Djevojka kamenog lica i mekog srca
Piše:
Samozatajna, tiha i povučena, a kada zasvira svoju violinu postaje potpuno čarobna i nevjerovatna, kao da nije ista osoba koju sam na početku opisala. Violinisticu Ivanu Đurić mnogi su tek zapazili kad se priključila triju „SevdahTakht“ Damira Imamovića. Postala je dio tog trojca 2015. godine, koja je, kako kaže, prelomna godina u njenoj karijeri. Upravo je Damir bio taj koji je prepoznao njen poseban muzički stil, pa ju je iz te njene tišine i povučenosti „izvukao“ ravno na pozornicu kako bi nam razotkrio još jedan sjajan muzički talent na oskudnoj bosanskohercegovačkoj muzičkoj sceni. Ivana ne izlazi na bučna mjesta, iako nekada na takvim mjestima svira, ima svoj život i društvo daleko od očiju javnosti, a u medijima se ne eksponira, pa se tako o njenom radu i talentu malo zna. Ne priča mnogo, ali kada ima nešto da kaže to u zadnje vrijeme čini putem vlastitog Facebook profila. Voli svoju samoću, koju ne bi mijenjala ni za neki veliki novčani dobitak. Zahvaljujući Damiru uspjele smo organizovati naš prvi susret uz laganu popodnevnu kaficu. Već sam bila „upozorena” da Ivana možda i neće puno govoriti, ali me to nije pokolebalo, osim što joj odmah na početku nisam rekla za svoj ambiciozni plan, a to je da sam odlučila staviti je na naslovnicu našeg magazina. U prijatnom razgovoru provele smo više od sat vremena, u kojem je ova talentovana violinistica prvi put otvorila svoju dušu i srce, govoreći kako o svojim usponima tako i o padovima, kojih nije bio mali broj. Ovo je jedan potpuno iskren i otvoren razgovor, koji se rijetko u današnje vrijeme dešava, naročito kada nekoga tek upoznate.
„Od kad sarađujem s Damirom Imamovićem pristala sam samo jednom, i to na njegovu molbu, dati jednu kratku izjavu za štampu, i to je moje jedino dosadašnje medijsko eksponiranje. Iako se bavim takvim poslom gdje sam svjesna da će me neko kad-tad htjeti nešto pitati, a ja morati odgovoriti, ipak sam svaki put kada sam mogla da izbjegnem medije to činila, jer je to za mene zaista neprirodna situacija”, ovako na početku našeg neformalnog razgovora objašnjava Ivana svoj odnos s medijima, ne znajući da sam se na takav početak već pripremila i da me to neće nimalo obeshrabriti da nastavim pitati i propitivati o svemu onome što radi na muzičkoj sceni, ali i van nje.
Ivanu poznajem iz slučajnih susreta u televizijskim hodnicima. Znala sam da svira violinu u Narodnom orkestru Muzičke produkcije BHRT-a i nekoliko puta sam je čuka kako svira uživo s nekim manjim muzičkim sastavom, i to je u suštini sve što sam znala o njoj. Visoka, vitka i ozbiljnog, nepomičnog lica iza kojeg se krije jedna vrlo emotivna djevojka. Zanimalo me je kako se našla na televiziji, i to u Narodnom orkestru gdje je provela više od tri godine, ali kao vanjski saradnik. „Imala sam sreću da tada još uvijek nije u penziju otišao Branko Petković, tako da sam od njega uspjela pokupiti te neke finese narodne muzike. Kada je on otišao u penziju, ostale su samo dvije violine u cijelom orkestru, da bih na kraju ja ostala sama. I onda se, takoreći, nekako simultano desilo da kada sam izgubila volju da sviram u tom orkestru ujedno mi je i direktorica Muzičke produkcije saopštila da mi neće produžiti ugovor. Kolege su se pobunile, smatrajući da su sve dobre muzičare otjerali, a u tom trenutku meni su te tri i po godine izgledale kao da sam provela trideset i tri. Toliko su mi svojim postupcima i odnosom ubili volju za stvaranjem i učešćem u kreativnom radu, tako da mi je bilo drago što odlazim”, objašnjava iskreno Ivana svoj muzički put koji nije dugo trajao na televiziji.
No, kako to obično u životu biva, jedna vrata se zatvore, da bi se druga otvorila. Tako je bilo i u Ivaninom slučaju. I ranije je sarađivala s različitim muzičarima i snimala s njima, a onda se jednog dana slučajno zatekla u studiju Damirovog brata Nedima Imamovića. „Nakon mjesec dana od snimanja nekih muzičkih dionica u studiju Nedima Imamovića pozvao me je Damir i rekao da je čuo moj snimak i da mu se to čini veoma interesantnim te da bi volio da se upoznamo.“ I tako je Ivana upoznala Damira, koji ju je potom angažovao na predstavi „Sve se nekako preživi, osim smrti” Dine Mustafića.
