Priče s groblja: Život pored tišine
Piše:
Odrasla sam pored groblja Sv. Josip, Sv. Marko, Sv.Mihovil i Lav. Iako će možda čudno zvučati, rekla bih da je groblje sastavni dio mog života. Još kao djeca odgajani smo da poštujemo mrtve, da nikada ništa ne uzimamo sa spomenika, da ne hodamo po njima i da budemo tihi kada je sahrana u toku.
Sjećam se da mi je mama, koja je također odrastala pored istih tih groblja, jednom ispričala anegdotu kako je znala napamet “Oče naš”, pa su kao djeca sahranjivali uginule životinje, a ona bi izgovarala tu molitvu.
Uoči Svisvetih, groblja zrače nekom tihom, gotovo svečanom ljepotom. Uvijek su uredna, ukrašena cvijećem i obasjana svijećama, i za mene kao dijete, a i danas, taj period nosi notu prave čarolije. Posebno uvečer, kad svjetla polako iščeznu, a svijeće počnu treperiti u tišini. Nekada je na Svisvete znao pasti i prvi snijeg, donoseći bjelinu koja je sve činila još mističnijim. Danas, uslijed klimatskih promjena, sve češće uživamo u Miholjskom ljetu – dodiru topline koji dodatno naglašava živopisne krošnje i raskoš cvijeća, obavijajući sve u prizor prepun mira i nježnosti.
Groblja čuvaju mnoge priče, skrivene ili gotovo zaboravljene. U djetinjstvu sam učila čitati, polako izgovarajući slova s nadgrobnih ploča, zatim bih pamtila imena na spomenicima, a s vremenom sam otkrivala živote onih koji počivaju na tom mjestu. Tako sam, uz svako novo ime, upoznavala likove poput Silvija Strahimira Kranjčevića, koji počiva na Sv. Josipu. Nedugo pred rat, na jednoj hrpi pri ulazu u groblje ugledala sam i nadgrobni spomenik s imenom Anke Humo i saznala da je ona bila pijanistica, ali i supruga pisca Hamze Hume. Tako su, jedno po jedno, brojni pjesnici, pisci i mnoge poznate i nepoznate ličnosti našli svoje vječno mjesto tu na sarajevskim grobljima, gdje priče o njima tiho žive dalje, samo ih treba pronaći.
Kada je mama prije više od pet godina napustila ovaj svijet, preselila se svega 400 metara od naše kuće, na nekadašnje partizansko groblje Lav. Od tada redovno obilazim njeno vječno počivalište, gdje zalijevam cvijeće, vodim tihi razgovor s njom u mislima i na kraju izgovaram molitvu koju samo ja znam. Na putu kući ponovno kao nekad čitam imena na nadgrobnim pločama, razmišljajući o tome ko su ti ljudi i kakve su živote vodili.
Među komšijama i porodicom koji su tu sahranjeni, odmah desno od ulaza, počivaju sarajevski Romeo i Julija, Boško i Admira. Malo dalje nalazi se grob mog omiljenog pjesnika, Izeta Kike Sarajlića. U nastavku šetnje prolazim pored grobnica porodice Abdulaha Sidrana, a u hladovini bora nalazi se spomenik Petra Šaina, jednog od najistaknutijih bosanskohercegovačkih slikara. Petar je pripadao prvoj generaciji umjetnika koji su pohađali umjetničke škole i stvarao uz velikane poput Gabrijela Jurkića, Petra Tiješića, Đoke Mazalića, Romana Petrovića i Lazara Drljače.
Dok sam posjećivala grob svoje majke, jedan spomenik među redovima zaboravljenih posebno me privukao. Nalazi se u blizini njenog groba, mogla bih reći u komšiluku. Ispod slojeva prašine i tragova vremena, latinični natpis otkriva ime čovjeka: prof. dr. Ivo Herlinger (1896 – 1963). Uz ime stoji i partizanska zvijezda, a na ćošku leži raspuknuta betonska vazna. Na rubu ploče uklesano je ćirilicom ime M. Todorović – možda je to ime jedne od najvažnijih bosanskohercegovačkih umjetnica, Mice Todorović? Vidi se da ovaj grob niko ne posjećuje, jer svih ovih godina nisam zatekla ni jedan buketić cvijeća. Svaki put kad očistim mamin grob, očistim i ovaj. Kažem profesoru u mislima: “Ne znam Ivo čime ste ovo zaslužili, ali vjerovat ću da jeste.”
