Ostvarenje velike želje: na vrhu Triglava

Piše:

Da mi je neko rekao prije deset godina da ću se ja penjati na Maglić ili Triglav, sigurno bih mu rekao da je to dobar vic i šala. Niti su to bila moja interesovanja, niti sam imao takvu želju. Međutim, malo po malo, odlaskom na planinarenja sa mojim drugovima, i kupovinom opreme koja mi je uvijek nedostajala, počele su rasti i moje planinarske ambicije. Da se razumijemo, moje ambicije nisu velike, ali sam stvarno želio popeti najviši vrh svoje zemlje, o čemu sam već pisao. Sada je došao red na još veći poduhvat, najviši vrh bivše zajedničke zemlje –  Triglav 2864 m. Kao neko ko je dugo radio za slovenačku firmu, bio sam dužan sebi ovaj uspon. Nisam Slovenac, ali volim tu zemlju zbog svih njenih prirodnih ljepota koje posjeduje i načina kako je sve u njoj uređeno.   

PLANina – plan je ništa sve ostalo je priča

Koliko god postajem ozbiljniji sa svojom planinarskom opremom, nekako standardno ostajem amaterski planinar kada se radi o planiranju. Opet standardna ekipa, uglavnom ista kao za Maglić. Tu su: Amar, Advan, Arman i Igor, a pridružio nam se još moj srednjoškolski drug Keno. Na inicijalnom planiranju i spisku nas je bilo i više, ali je spisak postao sve kraći kako smo se bližili polasku. 

Ovaj put sam planiranje prepustio Amaru – jedini je od nas već bio na Triglavu, pa je bilo logično da bude naš vodič. Njemu sam vjerovao, a za ostalo planiranje smještaja najviše angažmana je preuzeo Igor u moje ime. Zaista nisam imao vremena da se aktivnije uključim u organizaciju, tako da je ovo već u najavi bila avantura. Dugo smo planirali ovaj uspon, u smislu da smo pričali da bi voljeli popeti, i onda nekada u još zimskom periodu u Red Door Pub-u pada odluka da se na ovo putovanje krene 26. jula (četvrtak) nakon posla i da se uzme slobodan petak. Toliko sam lično učestvovao u organizaciji, pristao na dogovor i oslobodio ove datume u svom kalendaru.

Polazak i okupljanje

Iz Sarajeva polazimo Amar i ja, a u drugom autu prije nas polaze Igor i Advan. Mjesto sastanka svih članova ekipe je Zagreb, gdje nam je Igor rezervisao smještaj u centru. Tu trebamo da dođemo i noćimo prije dolaska na finalnu destinaciju. Advan i Igor, odlaze po druga Kenu na Zagrebački aerodrom koji je doputovao iz Berlina samo ovim povodom, a Arman će sletiti nešto kasnije pa će ga neko od nas pokupiti. Barem je takav bio dogovor. 

Amar i ja dolazimo u Zagreb nekad oko 22 sata, jer smo prethodno kružili i tražili parking u centru Zagreba. Radujemo se što napokon stižemo i što već vidimo dobar dio naše ekipe tu u smještaju koji pristojno izgleda. Ekipa je kupila pive i svi radosno nazdravljamo naš sretni dolazak. Sretni smo jer se naš klimavi, spontani plan za Triglav ipak ostvaruje – uprkos izazovima organizacije velike grupe i problemima sa smještajem, koji su se nekako riješili u zadnji čas.

Iako smo imali neki dogovor da ćemo prvu noć u Zagrebu biti racionalni i da ćemo popiti samo koje piće i ići na spavanje, a da ćemo veliki provod odgoditi do sigurnog povratka sa uspona, naši dogovori padaju u vodu svakim gutljajem i svakim novim pićem koje se otvara. Oko ponoći, slijeće i Arman, koji se vraća sa odmora u Grčkoj. Javlja nam se po dogovoru i očekuje da će neko od nas doći po njega. Kako više niko nije bio trijezan za vožnju, odlučili smo da svi zajedno platimo Armanu taksi. Nisam siguran kako je on to prihvatio, ali činilo se kao najrazumnija odluka.

