Ambasadorica bh. plesne scene

Piše:

Jasmina Prolić se već 20 godina bavi baletskom koreografijom, svojim predstavama propituje aktuelne teme poput: identiteta, ljubavi, mržnje, sreće i smrti, a svojim studentima nerijetko priča, osim o pokretu i plesu, i o Sarajevu i BiH, jer, kako kaže, ona ne radi samo za sebe, već i za stvaranje plesne scene. Tome u prilog svjedoči ponovno pokretanje Festivala savremenog plesa ”Zvrk”.

Oblačno sarajevsko posliiepodne. Sjedini u skrivenom uglu hotela ”Europe“. Došla sam prije dogovora sa svojom sagovornicom i razrmišljam o tome kako ćemo razgovor voditi u ovom ambijentu simboličnog naziva „Europa“. Nije to ona ista stara „Europa”, kao što ni generalno Europa nije ono što je nekada bila i čiji smo i mi bili dio. Moja sagovornica je stanovnica Europe, ona je poput zvrka, čas u Francuskoj, čas u Bosni, i to je za nju jedan prirodan ambijent, koji je čak kroz svoje koreografske postavke često propitivala. To pitanje identiteta dugo ju je mučilo, jer je u Francuskoj bila Bosanka — strankinja a u Bosni je bila Francuskinja. I dok su mi se tako misli rojile u glavi, ugledah svoju sagovornicu, čiji rad dugo godina pratim i koliko-toliko kroz rad u medijima podržavam. Uvijek je nasmijana i susretljiva, a primjećujem, i tačna.

Jasmina Prolić, balerina, koreografkinja, profesorica, instruktorica plesa, majka, kćerka, sestra. Stigla je na razgoovor, kako ranije rekoh, tačno na vrijeme, što nekada nije svojstveno umjetnicima, ali činjenica je da se bez discipline, truda i zalaganja uspjesi ne postižu tako lako. Zna to Jasmina, čiji je sedmični raspored prebukiran. Ilustruje mi to svojim notesićem u kojem se nalaze šareni brojevi i slova kako bi razvrstala obaveze i njihovu važnost. Nakon što mi je sve te brojke i slova do u detalje pojasnila, shvatam da radni dan počinje u 7:45, predavanjima koja drži studentima prve i druge godine Fakulteta za sport u Orléansu, gdje živi, a nastavlja se časovima koje drži Nacionalnom gimnastičkom timu. Potom ima časove zumbe i klasičnog baleta u vlastitoj školi, a dva puta sedmično “skokne” do Pariza, gdje također predaje. Nedjelja je jedini slobodan dan i rezervisana je za odmor. Uz sve pobrojano, uspijeva biti i majka kćerkama Ines (13) i Maïi (11), kojima pregleda zadaću, ali i razgovara o tinejdžerskim problemima i nedoumicama. I kćerke su se, otkriva, nekada bavile ritmičkom gimnastikom i plesom, a danas samo muzikom. Pa tako Ines svira bubnjeve, a prethodno je pet godina svirala klavir, dok Maïa svira klavir i gitaru, a prethodno ju je zanimala violina. One su s njom svake druge sedmice, s obzirom na to da obavezu roditeljstva dijeli  sa svojim bivšim suprugom. Sve joj to uz dobru organizaciju posla ne pada teško, naprotiv, čini se kao motiv za dalje i bolje. 

SARAJEVO JE UVIJEK PRISUTNO

Sve što Jasnuna radi gleda da poveže sa Sarajevom i sve gotovo uvijek ima neku vezu sa Sarajevom, pa čak i kada predaje osnove plesa. „Na Fakultetu sporta sa studentima radim po metodi plesnog teoretičara Rudolfa von Labana. Zanimljivo je da je on za vrijeme Austro-Ugarske monarhiie živio u Sarajevu! Bio je arhitekta, ali je počeo da se interesuje za to koliko energije i vremena treba radnicima da urade neki posao, te kako pokret utiče na produktivnost radnika. Njegova teorija kaže da svaki pokret koji postaje svjestan možemo nazvati plesom”, sa oduševljenjem pojašnjava Jasmina.

