ćeš ti da to realizuješ kroz programe, ne samo kroz predstave nego i kroz sve ostale nivoe.
Leila: Šta će biti onda dominantno na repertoaru? Smiješ li govoriti o tome?
Inga: Smijem. Ono što je specifično jeste da je ovo naša prva sezona tako da još uvijek završavamo neke stvari iz prošlog rukovodstva i ustvari smo uspjeli samo dvije nove stvari uraditi. Radit ćemo sa režiserkom s Kosova, Zana Hoxha, koja tamo radi na neovisnoj sceni i ustvari je osnovala feministički festival i bavi se tako tim malo prodornijim temama na Kosovu i jako je interesantna. A mi smo baš željeli s njom da radimo temu igra moći i pozicije. To su specifične teme koje se dešavaju generalno u životu. U zadnje vrijeme smo u Sloveniji počeli da govorimo o tome, jer ima jako puno zlostavljanja, ne samo psihičkog i verbalnog, već i seksualnog. Ta tema je aktuelnija u Srbiji, a kod nas je recimo to počelo tokom ili krajem Corone, kada je jedna glumica podigla prijavu protiv jednog režisera i profesora na Akademiji umjetnosti. Kada sam došla u teatar glumice su rekle – mi želimo da razgovaramo, mi želimo da raščistimo te stvari, mi ne želimo da se to više dešava itd. I mi smo počeli o tome da pričamo i to mi se čini jako bitno.
ŽENE NA ČELU SLOVENAČKIH TEATARA
Leila: Ne znam kakav je historijat žena na rukovodećim mjestima u teatru u Sloveniji, ali čini se jako važnim da se na čelu teatra nađe baš žena?
Inga: Ne znam reći procentualno koliko je žena, ali ih ima u zadnje vrijeme. Recimo, mi imamo Mestno gledališče Ljubljansko u kojem je direktorica Barbara Hieng-Samobor, ona je tamo već godinama. Imamo i jednu direktoricu Mirjam Drnovšček koja je bila u Prešernovom Gledališču Kranj mandat i po, a sada je na čelu SNG Nova Gorica završava svoj prvi mandat. Imamo u Gledališču Koper isto direktoricu Katja Pegan koja je tamo bila pet mandata. Imali smo Tinu Kosi direktoricu teatra u Celju koja je bila tamo 15 godina.
NOVA PUBLIKA SE NE ČEKA, ONA SE STVARA
Leila: Zanima me kakva je situacija sa publikom, naročito mladim ljudima?
Inga: Mi danas mnogo radimo na programima koji nisu samo predstave, nego su osmišljeni da angažiraju publiku i stvaraju novu publiku. Nakon korone posebno se osjetilo koliko se odnos ljudi prema teatru promijenio i koliko je potrebno ponovo graditi tu vezu. U Ljubljani je situacija specifična jer postoji izuzetno velika produkcija. Imamo mnogo pozorišta, nezavisnih teatara i organizacija koje se bave scenskom umjetnošću. Praktično svako veče možete birati između nekoliko predstava, koncerata i različitih kulturnih događaja. U jednom trenutku smo shvatili da se svi zapravo borimo za istu publiku. Zato smo počeli razvijati saradnje između teatara — zajedničke popuste i povezivanje publike među institucijama. Ali ono što nam je najvažnije jeste rad s mladima. Radimo i sa mladima i sa starijom publikom, ali posebno sa mladima kroz različite formate radionica i predstava. Ono što je zanimljivo jeste da ne dolazimo pred njih sa unaprijed zadatim tekstovima ili temama. Ne kažemo im: „Radit ćemo Shakespearea.“ Umjesto toga, pitamo ih šta je ono o čemu danas žele govoriti, šta ih se tiče, šta žele propitivati i reflektirati. Oni sami biraju teme i tada se potpuno mijenja njihov odnos prema teatru. Današnje generacije moraju osjećati da su uključene kako bi zaista učestvovale. Kada vide da postoji prostor da izraze svoje mišljenje i da ih neko zaista sluša, tada nastaje prava povezanost. Naši glumci, reditelji i autorski timovi zajedno s njima grade procese i predstave, nekad samo s mladima na sceni, a nekad kroz kombinaciju profesionalnih umjetnika i mladih učesnika. Tako se postepeno stvara potpuno novi krug publike. To jeste proces koji traje dugo, ali daje rezultate i pokazao se kao jedan od najuspješnijih načina rada. Druga važna stvar su razgovori prije i poslije predstava. Sve više ih organizujemo jer smo shvatili da ljudi često ne znaju na koji način „čitati“ savremeno pozorište. Predstava danas komunicira na mnogo nivoa — kroz tekst, muziku, video, vizualni jezik, pokret.