Upravo me ta misao potaknula da istražim ko je bio prof. dr. Ivo Herlinger. Dokumenti su rijetki, ali dovoljno ih je da se čovjek zapita – kako je moguće da nikada prije nisam čula za njega? Ponekad smatram da ponešto znam o ličnostima poput profesora Herlingera, ali njegovo ime me na neki način zateklo i podsjetilo na sve one zaboravljene priče koje čekaju da ih otkrijemo.
Naime, prema pisanju Izeta Mašića (“Nastavnici i saradnici Medicinskog fakulteta u Sarajevu 1946. – 2006.”) saznajem da je prof.dr. Herlinger bio otorinolaringolog. Rođen je u Karlovcu, medicinu je studirao u Innsbrucku, Zagrebu i Beču, gdje je diplomirao 1922. i do 1925. specijalizirao otorinolaringologiju. Nakon položenog specijalističkog ispita zapošljava se kao asistent na Hirurško-ginekološkom odjeljenju Opće bolnice u Osijeku, gdje osniva vrlo moderno ORL odjeljenje, u kome su se liječili pacijenti Slavonije, Baranje i velikog dijela Bosne i Hercegovine. Godine 1941. otpušten je iz službe i uhapšen, i proveo je dva mjeseca u zatvoru, a zatim po kazni prebačen u Bosnu da suzbija endemski sifilis.
“Godine 1942. ponovno je uhapšen, jer je surađivao sa NOP-om, a zatim je otpušten, prebačen na slobodnu teritoriju, gdje učestvuje u IV i V neprijateljskoj ofanzivi kao hirurg Vojne bolnice. Demobiliziran je kao potpukovnik, te 1945. godine postavljen za šefa Instituta za transfuziju krvi JNA, a zatim i upravitelja Gradske bolnice u Beogradu.
Neposredno po osnivanju Medicinskog fakulteta u Sarajevu, od strane njegovih matičara izabran je za vanrednog profesora Otorinolaringologije 1947. godine. Habilitirao je 1957. godine sa radom: „Histološka ispitivanja akutne korozije ezofagusa nakon aplikacije antibiotika i kortizona“. Godine 1960. izabran je za redovnog profesora na predmetu Otorinolaringologija. Januara 1963. godine izabran je za šefa ORL klinike Medicinskog fakulteta u Sarajevu i na tom položaju iznenada umire maja 1963. godine.
Obavljao je dužnost prodekana Medicinskog fakulteta 1950./1951., a dekana 1960./1961. i 1961./1962. godine. Naučnoistraživački opus profesora Herlingera obuhvatio je savremene poglede i dostignuća u oblasti ORL tog perioda, posebno problema gluhoće i poremećenog sluha, te dijagnostike i terapije endokranijalnih otogenih komplikacija i terapije strukture stenoze jednjaka, zatim, korozivnog ezofagitisa i peribronhijalnih procesa. U nekima od ovih oblasti je prvi primijenio eksperimentalna ispitivanja koja su objavljena u domaćim i inozemnim časopisima. Bio je priznati društveni i javni radnik, zbog čega mu je dodijeljen Orden za hrabrost i dva puta „Orden zasluga za narod drugog reda“. Također je odlikovan spomenicom „Sutjeska“. (izvor: “Nastavnici i saradnici Medicinskog fakulteta u Sarajevu 1946. – 2006.”)
Shvatila sam da je profesor Herlinger posvetio cijeli svoj život medicini, postavši pionir otorinolaringologije i šef klinike ORL klinike Medicinskog fakulteta u Sarajevu. Ironijom sudbine, upravo na toj klinici moja mama je godinama kasnije provela pet teških godina, hrabro se boreći s karcinomom epifaringsa. Njihove sudbine sada su isprepletene ne samo u prostorima bolnice već i na ovom mirnom groblju, gdje su tiho postali dio iste priče.
Pitam se kako životi, nekada toliko značajni za druge, postanu tako tihi i zaboravljeni.
Zato sam odlučila da pred Svisvete uredim njegovo počivalište, kao mali znak poštovanja i zahvalnosti. Donijela sam cvijeće, da barem tada, njegov grob ponovno zasja i skrene pažnju na ime koje ne bismo smjeli zaboraviti, kao i na mnoga druga. Taj skroman gest čini mi se kao podsjetnik na vrijednosti koje su ostavili iza sebe i na tragove koji nas povezuju kroz vrijeme. Napuštam groblje bogata za jednu priču i saznanje. Iza mene ostaje jesenja izmaglica i ljudi koji sa pažnjom uređuju počivališta svojih najmilijih.