„Damir je pokušavao na sve načine da napravi neke muzičke kombinacije koje zahtijevaju violinu, da bi me na kraju kroz jedno spontano druženje i sviranje uveo i u trio Sevdah Takht. I eto već tri godine Sevdah Takht više nije trio, već kvartet.“ (smijeh) Privatno se ovaj kvartet dobro slaže, što je vidljivo i na sceni. Prateći njihove nastupe, primijetila sam, a to mi se uvijek čini zanimljivim, kako ta međusobna komunikacija muzičara na sceni, koja se ogleda u njihovim ponekad čudnim pogledima, u konačnici rezultira sjajnim muzičkim dionicama. „Nekada se desi da se pogledamo u smislu ‘šta si mi to sada zadao?!’, a nekada su neke stvari aranžmanski već unaprijed dogovorene. Tako da postoje dijelovi koji su naša sigurna luka, ali s Damirom je uvijek izazovno svirati, jer nikada ne znaš kada će ti dijelovi doći. (smijeh) On nekada u trenutku odluči improvizovati, ali sve te nepredviđene situacije i improvizacije jačaju vas kao muzičara.” Danas je Ivana freelancer i tim statusom je zadovoljna. „Kao freelancer nemaš zdravstveno osiguranje, odnosno moraš ga sam sebi uplaćivati, kao i penziono. Imaš tu neku vrstu nesigurnosti. U jednom mjesecu možeš zaraditi nečije tri ili četiri mjesečne plate, a već u sljedećem ne zaradiš ni nečije pola plate. Onda naučiš da budeš štedljiv. S obzirom na to da ne trpim neke velike autoritete, status freelancera je za mene super rješenje.
Dovoljno sam odgovorna da odgovorim na trenutne obaveze koje me čekaju, ali sam dovoljno netolerantna spram nekih lažnih autoriteta“, iskreno će Ivana, koja je inače dobar timski igrač, pa tako sebe ne vidi u razvoju solo karijere. Voli manje sastave ili orkestre, jer je vremenom naučila i razvila osjećaj kada treba podržati nekoga a kada se sama istaći, tako da je, kako kaže, koristan član neke ekipe.
S obzirom na to da sam sama svoj šef, onda tako sama sebi progledam kroz prste. Nisam stroga prema sebi, jer je lakše živjeti tako.
MUZIČKA PORODICA
Ivana je odrasla u muzičkoj porodici. „Mama mi je nekada pjevala. Tata se bavio jedno vrijeme muzikom i svirao klarinet. Moj pradjed, tatin djed, bio je graditelj instrumenata iz Like i pravio je tamburice, a moja baka, tatina majka, svirala je odmalena. Ta moja baka je doživjela duboku starost. Umrla je u 94. godini života i bilo mi je upečatljivo to da pred kraj života, iako onemoćala, tražila je da joj damo prim – mali tamburaški instrument koji je izradio njen otac. Mi smo joj to dali i ona tako krene da svira dvoglasno, a pjeva treći glas. To nikada neću zaboraviti! Mama je još kao djevojka krenula da pjeva u horu ‘Miljenko Cvitković’, a onda je dugo godina bila programski hotelski pjevač. Zahvaljujući njoj, još kao dijete naučila sam mnogo pjesama. U to vrijeme se pjevala i grčka, i španska, i talijanska i pop muzika naših izvođača Indexi, Jadranka Stojaković, sevdah i starogradske, bio je to širok muzički repertoar. Zanimljivo je da smo iza rata moja mama i ja sjedile u jednom društvu i tada je moja mama zasirala gitaru i zapjevala, a onda je neko rekao da sam i ja muzičar, pa su nas nagovorili da sviramo zajedno. Taj duet majke i kćerke bio je divan, tako da smo znale nakon toga i više puta nas dvije zajedno nastupati.“
Oni koji poznaju Ivanin rad kažu da je dragocjena za narodnu muziku jer posjeduje jedan rijedak muzički talent. „Tehnički, svirati narodnu muziku je zahtjevnije nego, recimo, svirati neki pop. Jer u narodnoj muzici na jednom tonu ima više tonova. Jedan ton zapravo iza sebe vuče nekoliko ukrasa i automatski je zahtjevnije sve to da se odsvira“, pojašnjava Ivana. Iako je cijeli život prati klasična muzika, nažalost, rijetko ili nikako je ne svira. „Ponekad kući to sviram radi vježbe ili trenutnog osjećaja koji me obuzme. Suvišno je bilo što reći o klasičnoj muzici, jer to je jedna posebna ljubav.“ Otkriva da joj je žao što nema naviku da posjećuje koncerte Sarajevske filharmonije.