Nakon nekih dvadesetak minuta stiže i on. Sada je ekipa na okupu. Svi smo se opustili, dobro smo raspoloženi. Puno smijeha, dobrih šala. Neko, onda predloži da bi trebali izaći malo u grad kad smo već tu. Već slutim da ovo neće biti kratka i lagana noć kako smo planirali. Odlazimo u potragu za nekim klubom. Dugo šetamo ulicama Zagreba, ali se čini da četvrtak nije tako popularan, i da je dosta ugostiteljskih mjesta zatvoreno. Odlazimo na Trg Bana Jelačića i tu se fotografišemo za uspomenu. Onda neke prolaznike pitamo za neka mjesta koja rade u ta doba. 

Dobijamo preporuku za mjesto “Alcatraz”. Vjerovatno samo djelovali kao ekipa koja je upravo odbjegla iz zatvora i sada provodi svoje dane na slobodi. Mjesto je stvarno odlično. Urbana i rokerska scena. Ljudi stoje ispred kafića i na ulici piju piće i druže se. Unutra je previše toplo. Tu popismo piće i većina ekipe odluči da se vratimo u apartman na spavanje. Ostala su dvojica, a po porukama u zajedničkoj grupi zaključujem da su ostali do kasno u noć ili skoro do jutra.

Jutro u Zagrebu

Dan poslije budimo se, barem ovi što su otišli ranije i jedan što je ostao malo duže. Svi grabe priliku da odu što prije pod jutarnji tuš. Pravi se jutarnja kafa. Moramo izaći iz smještaja u 10 sati. Uspjevamo da probudimo sviju i da do ovog roka sviju osposobimo za napuštanje objekta. Nosimo stvari u auto, koje smo parkirali u garaži Cvijetni trg. Tu odlučujemo da sjednemo da doručkujemo. Iako je tokom noći padala kiša, jutro je sunčano i lijepo. Sunce nam prija, što se ne bi moglo reći za one koji su probdjeli noć. Naručujemo doručak. Cijene su zaista visoke, ali smo svi izgladnjeli od prethodne noći, tako da nam cijena nije najvažniji faktor. Tu se zadržavamo neka dva sata, a onda napokon oko podne dogovaramo da bi trebali krenuti prema Sloveniji. Prije polaska, odlučujemo da napravimo i dnevnu fotografiju pred skulpturom na trgu – da imamo i jednu po danu.

Slovenija – preuzimanje opreme za feratu

Vozimo se za Sloveniju. Put protiče dobro. Zastajemo usput na neke pumpe, gdje pravimo pauze i čekamo da se sustignemo, kako bi skupa išli na lokaciju sa koje polazimo. Plan je da odemo na Bled, kod Amarovog prijatelja Bojana, koji je trebao ići sa nama i biti naš vodič, ali i on nas obavještava da zbog neke povrede noge neće ići sa nama. Ne sviđa mi se ova informacija, jer sam nekako u Bojanu kao lokalcu očekivao da bude naš garant za uspjeh u penjanju do vrha, a i od njega smo trebali posuditi opremu – ferata setove. 

Prije dolaska do Bojana, svraćamo u tržni centar da kupimo namirnice, jer poslije ovoga, idemo na uspon prema planinskom domu “Vodnikov dom” gdje imamo rezervisan smještaj. Nabavka je dugo trajala. Svi kupuju nemilice, kao da idemo u rat i kao da više nikad jesti nećemo. Kupuje se voda i hrana u ogromnim količinama. Ja sam dosta toga ponio iz Sarajeva, ali me prepala količina koju drugi kupuju, da sam i ja odlučio da sa Kenom podijelim shoping korpu. Red namirnica za sendvič, red vode i red pive. Sve traje predugo, dan izmiče, a negdje nam se u glavi mota informacija da nam od polazne tačke do doma gdje spavamo treba 3 – 3,5 sata hodanja. Svi su ležerni i opušteni. Kao rasuta armija. Bez vođe i bez osjećaja za vrijeme – djeca na raspustu. 

