Silver Frame Film Festival: Film, mladost i tišina koja govori

Piše:

Četiri dana nakon obilježavanja 11. jula, Srebrenica je tiha. Ulice su puste, ljudi se vraćaju svakodnevici, a atmosferu remete samo psi lutalice i poneki strani gost u ljetnoj bašti. U toj tišini, drugačiji glas dolazi iz Centra za kulturu i kampa Emmaus – glas filma, umjetnosti i mladosti.

Razlog mog dolaska nije bio samo znatiželja, već i poziv prijatelja i umjetnika Ade Hasanovića, koji je po drugi put, reći ću uspješno, organizovao Silver Frame Film Festival – festival koji u grad unosi dah života, kreativnosti i susreta. Adu poznajem godinama, naše staze su se više puta ukrštale – od prekrasnog druženja u Delikatesnoj, potom „slučajnog“ susreta u Kinoteci BiH do Srebrenice. Svaki susret s njim nosi novu ideju, novu priču, novi zamah.

Ove godine srećemo se ponovo – prvo na projekciji njegovog duboko ličnog i snažnog filma Dnevnici moga oca prikazan u Kinoteci BiH, a potom na kafi na At mejdanu gdje se – „slučajno“ srećemo sa francuskim piscem Mahirom Guvenom kojeg sam dan prije upoznala i željela povesti upravo na projekciju Adinog filma, ali nažalost obaveze pisca su bile već ranije dogovorene. No, „slučajno“ ih spajam – razmjenjuju kontakte, a Mahir je pozvan na sljedeće izdanje festivala. Takve se stvari dese kada duh umjetnosti poveže ljude koje dijele kilometri, ali spaja ista misija.

Na Adin poziv dolazim u Srebrenicu i otvaram izložbu plakata bh. filmova u organizaciji Kinoteke BiH – vrijedna kolekcija koja podsjeća da je filmski plakat više od promocije: to je autorski izraz, vizuelna priča o filmu. Izložbu je do sada vidjela publika u Sarajevu, Mostaru, Prijedoru i sada u Srebrenici.

Ali festival je mnogo više. Mladi iz cijelog svijeta učestvuju u radionicama filma, stripa, kritike. Nakon brojnih aktivnosti igraju odbojku ili fudbal,  sviraju gitaru uz logorsku vatru, gledaju filmove pod zvijezdama, uče kako se pravi burek, kako se razumije raznolikost, kako se živi zajedništvo.

Ovo nije festival buke, glamura, ni crvenog tepiha. Ovdje nema VIP loža, nego su svi VIP – ako imaju volju da čuju, vide i osjete. Ovdje nema ni domaćih, ni stranih medija, a ipak se za njih zna i čuje. Publika je pažljiva, prisutna, željna sadržaja. I to je najveće bogatstvo ovog festivala – njegovi ljudi.

Srebrenica i Bratunac u kojem se također održavaju programi i projekcije, trebaju ovakve trenutke. Da kroz film, znanje i osmijehe ponovo budu prostor susreta.

Festival je završen, a ja sam se vratila kući s toplinom u srcu i željom da se ponovo vratim u ovaj grad – grad u kojem sam doživjela neke od najljepših trenutaka, upoznala mlade i radoznale ljude, razgovarala sa domaćinima i osjetila gostoprimstvo koje se ne zaboravlja.

Hvala ti, Ado, na svemu. Hvala i svim divnim mladim ljudima koji su bili tu i učinili da se osjećamo kao kod kuće.

I, last but not least, hvala i Avdi Purkoviću, vlasnik Pansion Silver City, udaljenog nekoliko kilometara od centra, koji je uvijek nasmijan dočekivao goste na svim jezicima, pričao najljepše priče o jelima (posebno o tavi njegove sestre Emine – obavezno probati, ali i poslušati priču!), i stvorio mjesto u kojem i pas i mačka mogu zajedno – u miru i slozi.