Osim htjeti treba i znati

Piše: 

Bosna i Hercegovina ima samo četiri internacionalno registrovana direktora fotografije. Jedan od najpoznatijih je Mustafa Mustafić. U penziji je već jedanaest godina i kaže kako je sretan što je čitav svoj radni vijek radio ono što najviše voli. I danas aktivno snima. Drži snimateljske radionice, učestvuje na filmovima i u međuvremenu čeka da iz štampe izađe njegova autobiografska knjiga pod nazivom Miris filmske trake. Knjiga je nastajala u njegovoj planinskoj kući u okolini Sarajeva, gdje provodi svoje penzionerske dane, okružen prirodom, prijateljima i psima. U grad je došao specijalno na intervju za Urban magazin, pa smo uz čaj pričali o Asocijaciji snimatelja u BiH, na čelu koje se nalazi već deset godina, kao i o autobiografskoj knjizi koju je nedavno završio, te o saradnji sa svojim sinom, istaknutim bh. rediteljem Dinom Mustafićem.

Do sada su snimatelji mogli biti članovi Udruženja filmskih radnika BiH, naravno ako su iza sebe imali značajna filmska ostvarenja. Zahvaljujući Asocijaciji snimatelja Srbije, koji su predložili da i snimatelji iz BiH postanu članicom Europske federacije snimatelja IMAGO, oformljena je i Asocijacija snimatelja u BiH, koja danas postoji već deset godina i članica je IMAGO-a. Imali su dugu pauzu u radu jer su, kako se našalio njihov predsjednik Mustafa Mustafić, „valjda bili zadovoljni time što su osnovani“. Prvi put ove godine dodijeljene su nagrade najboljim snimateljima u više kategorija.

„Znate, u Srbiji imaju Festival snimatelja na kojem sam bio i član žirija prošle godine.  Oni imaju 20 filmova godišnje, a mi u godini i po samo jedan! I još se susrećemo s činjenicom da se danas sve naziva filmom. Neko snimi za pet dana „film“ i zove ga igranim filmom. I kada bismo i te filmove uključili, opet nemamo taj kontinuitet i broj. Onda smo došli na ideju da mi  snimatelji, članovi Asocijacije, na našoj web stranici prijavimo svoje najbolje radove koje smo snimili u zadnje dvije godine, a u to spada od reklame, muzičkog spota, dokumentarnog i kratkog filma pa sve do TV serije i igranog filma. I tako su se svi članovi javili, pa smo svi glasali, i svako je mogao da vidi ko je za njega glasao. Po tom pitanju ni Američka akademija nam nije ravna (smijeh).  Tako smo izabrali najbolje među nama i nije bilo iznenađenja na ceremoniji dodjele, jer smo tu ceremoniju upriličili samo kako bismo tome dali značaj i kako bi medijski bili zastupljeni, a neki mlađi neafirmisani snimatelji bili prepoznati.“

Ova Asocijacija trenutno ima samo jednu snimateljicu Vedranu Mijić, koja je ušla u historiju bh. snimateljstva kao prva profesionalna snimateljica, pa će ubuduće ova Asocijacija poticati i druge snimateljice ili fotografkinje da se uključe u njen rad. Nadalje, osnivanje Asocijacije snimatelja u BiH u budućnosti će značiti i vrednovanje ovog poziva, kao i uspostavljanje cjenovnika usluga, jer činjenica je da su pojedini snimatelji niskim cijenama potcijenili i ovu profesiju.

„Vi kao da ste vidoviti! Upravo o tome razmišljamo. Mi ćemo nekada u budućnosti pokrenuti i sindikat. Vjerovatno će  IMAGO (Evropska federacija direktora fotografije) propisati i neki pravilnik, pa će se znati koliko košta dokumentarni film do pola sata, rađen tom i tom tehnikom, koliki su tačno honorari i tako redom za sve žanrove. Članovi će se morati toga pridržavati. Ako neko želi za manje para uzeti nekog amatera, mi nemamo ništa protiv, ali profesionalni snimatelj i član Asocijacije će imati svoju vrijednost. Nikada neće moći ići ispod nje. Međutim, sada situacija još nije zrela za to. Producenti danas obaraju cijene i upravo zbog obaranja cijene jeste na sceni devalvacija svih profesija generalno.“

Danas su svi snimatelji, kao što su i svi novinari. Obični građanin danas kada snimi video i objavi priču odmah se naziva snimateljem ili novinarom. Naš sagovornik nam otkriva da profesija snimatelj zahtijeva obrazovanje, jer se ne može biti vrhunski snimatelj bez škole, bez obzira na talent.

„Recimo, mi imamo Erola Zubčevića koji je završio njemačku akademiju i to se, na kraju, vidi u njegovom radu, jer danas je on jedan od vodećih snimatelja u regiji. Radi mnogo i radi dobro, uz to predaje na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Upravo na tom Odsjeku za kameru, montažu i ton prvi je diplomirao Almir Đikoli i tako imamo još jednog snimatelja koji je školovan, a  upisani su još neki, poput Admira Švrakića i nekoliko drugih. Mi preferiramo da se naše članstvo školuje, a do njih je naravno hoće li. Ja mislim da za vrhunske domete nema ništa bez obrazovanja. Snimateljski poziv je zaista na neki način ugrožen zato što sada, zahvaljujući savremenoj tehnologiji, svi mogu da kupe, recimo, Canon aparat kojim se snima i igrani film. I ja sam dosta kadrova snimio tim Canonom i to je kvalitetan zapis, a  jeftin. Sada se svi bave rezolucijom, koliko je piksela, megapiksela i slično, uglavnom su opterećeni tim tehničkim aspektom, a ne kompozicijom kadra, dakle šta je unutar tog  kadra. Oni o tome nemaju pojma! Niti ih to zanima. U tome je najveći problem. Imamo danas i to da se svako potpisuje kao direktor fotografije  jer ne znaju šta znači biti direktor fotografije,  ali to lijepo zvuči. I kada bismo gledali po tome, rekli bismo da smo svjetski rekorderi po broju snimatelja i direktora fotografije u svijetu, a faktički po pravilima Evropske asocijacije samo četvorica iz BiH se mogu potpisati kao direktori fotografije.“