Ove Labanove teorije, čini mi se iz našeg razgovora, Jasmina je postala svjesna još kao djevojčica koja je upisala ritmičku gimnastiku u svojoj OŠ “Simon Bolivar” na Dobrinji, a potom nastavila trenirati u sali FIS-a. „Moj san je bio da budem jugoslovenska Nadia Comăneci“ iskreno otkriva Jasmina. Međutim, sa deset godina Jasmina ostaje bez trenera i tu prestaje taj san o jugoslovenskoj Nadiji Comăneci. „Moja komšinica Senada Rupar, koja je tada radila u sarajevskom Narodnom pozorištu, kada je vidjela kako spretno izvodim zvijezdu i druge figure, predložila mi je da krenem na balet i da odem na audiciju. Ja nisam znala šta je to balet, ali ja odem na audiciju i budem primljena, iako je već odavno krenula školska godina.

”Autobus je bio pun i kada smo ušli vrata su se zatvorila i niko više nije mogao ući. I danas čuvam tu autobusku kartu.” 

Moji profesori bili su Kazuko Tsuzurahara-Mikulić i njen suprug, također baletan, Zlatko Mikulić. Ispočetka mi je, priznajem, bilo dosadno, da bih nakon šest mjeseci vježbanja otišla svojim roditeljima i rekla kako će ovo biti moj poziv. Nisu me shvatali ozbiljno, jer se niko u mojoj porodici nije bavio nikakvim plesom, a pogotovo ne baletom (smijeh), a mene je balet vodio u drugi i drugačiji svijet od onog kakav sam u kući imala i balet mi je pomogao da ublažim, takoreći, tu svakodnevnicu.“

Jasmina nam otkriva kako joj je bračni par Tsuzurahara-Mikulić mnogo pomogao u shvatanju plesne filozofije, a osim toga upamtila je i najbitniju životnu lekciju, koja kaže: „Svi mi imamo svoje mjesto na ovom svijetu i zato ne treba biti zavidan ili ljubomoran na tuđi uspjeh.“ Sve što je bilo neophodno za jednu balerinu Jasmina je, kaže, naučila od profesorice Kazuko, koja ju je čak podučavala i šivanju kostima, kao i šminkanju za nastup, što će joj kasnije pomoći u njenom pedagoškom i koreografskom radu. Zahvaljujući predanom radu, Jasmina je dospjela i 1991. godine na Jugoslovensko baletno takmičenje u Novom Sadu, gdje je u juniorskoj konkurenciji osvojila drugo mjesto, koje je podijelila sa slovenačkom balerinom Valentinom Turcu. „Sjećam se da je Hrvatska odustala od tog takmičenja jer je kod njih rat već počeo, a ja ni sanjala nisam da će to biti moje posljednje takmičenje za Jugoslaviju. Nakon toga sam se spremala za internacionalno takmičenje u Varni u Bugarskoj, to je bilo najpoznatije takmičenje, rame uz rame sa baletnim takmičenjima u Parizu, Helsinkiju, Moskvi i Njujorku. Spremala sam i sa baletnim ansamblom Narodnog pozorišta ‘Labudovo jezero’ i ‘Don Kihoť, ali sve te pripreme zaustavljaju barikade u Sarajevu i početak opsade mog grada.“

ONE WAY TICKET ILI KARTA U JEDNOM PRAVCU

Shvativši da su joj mnogi drugovi i drugarice već napustili Sarajevo, Jasmina je zamolila svoje roditelje da i nju puste da ide dalje, jer su svi koji su poznavali njen talenat smatrali da treba ići, samo kao petnaestogodišnjakinja nije znala gdje. „Zvala sam Dječiju ambasadu i humanitarne organizacije, ali mi nisu mogli pomoći da izađem iz Sarajeva, pa sam dugo bila ljuta na njih”, prisjeća se Jasmina, koja je ipak zahvaljujući komšiji koji je njoj, njenoj prijateljici Almi i svojoj supruzi i kćerki kupio autobusku kartu u jednom pravcu uspjela doći do Zagreba, a dalje se trebala sama snaći. „Autobus je bio pun i, kada smo ušli, vrata su se zatvorila i niko više nije mogao ući. I danas čuvam tu autobusku kartu. Odlazim običnim busom i jedino što znam jeste da idem u Zagreb, ali ne znam kome idem. Mama je imala rođaka tamo, ali ne znam da li ću ga uspjeti pronaći. Sjećam se da smo došli u ponoć u Zagreb, dok smo prešli sve barikade, a pješke smo išli preko mosta u Brčkom. To je bilo jedno veliko životno iskustvo koje sam kasnije pretočila u jedan svoj solo koji se zove ‘Sarajevo, 25.april, 10 sati ujutro, ili zašto?”’, otkriva Jasmina. Kako po dolasku u Zagreb još uvijek nije pronašla maminog rođaka, Jasmina biva smještena u jednu zagrebačku porodicu, gdje je gazdi, inače policijskom službeniku, rekla da odmah ujutru želi ići u baletsku školu, jer je zato i došla u Zagreb. Tako je i bilo. Već je osam ujutro bila u kabinetu direktorice Baletske škole, koja ju je poznavala sa Jugoslavenskog takmičenja u Novom Sadu. Umjesto u prvi razred srednje, Jasmina je odmah krenula u drugi razred baletne škole. „Bila sam tada u razredu sa Edinom Pličanić, koja je sada prvakinja Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, a u klasi ruske profesorice Nine Abramove bile smo samo nas četiri.“