Napokon smo se nekako skupili i svraćamo do Bojana. Bojan je inače porijeklom iz Sarajeva, a sada već dugo živi i radi na Bledu. Ima naš Sarajevski akcent i smisao za humor. Vrlo je susretljiv i dobar domaćin. Ima odličan ugostiteljski objekat “Okrepčevalnica Jurček” u blizini Bledskog jezera. Tu smo pojeli supu i neku picu, a Bojan nas je za svoj rođendan počastio krempitama. 

Sedam je sati uvečer i vrijeme je da se krene prema domu. Zadužujemo opremu ferata setove i kacige, koje nemamo. Važna napomena: prethodno ferata iskustvo imaju samo Amar, Advan i Igor, a Keno, Arman i ja smo prvi put. Fali nam jedan potpuni ferata set, i ja već želim da odustanem od uspona, jer niti sam se ikada penjao sa ferata setom, a sada odlazak na ovaj uspon bez opreme mi se čini kao nešto što nije vrijedno rizikovanja. Igor svjestan situacije da ću odustati ukoliko ne budem imao svu potrebnu opremu, ustupa svoj potpuni ferata set, a on odlučuje da njemu treba samo dio opreme kako bi se koliko toliko osigurao tokom uspona. 

Ja sam svjestan njegove “ludosti” i znam da je od nas sviju “najluđi” i najhrabriji po pitanju visine i uspona, ali mi to stvara pritisak, jer šta ako mu se nešto desi, a ja mu uzeo set. On me uvjerava da je on siguran u to, da slobodno uzmem opremu i da ništa ne brinem. Prihvatam, mada mi nije baš drago zbog ovakvog rješenja problema. Odlazimo do auta, prepakujemo opremu, presvlačimo se u planinarsku opremu i polazimo do Rudnog polja, odakle kreće naš uspon. Pravimo još jedan selfi, za koji ćemo konstatovati kasnije u šali, kako smo samo tu još nasmijani, nesvjesni šta nas sve čeka na daljem putu.

Noć u Vodnikovom domu

Počinjemo uspon i svima nam i prija da malo napokon šetamo u prirodi, poslije duge vožnje i neprospavane noći u Zagrebu. Jedini problem je što su nam svima ruksaci teški sa svom opremom i hranom koju nosimo. Čeka nas 8,5 km hodanja do Doma, sa ukupnim usponom od 710 m. Vodnikov dom se nalazi na 1817 m. Na usponu vidimo velike vrhove oko nas – mi mislimo da vidimo Triglav, međutim Amar nam govori da to nije vrh Triglava te da će se on tek vidjeti kada se popnemo na te vrhove – baš ohrabrujuće pomislih u sebi. Kada krenete iz te ravnice šume, sve vam to izgleda nerealno da ćete se popeti na taj vrh i da onda iza ima još veći vrh koji treba penjati. Međutim, u društvu i hodanju vrijeme nekako brže i zanimljivije prolazi.

Polako počinje da zalazi sunce i pada mrak, a mi još nismo stigli. Idemo dijelovima na kojima imaju znakovi opasnosti od odrona. Sreća mrak je pao, pa ćemo tek u povratku shvatiti koliko je rizičan taj put koji smo sada prošli bezbrižno umorni od silnog putovanja i naših pustolovina. Pred sami dolazak u dom, već je vrijeme i za čeone lampe, jer se put više ne vidi. Napokon nazire se obris doma. Odmah se osjeća olakšanje, jer umor od tereta i hodanja, već uzima danak. 