Publika nekada intuitivno osjeti emociju, ali ne prepozna sve slojeve i poruke. Zato su ti razgovori važni. Ne da bismo publici objašnjavali šta treba misliti, nego da zajedno otvorimo prostor za pitanja i tumačenja. Kada ljudi postanu dio tog procesa, iskustvo predstave postaje mnogo dublje i ličnije.
ŽIVOT NIJE BAJKA, ALI JA SAM SVOJU PRILIKU ISKORISTILA
Leila: I na kraju bih voljela da mi ispričaš svoju životnu priču o tom tvom putu do slovenačke teatarske scene. Čitala sam neke tvoje intervjue u kojima se već u naslovu isticalo da si od čistačice u teatru Glej postala njegova direktorica, što će reći da put nije bio nimalo lagan?
Inga: Tačno. Život nije bajka i to je nešto što stalno ponavljam i svojoj kćerki, mada je ne želim time opterećavati. Svijet oko nas je dramatičan, ali ne znači da ne možemo uživati i da nam ne može biti lijepo. Prije početka nastave, išla sam u Glej i čistila ga, kako bih onda mogla ići u školu i od toga živjeti, ali ljubav prema pozorištu i radu s ljudima, dovela me do toga da sam na kraju, također kroz studij, radila u kancelariji, preuzela neke produkcijske poslove i postala redateljica. Kao što znaš, u Sloveniju sam došla kao dijete, nakon perioda koji smo proveli u Rusiji, kada se porodica odlučila vratiti bliže Bosni. Tada je Slovenija izgledala kao najmirnija i najsigurnija opcija, i tu smo ostali. U tom trenutku nismo bili posebno dobrodošli. Kao djeca iz bivše Jugoslavije često smo se suočavali s predrasudama i osjećajem da nismo „poželjni“. Ali istovremeno, nas je bilo više i međusobno smo se držali zajedno i iz toga su nastala prijateljstva koja traju i danas. Morali smo učiti jezik i brzo se integrirati. Ja sam krenula u srednju školu u Sloveniji i jezik sam relativno brzo savladala, jer djeca to jednostavno moraju i mogu. Škola kao sistem nije bila najveći problem, problem su često bili ljudi u njoj. To je bio vjerovatno najteži period mog života. Odrastala sam u okruženju gdje su mi neki profesori otvoreno slali poruku da nisam dovoljno dobra, da neću uspjeti i da nemam perspektivu. Takve stvari ostaju dugo u čovjeku. Ipak, imala sam i jednog razrednika koji mi je bio važna podrška i koji je napravio razliku. Tek kasnije, pred kraj srednje škole, odlučila sam da ću je završiti bez obzira na sve i uspjela sam, i to uspješno. Danas, kada me ista ta škola poziva na obilježavanja i traži da govorim o svom putu, nemam potrebu da uljepšavam stvari. Bila je to škola koja mi, iskreno, nije dala podršku, naprotiv, često me psihološki opterećavala. I ne bih mogla napisati nešto drugačije od toga. Kasnije sam kroz rad u azilantskom domu i u različitim institucijama shvatila još jednu stvar, koliko je važno imati ljudski pristup i dati ljudima priliku. Jer kada je dobiju, većina ljudi je zna iskoristiti. Ja sam svoju priliku iskoristila. Moja profesionalna putanja je išla iz socijalnog rada i iskustava rada s ljudima u kulturi i teatru. Završila sam socijalni rad, a danas završavam i psihoterapijski studij iz transakcijske analize. I dalje, u osnovi svega, ostaje rad s ljudima samo u drugačijim formama. U tom smislu, i moj prelazak iz „klasičnog sistema“ u kulturu nije bio bijeg, nego prirodan nastavak rada s ljudima, ali u prostoru gdje se može više govoriti o iskustvu, emociji i društvu.