„Slučajno“ – stavljam ovu riječ pod navodnike jer shvatam tokom našeg razgovora da slučajnosti u Jasmininom životu ne postoje, u šta ćete se i vi uvjeriti i vi čitajući dalje ovaj tekst. Dakle, „slučajno“ u Zagrebu te 1992. u tramvaju Jasmina sreće bh. Dramaturginju Dubravku Zrnčić-Kulenović, koja će joj tada ponoviti rečenicu koju je Jasmina više puta čula i ranije, a to je: „Moraš ići dalje.“ „Ja sam željela dalje i znala sam čak i gdje, pa sam joj odmah rekla da bih rado u Pariz, jer je to bio moj plan od ranije, ali je zbog rata sve bilo obustavljeno. Dubravka mi je rekla da ima dobrog prijatelja reditelja Miloša Lazina, koji živi u Parizu i radi za RFI (o.p. Radio France International), i da će ga nazvati da pita. Pomislila sam da od toga nema ništa, jer što bi se sada Dubravka bavila mnome pored svog sina i obaveza. Međutim, Dubravka mi je odmah sutra javila da se čula sa Milošem i da će se on raspitati. I Miloš se stvarno raspitao u Pariškoj operi, gdje mu je profesorica rekla da primaju samo učenike do 13 godina, a meni je tada već bilo 16, ali je predložila da se pokušam upisati na parišku Akademiju za ples, jer tu primaju do 17. godine. Ja sam tada morala popuniti formulare, poslati svoje fotografije i dimenzije, i sve je to Miloš predao, a da me uopšte nije ni poznavao. Ubrzo sam dobila poziv na audiciju u Parizu, a ‘slučajno’ prije toga sretnem Zorana Lešića, koji me upozna sa imućnom porodicom Kralj iz Zagreba. Oni će mi kasnije platiti kartu za Pariz, i na tome sam im beskrajno zahvalna.” 

OSTVARENJE SNOVA U PARIZU

I tako se naša sagovornica našla u Parizu, gdje ju je čekao Miloš Lazin i poput oca odveo u najljepše arhitektonsko zdanje – Akademiju za ples, tačnije Conservatoire national supérieur de musique et de danse de Paris, na kojoj je Jasmina bila izabrana. Od 3.000 prijavljenih Francuza, ušla je među 15 plesača za savremeni ples. Inače, bira se njih 15 za moderni i 15 za klasični balet. „Kada sam vidjela svoje ime na listi, bila sam presretna. Pozvali su me kod direktora kako bi mi rekli da mi žiri nudi da nastavim na Odsjeku za suvremeni pokret, jer su, kažu, u meni vidjeli nešto fantastično. A ja tada kažem, onako u sebi, bez ikakvog pejorativnog konteksta, kako ću i folklor plesati ako treba samo da ostanem ovdje (smijeh). Nazvala sam onda Miloša da mu sve to saopštim, a s druge strane slušalice nastao je tajac, pa je onda uzbuđenim tonom samo rekao da brzo dođem kući. Poslije ću saznati da on nije mogao vjerovati da sam prošla audiciju i da je mislio da će audicija biti samo jedno lijepo iskustvo u mom životu, ali eto ja sam primljena i sada treba naći novac za školovanje.” Jasmina se nakon audicije vratila u Zagreb po stvari, a sa Dubravkom Zrnčić-Kulenović pokušalaje je pronaći novac kojim bi stipendirala svoje dalje školovanje. Međutim, nije im polazilo za rukom, jer ko u jeku rata razmišlja o školovanju, i to za balet?! No, opet ”slučajno”, u Parizu je živjela Jasminina prijateljica Nađa, kojoj se javila i čiji roditelji su je objeručke prihvatili i obezbijedili joj smještaj naredna dva-tri mjeseca, dok Miloš Lazin nije pronašao stipendiju. U konačnici, stipendija se, zahvaljujući Milošu i njegovim poznanstvima, pronašla, a Jasmina je kasnije diplomirala sa svojim čuvenim solom „Sarajevo, 25. aprili, 10 sati ujutro, ili zašto?“, o čemu je pisao i tadašnji specijalizirani časopis za ples smatrajući to vrlo zanimljivom politički angažovanom umjetnošću. Nakon Akademije vrata su se i dalje otvarala, ponekad teško, ali su ipak za Jasminu i njen rad bila otvorena, pa je tako uspjela sarađivati sa velikim koreografima sadašnjice poput: Daniela Larrieua, Jean-CIaudea Gallotte i Maguy Marin. Marin je bila posebno važna za Jasminu i zbog činjenice da je štrajkovala glađu kako bi pažnju skrenula na opkoljeno Sarajevo, a i spada u jedne od najvažnijih, ako ne i najvažniju koreografkinju današnjice. „Njeno djelo je uvijek politički angažovano, i to me je oduvijek privlačilo, a ujedno je to i plesni teatar, gdje osim plesa koristite i govor. U konačnici sam bila sretna, jer nakon što sam je četiri godine intenzivno pratila u radu, na kraju me je ona zaposlila. Čak me je natjerala da se bavim koreografijom, pa sam na koreografskom takmičenju 1999. godine osvojila prvu nagradu za onaj svoj solo ‘Sarajevo, 25. april..’. Žao mi je što u Sarajevu nisu shvatili njenu umjetnost i zalaganje.“