Pošto dolazimo iza 22 sata, kada je zabranjeno pričati i stvarati buku u domu, odlučujemo da finalni dogovor za uspon postignemo prije ulaska unutra. Po preporuci Amara i Bojana, dogovaramo se da je najpametnije što ranije krenuti na uspon oko 3 sata ujutro, da bi se izbjegle gužve i vrelina koja je najavljena. Svima je to nakon ovog napornog uspona i neprospavane noći rano i pomjeramo kretanje za pola sata. Svi namještamo alarme i ulazimo u dom kako bi zauzeli svoje krevete. Pošto smo sve kasno rezervisali, svi spavamo u spavaonicama sa po šest kreveta, dakle sa nepoznatim ljudima. Znači nismo svi skupa u istoj sobi. Već sama ova pomisao stvara nelagodu, pogotovo što dolazimo ovako kasno i većina normalnih planinara već spava. Mi ulazimo i lupamo sa opremom. Iskreno i neprijatnog smo mirisa. Oznojili smo se u putu do doma sa svom opremom. Mene je stid takav ući u sobu. Arman i ja smo dobili krevet u istoj sobi. Na ulazu naša soba je zaključana. Grupa koja je bila unutra, misleći da se mi nećemo pojaviti jer je prošlo 22 sata, je zaključala sobu i oni su već napravili svoje aranžmane u sobi i raspored. Soba je kao gasna komora. Prevruće je. Odlučujem samo da ostavim ruksak i da siđem ispred doma na svjež zrak. Da se malo izluftiram, jer i sam sebi smrdim na znoj. Razmišljam kako nema šanse da u toj sobi zaspem. Gledam u zvjezdano nebo ispred doma, i to je jedini lijepi prizor koji imam, ali već počinje puhati hladniji vjetar i opcija spavanja na klupi ispred doma time otpada. Razočaran sam pri pomisli da moram ući i spavati u toj sobi. Kako smo sjedili vani, svi osim Amara, počinje razgovor o sutrašnjem planu i prisutna ekipa odlučuje da je bitnije da smo naspavani, a da nije bitno izbjeći gužvu i vrućine, te odluče da polazak i buđenje odgode za još pola sata, dakle u pola pet ujutro. Ja se sa time ne slažem, vjerujem ljudima koji su bili na vrhu, ali sam preglasan u tom procesu demokratskog glasanja. Ekipa odlazi na spavanje, ali izgleda da niko nije obavijestio Amara o promjeni plana. Računamo da će on duže spavati svakako. Odlazim sa Armanom u našu sobu. Sada je neko otvorio prozor u sobi i koliko toliko se u sobi može disati. Stavljam jednokratnu kupljenu posteljinu u domu preko kreveta i legnem na slobodan krevet na spratu. Pogledam na sat i vidim da je pola sata iza ponoći. Cijelu noć sam se budio skoro na svakih 15 minuta. Budili su me zvukovi šuškanja, paljenja svjetla u hodniku, hrkanja i svih čudnih zvukova koje ljudi proizvode i koje ne možete ni zamisliti. Nemoguće se tako brzo priviknuti i zanemariti prisutnost nepoznatih osoba u sobi.

Budim se, pola četiri je i nazirem Amarovu siluetu u hodniku. Shvatam da je neočekivano ustao na vrijeme i da će sada on čekati nas da ustanemo prema prvobitnom dogovoru. 

Odlučujem da ustanem i da siđem da ga obavijestim da je došlo do promjene plana. Amar je vidno ljut zbog toga. Shvatam ga. Trebali su mu barem javiti izmjenu plana, što sam mislio da će neko od njih uraditi, ali shvatam da niko nije poslao poruku, mada nisam siguran da bi je Amar i pročitao tu noć ili ujutro mirno nastavio spavati da je vidio poruku. Baš je insistirao na tom ranom polasku. Ljutito sprema opremu i govori da on odlazi bez nas, a da se mi ostali “iskusni planinari” snalazimo kako znamo i umijemo. Zaista sprema opremu i odlazi od doma u četiri ujutro, nakon što meni održi lekciju o svim našim nepridržavanjima za dogovorene planove. Uredno saslušam monolog, pitam ga šta ti sad znači pola sata da sačekaš da se i ostali probude i da idemo skupa, međutim on odlučuje da ide sam. Ja, sada gubim i drugu garanciju svoje sigurnosti. Nema Bojana, nema ni Amara. Ostali nisu nikada penjali Triglav. Nemam iskustva sa feratama. Baš super! Sve djeluje kao katastrofa. Plus, posuđena oprema ferata seta od Igora, koji ide sa iskombinovanom, čitaj improvizovanom opremom. Zvuči kao početak veoma loše priče u najavi. 