„Ne posjećujem koncerte Sarajevske filharmonije. Jako cijenim njihov rad. Imam dosta poznanika koji tamo rade i čujem da putuju i imaju mnogo nastupa i izvan Sarajeva i Bosne i Hercegovine, što je zaista super, ali sam ujedno dosta lijena osoba koja uz sve svoje obaveze ne nađe vremena za barem jedan njihov koncert! Znate, posjećivati koncerte, izložbe i predstave je stvar navike, a ja je, nažalost, nemam“, iskreno će moja sagovornica. Ivana kaže kako nikada nije završila Muzičku akademiju u Sarajevu, a ni u Lukavici, koju je poslije upisala. Odustala sam od akademija, jer su je na neki način sputavale u njenom napretku. Još kao studentica imala je priliku zasvirati u Sarajevskoj filharmoniji, ali je bila uslovljena time da ako ode svirati neće dobiti potpis neophodan za nastavak školovanja. „Neko bi nakon svega možda rekao nema veze, idem dalje, ali mene je to toliko pogodilo da sam posustala, jer sam shvatila da to nije plodno tlo, ni atmosfera. Ja sam od onih osoba koje više vole da imaju realno znanje nego znanje na papiru.“
Ivana je inače bila učenik generacije u nižoj muzičkoj školi Mladen Pozajić i kao najboljoj učenici pripala joj je čast da s istaknutim ruskim violinistom Maksimom Vagnerovim, koji je 1997. godine bio ambasador dobre volje pri UNICEF-u, snimi dokumentarni film u kojem je imala priliku i zasvirati na njegovoj skupocjenoj Stradivari violini. „Sjećam se da smo snimali u Mostaru dok još nije bio izgrađen novi most, pa smo tako prelazili preko improvizovanog mosta, a ta se scena nekoliko puta ponavljala. Imala sam strah od vode, a ne od visine. U jednom trenutku smo zamijenili violine. On je uzeo moju dječiju, a ja njegovu Stradivari violinu. Tako mogu reći da sam s trinaest godina svirala na najskupljem instrumentu!
Taj zvuk nikad neću zaboraviti, kao ni činjenicu da nisam stigla uživati u tom zvuku od straha da joj se šta ne desi.“ Ivana kaže kako bi svaki muzičar trebao vježbati svaki dan po nekoliko sati, ali ona ne spada ni u takvu vrstu muzičara. „Muzičar bi trebao dnevno vježbati po nekoliko sati, ali ja nisam disciplinovana, nekada markiram, ali s obzirom na to da sam sama svoj šef, onda tako sama sebi progledam kroz prste. Nisam stroga prema sebi, jer je lakše živjeti tako. Ali to vježbanje kompenziram nastupom pred ljudima.“
Nakon koncerata nerijetko joj prilaze posjetioci i upućuju joj komplimente za sviranje, jedino ih buni njeno ozbiljno lice dok svira. „Moje lice zaista djeluje dosta ozbiljno, čak i onda kada sam neozbiljna u glavi, vani to izgleda preozbiljno. Ja dok sviram, što bi rekao naš tonac Momo, izgledam kao stone face – kameno lice. (smijeh). Dosta sam statična u tim nekim facijalnim ekspresijama i ne pokazujem previše emociju, jednostavno sam koncentrisana na ono što sviram, pa mi je važnije da emocija izlazi kroz instrument, a ne kroz izraz lica. Nekada me ljudi pitaju što sam ljuta, što sam tužna, a ja nisam ni ljuta ni tužna, već sam samo takva.” (smijeh)
STRAH OD VODE
„Slobodno napiši da se plašim vode i da je to jedan iracionalan strah“, kaže mi Ivana i otkriva još neke zanimljivosti o sebi i svom životu. Uživa u šetnjama prirodom, jer smatra da čovjek u dodiru s prirodom poboljšava svoje tijelo i duh. Zanimljivo je da je Ivana već sedam godina vegetarijanka, što joj je poboljšaIo zdravstveno stanje, ali kaže kako je trebalo mnogo vremena da prođe kako bi se i ljudi oko nje navikli na taj njen izbor i da je prestanu nuditi pilećim supicama, jer je to „samo” bistra supica. Generalno za sebe kaže da je sretna. „Ja imam život kojim sam apsolutno zadovoljna. Naravno da uvijek može biti bolje i naravno da bih željela još nekih par stvari realizovati, ali nemam nekih velikih planova za budućnost. Valjda sam se na društvenim mrežama, nagledala onih motivirajućih poruka tipa živi danas, pa su mi se toliko urezale u podsvijest, tako da stvarno živim danas i sada, i zato nisam nezadovoljna. Shvatila sam da se tek tada počnu i dešavati bolje stvari. To je jedan od prirodnih zakona s kojima nismo dovoljno upoznati ali to zaista tako funkcioniše.”
Primjećujem na njenoj ruci kojom inače drži violinu zanimljivu tetovažu, koja mi je djelovala kao violinski ključ. „Tetovaža je od prije pet mjeseci na mojoj ruci. Tinejdžersku fazu sam prošla bez takvih želja, a sada sam rekla sebi zašto ne? Ovaj simbol je zapravo mačka, a mnogi misle da je violinski ključ.“ Slučajno ili ne, tetovaža je svojim izgledom objedinila njene ljubavi, i to prvenstveno ljubav prema muzici, ali i prema mačkama. No, na kraju samozatajno kaže da ima tu još ljubavi, ali nisu sve mogle stati.