SVUDA POĐI, KUĆI DOĐI…

Zanimljivo je da je Jasmina željela svoje znanje podijeliti sa kolegama u Saraievu, čak se željela vratiti u Sarajevo, ali se to nije desilo. No, ipak, gdje postoji želja, postoji i mogućnost, pa je tako danas na relaciji Orléans – Sarajevo i obratno, te u svom rodnom gradu ponovo pokreće i održava živim Festival „Zvrk“. Taj festival se u Sarajevu pojavio 2008. godine s ciljem promovisanja savremenog plesa. Tada je nastala i predstava „Kroz“, u kojoj su bile angažovane balerine Samre Mlinar, a među njima je bila i Ajla Kadrić, koju je Jasmina, takoreći, prisvojila i brinula se o njenom školovanju pet godina, kupovala opremu, vodila je na plesne radionice u Francusku. „Ja sam osjetila da na neki način vraćam ono što je meni dato. Ja u BiH i Sarajevu ne radim samo za sebe, već ja radim za plesnu scenu! Meni je uvijek bio san da odem, ali da se vratim kući sa znanjem i to podijelim sa kolegama. Moj život je u Francuskoj, ali i u BiH, i sada mi sve ovo odgovara, jer ja sam zvrk i odatle i naziv festivala, a znamo da je u narodu balerina nazivana zvrk-hanumom (smijeh).“ Festival „Zvrk“ je na teatarskoj sceni SARTR živio tri godine, od 2008. do 2010, a onda je prestao s radom. Od prošle godine promijenjen mu je koncept i izašao je u javni prostor, u kojem ljudi nisu naviknuti na ovakav plesni performans, ali ipak ne bježe od novih stvari. Tako su prošle godine prostori poput Muzeja književnosti, Željezničke stanice, Historijskog muzeja BiH, ali i sarajevske ulice postali baletne scene, koje će i u narednom periodu poslužiti za ples i pokret. „Moj cilj je da Festival ‘Zvrk’ poprimi nacionalni karakter i kao takav se održava i u Sarajevu, ali i u Mostaru i Banjaluci, u otvorenim javnim prostorima, a održavat će se bijenalno, pa nas tako naredno, peto, izdanje čeka 2019. godine.“ Već sada Jasmina priprema svoj novi projekat „Check Points“, koji će naredne godine na sarajevskoj Željezničkoj stanici pričati priču o migracijama. Naš razgovor trajao bi i duže, ali Jasminine obaveze vodile su je dalje, a podrazumijevale su dočekivanje grupe Francuza iz Marseja koji su odabrali naš grad kako bi pisali svoj istraživački rad o temi „Umjetnost u javnom prostoru“. Ne sumnjamo da su za tu temu dobili i najbolju sagovornicu.