Polako sviće jutro. Ja spremam svoju opremu, a ostali polako pristižu prema novom dogovoru. Prvi je ustao Advan, a onda stižu Arman, Igor i Kenan. Saopštavam im u kratkim crtama lekciju i govor koju je Amar poručio. Oni su u nevjerici zbog takve njegove odluke, ali su i svjesni propusta da ga nisu obavijestili o izmjeni plana. Malo smo zabrinuti jer niko ne zna put, ali vidimo čeone lampe drugih planinara, pa otprilike smo shvatili kojim putem trebamo krenuti. Na samom polasku zvoni mi telefon. Amar zove. Kaže da nas čeka na nekom raskršću, da požurimo, kako ne bismo fulili put. Ubrzavam ekipu sa spremanjem i polazimo na uspon. Već u blizini doma, počinje prvi dio sa sajlama. Nije opasan, ali pomišljam ako su ovdje stavili sajlu šta me tek gore čeka. Prisjećam se riječi Bojana: “Kad stignete na Mali Triglav, nemoj gledati dole i ne boj se, idi samo korak po korak, gledaj do sebe metar ili dva i samo idi, nije ništa strašno”. To mi je mantra. Idemo i već nakon 10-ak minuta stižemo do Amara. Ljutnja je kratko trajala, ali se sve nekako smirilo na neke prve osmijehe koja ekipa razmijeni međusobno. 

Podjelili smo se u dvije grupe Amar, Keno i ja u malo bržu i Igor, Advan i Arman u nešto sporiju. Prelijepo je jutro na planini. To se riječima ne može opisati. Sve je zanimljivo, ali sam ja fokusiran na uspon koji je pred nama. Na putu sam snimio i divokozu. Fasciniran sam kako lagano savladava ovaj odranjajući kameni teren. Da mi je samo njena tehnika. 

Polako vidimo uspon koji trebamo savladati. Pred nama je otprilike 4 km do vrha. Trebamo se popeti prvo do planinskog doma Planika, gdje smo prvobitno planirali da imamo smještaj, ali je ovaj dom iz nekog razloga zatvoren. Nalazi se na 2 km od samog vrha na nadmorskoj visini 2401 m. Keno i ja se prvi uspinjemo do ovog doma. Lijepo je, ali nakon što smo savladali veoma visoku vertikalu, shvatamo da smo se tek popeli na plato sa kojeg kreće uspon na još jednu takvu vertikalu prema Malom Triglavu (2725 m)  i vrhu Triglava, i da sada počinje ferata dio sa sajlama.

Uspon na Triglav od doma “Planike” – Moja prva ferata

Nakon nekoliko minuta, pristižu i ostali i sada počinjemo sa oblačenjem ferata seta i kaciga. Tu prolazim najbrži kurs ferate. Igor i Amar mi objasne principe u jednoj minuti, kao oni “How to” videa na YouTube-u. Saslušam ih, pogledam opremu i pomislim, sada više nema nazad, krenuo si. Došao si do ovdje, sada samo možeš ići pa šta bude. Mislim na sve riječi ljudi koji me vole i koji su mi poručili da budem pametan, da se čuvam i da se vratim. Obećao sam da ću se paziti i da ću doći živ i zdrav, sada ispuni obećanje koje si dao. Polazimo na sajle. U formaciji Igor ide ispred mene, a iza je Amar. To je bio neki inicijalni plan. 

Naravno kako to biva sa svakim našim planom na ovom putu, on traje do prvog malo težeg uspona. Igor nosi kameru i on stvarno uživa u planinama. Zastaje da snimi i pogleda sve što je zanimljivo. To je za mene previše sporo. Amar prelazi naprijed, a ja idem za njim. Hvatam ritam ferate. Zanimljivo mi je. Kačim se za sajlu. Baš je zabavno i sve mi djeluje dosta sigurno. Na pojedinim dijelovima, mislim da bih se mogao penjati i bez ferata seta, ali obuzdavam svoju sigurnost i govorim sebi, nije Slovenac džaba tu postavio sajlu, sigurno ima razlog, kači se i sve po propisu. Nemoj biti improvizator i pametniji od ostalih. I stvarno sve je super. 

Negdje pred sami dolazak do Malog Triglava, Amar prijavljuje da ima problem sa plućima i da on neće ići na vrh. Zabrinuti smo za njega jer nismo navikli da on odustane, i nismo sigurni šta je uzrok. Nudimo ga vodom, čokoladicama i savjetujemo da tu odmorimo malo, pa da nastavimo ako je uredu. Međutim, on odbija i kaže da će se on sam spustiti do doma i sačekati nas tu, a da mi idemo bez njega. Kada je malo došao sebi, nastavljamo uspon. Sada smo na čelu ove ekspedicije, Keno i ja. Skupa imamo nikakvo iskustvo sa feratama. Prati nas Advan koji ima određeno iskustvo, ali nije bio na Triglavu. 

Odlično, svi preduslovi za neku lošu stvar u najavi. Plaši me malo uspon kako se približavam vrhu Malog Triglava. Dolazimo na taj vrh i sada sa njega vidimo Triglav i Aljažev stolp. 

Vrh Triglava i zastava BiH

Velika je gužva pri vrhu. Neki se penju, a neki silaze. Mimoilazimo se na sajli. Neki također čak i trče prema vrhu, pri tome ne koriste ferata setove, pridržavaju se rukom za sajlu. Ja nisam tako hrabar. Idem sve po propisu. Vežem se, osiguram se i polako. Prestižu me Keno i Advan. Sad sam u nekom svom svijetu. Fokusiran sam na sebe. Idem korak po korak. Ne gledam u provalije. Jedino pred vrh nailazim na brojne table posvećene nastradalima na ovom usponu. Uglavnom su uzroci smrti udar groma. Ovog dana se čini da je vrijeme zaista vedro i da takvih iznenadnih vremenskih neprilika ne bi trebalo biti. 

Prestajem se obazirati i na table. Vidim vrh i samo me to motiviše. Nevjerovatan je to osjećaj da tako dugo vidite vrh, da se prema njemu krećete, ali nikako ne stižete na vrh. Tako blizu, a tako daleko. Ova rečenica ovdje dobiva svoj smisao. Međutim sada u meni radi i inat, popet ću se pa makar. Paniku mi stvaraju brži planinari kojima na uskim dijelovima ja smetam, sa svojim opreznim pristupom. Nudim svima da ih propustim gdje god vidim zgodno mjesto, ali pred sami vrh, prostora i nema toliko za mimoilaženje. Sve ide po redu. Neki planinar iz Hrvatske iza mene, kaže da ništa ne žurim i da idem u svom tempu, da nije žurba. Pun je razumijevanja. 

Napokon nazirem finalni uspon. Još par koraka. Gore su Keno i Advan. Penjem posljednju sajlu. Na vrhu sam. Sretan sam zbog ovog poduhvata. Čekamo Igora i Armana. Snimam i njihov uspon. Fotografišemo se pojedinačno i grupno, sa zastavom BiH. Ponosan sam zbog toga što smo se popeli i što smo ponijeli našu zastavu. 

Silazak – još nije gotovo

Na vrhu puše hladan vjetar i postaje sve veća gužva, te shvatamo da nije dobro da se ohladimo i da nas čeka jako puno napora i u povratku. Pogotovo sa vrućinama koje su najavljene za taj dan. Polazimo polako prema domu Planika. Silazak je zaista barem za mene teži izazov. Pokušavam da budem što je više skocentrisan. Razmišljam o svakom koraku. Bodrim samog sebe i upozoravam na opreznost. Međutim umor od nespavanja i uspona sa silnim teretom na leđima uzima svoje, i već mi se dešava da fulam sajlu prilikom kačenja karabinera. 

Silazim veoma oprezno. Ne želim da upropastim ovaj uspjeh uspona na Triglav. Sada mi i one sajle koje u usponu nisu imale nekog smisla, dobivaju svoj smisao. Vidim da su pojedine više namijenjene u silasku, a ne za uspon. Teško je pratiti oznake puta koji trebate sići i biti osiguran na pojedinim djelovima puta. Teren je odranjajući i vodim računa da ne pokrenem neki kamen na ljude ispod sebe, a isto tako vodim računa da meni ne bi palo nešto na glavu. Puno je stvari o kojima se treba misliti. Raja je snimila nekoliko kadrova mog silaska. Zaista izgledam smiješno, ali silasci su mi teži dio planinarenja. 

Poslije nekog vremena napokon silazimo sa sajli, ali dolazimo na sipar, koji trebamo sići. Tu je potreban veliki oprez, jer teren odranja i svaki korak se dobro treba odmjeriti. Vidim dom Planiku, ali ima još dosta za sići. Podsjećam se na divokozu koja se ovim terenom šeta kao na modnoj pisti. Zamišljam kako je njoj ovo jednostavno, a ja sam u punoj koncentraciji u želji da ne padnem. 

Napokon stižem do doma Planike. Sada mogu malo početi sa slavljem, jer znam da više nema sajli i tako opasnih dijelova do povratka do auta. Čeka nas put od 4 km do Vodnikovog doma i onda opet 8,5 km do auta. Danas trebamo preći sve to. Amar nas je čekao kod Planike. Odspavao je i sada je skroz dobro. Mi smo radosni zbog našeg uspona. Sjedimo na livadi ispred doma i tu nakratko skidamo tešku opremu i hladimo noge, koje su u žuljevima od kamenja koje odranja i koje je oštro. Sunce je dosta jako, i vrućina sada postaje važan faktor. Ponestaju nam zalihe vode koju smo nosili na vrh, i znamo da vodu možemo dopuniti tek u Vodnikovom domu, ali i do njega treba hodati. 

Silazak sa tako umornim i izranjavanim nogama je veoma težak. Sunce i pored kačketa udara u glavu. Pokoji svježi nalet vjetra rashladi lice, ali čim nema vjetra sunce je neizdrživo. Povratak do Vodnikovog doma je trajao čitavu vječnost. Nekako mi se dom činio daljim u povratku, ali je to sigurno stvar psihologije. 

Stižemo do doma, tu pravimo kratku pauzu i pojedemo sendvič i popijemo Coca-Colu za oporavak. Dolazimo sebi koliko toliko i spremni smo za nastavak silaska do auta, šetnja 8,5 km. Iako idemo nizbrdo, silazak je težak jer je izuzetno vruće. Amar, koji se naspavao nas požuruje jer želi da stignemo na Bled i da se tamo okupamo. Meni je u glavi Bled i želja za hladnom vodom u kojoj bih rado potopio svoje izranjavane noge od žuljeva, vrućine i znoja, ali jednostavno nemam tu snagu. Sustigao nas je umor od nespavanja, od uspona, teškog ruksaka, demotivacije nakon uspona. Teško se po toj vrućini kretati. Ja ne podnosim vrućinu i za mene je ovo sada borba sa samim sobom. Sve se gasi u meni, najrađe bih legao i zaspao tu. Međutim, znam da zaspati na suncu nije pametno niti je opcija. Motivišem se da idem dalje do prvog izvora, gdje mogu nadopuniti vodu i umiti se. 

Napokon stižemo i to nas baš osvježava. Kako poslije ulazimo u šumski dio puta gdje smo zaklonjeni od sunca, dolazim sebi i ponovo mi se vraća energija. Silazimo do auta, ali shvatamo da od kupanja u jezeru nema ništa barem ne za ovaj dan. Dolazimo u apartmane. Okupam se i idem na spavanje, jednostavno nisam imao energije za ništa više. Ovog dana smo prešli 17,46 km i ukupnog uspona 1257 m. Više je impresivno kada se pogleda 3D prikaz našeg puta na aplikaciji Strava, koji predlažem da pogledate.

Bled – Raj na zemlji i oporavak koji mi je trebao

Pošto sam prvi otišao na spavanje, prvi i ustajem, ali prilikom buđenja sam probudio i Kenu u svojoj sobi. Planiram da odem u jutarnju šetnju oko jezera. Keno odlučuje da mi se pridruži. 

Jutro je baš mirno i lijepo. Baš mi je takvo trebalo. Stižemo do jezera i čekaju nas tako lijepi prizori. Oko jezera trkači trče i ljudi voze bicikla. Žao mi je što nisam ponio opremu za trčanje. Sada bih rado otrčao jedan krug oko jezera. Pravimo fotke i videa i šaljemo na Viber grupu sa ostalima, da znaju da smo na jezeru. 

U šetnji otkrivamo plažu u blizini Olimpijskog veslačkog kluba. Tu odlučujemo da se okupamo i baš na tom mjestu smo otkrili idealnu lokaciju za naš oporavak od uspona. U tom dijelu postoji mali kanal u koji se ulijeva neki manji potok sa hladnom vodom. Voda u jezeru je ugodna i mlaka, a pri samom dnu oko stopala je ledena kao žilet. Odlično za naše umorne noge. Tu provodimo vrijeme kupajući se. Uskoro ustaju i ostali i dolaze na plažu. Atmosfera je sada bolja, jer smo napokon svi naspavani i napokon uživamo u nečemu što nije naporno, kao prethodni dani. 

Dogovaramo sa Bojanom da kod njega svratimo na obrok prije povratka. Pozdravljamo se i zahvaljujemo na gostoprimstvu u njegovom smještaju. Amar i ja vozimo Kenu na Ljubljanski aerodrom, odakle leti za Varšavu, pa nazad za Berlin. Advan, Arman i Igor su u drugom autu i idu za Sarajevo. 

Povratak u Sarajevo – plan novih avantura

Ulazimo u Sarajevo, a na Koševu su upaljeni reflektori, jer je upravo završena noćna utrka. Vidim zadovoljne trkače u svom naselju. Vidim njihovu sreću i zadovoljstvo nakon istrčane utrke, i njihova sreća i radost me podsjeti da pomislim kako sam imao izuzetna četiri dana, puna avantura, uspona i padova nas kao neorganizovane grupe planinara. 

Sutradan kada sam ustao i napokon se naspavao u svom vlastitom krevetu, dočekao me veoma naporan dan sa obavezama, ali u najtežim trenucima, samo sam se sjetio svih lijepih slika i uspomena sa ovog planinarenja na Triglav i prelijepi Bled, i svi problemi su nestali. 

Zaista na svijetu postoji mjesto, gdje ne razmišljate o problemima u svijetu i gdje je sve tako lijepo. Slovenija, Triglav i Bled su takva mjesta. Treba vam samo dobro društvo i vi ste najsretniji čovjek na svijetu. Želim svima sreću i siguran uspon i povratak, ko god odluči da popenje ovaj vrh i obavezno da svrati u povratku na kupanje u Bled. Mislim da je to jedini ispravan način kako da se doživi ovo čarobno planinarenje.

Viber planinarska grupa, već namaštava nove avanture, a ja razmišljam da sam već dovoljno pomakao svoje granice komfora i da bih trebao da se isključim iz grupe, prije nego me nagovore na neke nove avanture.