Mustafa Mustafić jedan je od četvorice snimatelja u BiH koji s pravom nosi titulu direktora fotografije, što je u ovoj oblasti najprestižnija titula koju neko može dobiti. To znači da je prošao sve nivoe, od drugog asistenta do prvog asistenata, šarfera i dr. Zanimljivo je da direktor fotografije nije onaj koji sjedi za kamerom.

„Direktor fotografije nije čovjek koji sjedi za kamerom, to je čovjek koji s rediteljem postavlja mizanscen, odabire objektiv, dogovara da li je kamera u pokretu, stady cam i sl. Direktor fotografije uz sve to kontroliše i šminku, scenografiju, kostim, i to znači da niko ne može stati u kadar kad hoće i kako hoće bez direktora fotografije i njegovog odobrenja. Sjećam se kada su me jednom zvali da nešto uradim kao direktor fotografije za jedan film, a kad sam rekao da bih volio da vidim kostime, odmah su se pobunili i rekli da odmah nešto zanovijetam! Čim tražiš nešto više, ovdje si ti odmah ‘komplikator’. Ta profesija je ugrožena, ali eto još uvijek postoji jedna masa obrazovanih reditelja koji znaju šta je direktor fotografije, pa se to i poštuje.“

Ljubav ili interes?

Među rediteljima koji itekako poznaju profesiju direktora fotografije nalazi se i Mustafin sin, istaknuti bosanskohercegovački filmski, a prvenstveno teatarski reditelj Dino Mustafić. Sa svojim sinom Mustafa je radio i na danas kultnom filmu Remake, koji je ujedno bio i debitantski film njegovog sina. Osim što se radilo o zahtjevnom filmu, bilo mu je teško otrgnuti se i od činjenice da taj film ipak radi sa svojim sinom.

„Ja sam napisao autobiografsku knjigu koja će se ovih dana  naći na tržištu i tu sam detaljnije opisao naš odnos. Remake mi je najteži film u životu, jer ja nisam mogao zanemariti činjenicu da mi je to sin. Ali isto tako sam znao da je on reditelj kao i svi drugi i da ga sada ne mogu tetošiti kao otac. S druge strane, morao sam poštovati i njegov autoritet kao reditelja. Sjećam se, jednom mi je Jasna Šamić poslala poruku i rekla da je čula da se svađam sa sinom na setu, a ja sam joj odgovorio, da dobro si čula, ali on nije moj sin, on je reditelj (smijeh). Kao što sam se sa svakim drugim rediteljem svađao, tako sam i s njim. Rekao sam mu da će film nadživjeti i njega i mene i niko nas neće pitati jesmo li mi u srodstvu. To mi je, moram priznati, bio najteži film i rekao sam mu da ne bih više s njim radio, a eto opet danas s njim radim na jednom dokumentarcu koji privodimo kraju. Zove se Transforming tomorow i na neki način je priča o zeničkoj željezari Mital Steel.  Uvijek reditelji smatraju da su snimatelji oni koji im prave probleme, a snimatelji smatraju da su im reditelji nepotrebni, i to vam je uvijek tako. Taj odnos snimatelj – reditelj je interesantan. Znate, postoji brak iz ljubavi i brak iz interesa. I sada, recimo, reditelj nije u nekim relacijama sa nekim snimateljem, ali ga zove jer zna da će to dobro uraditi, a ima i onih koji su prijatelji i koji se vole, i onda gineš za njih zato što su ti dragi i želiš da napraviš najbolje. Dakle, uvijek je pitanje da li smo došli da radimo iz ljubavi ili iz interesa. Ono što je bitno za mene i Dinu jeste činjenica da sam mu velika podrška i kritičar. Vrlo  je aktivan u regiji i vrlo sam ponosan na njega. A ako me pitate s kojim rediteljem volim sarađivati, reći ću – s dobrim! (smijeh)“

Možda baš u vrijeme izlaska ovog broja Urban magazina na tržištu će se pojaviti i druga Mustafićeva knjiga, Miris filmske trake. Prva je bila više priručnik za snimatelje i tako se i zvao, a ovo će biti njegova autobiografska u koju će stati sva njegova filmska iskustva, svi njegovi usponi i padovi, ali ujedno to će biti i svojevrsna historija snimateljstva u BiH.

„Davno sam završio pisanje te knjige. Pošto sam ja na selu, gore zimi dan kraće traje. Mene zovu na sijela. Imam sjajne prijatelje tu. I kada pričamo, oni meni uvijek kažu kako bih trebao napisati knjigu, i ja sam ih poslušao. Tu će se naći i to kako sam još kao dječak počeo da se vrtim oko bioskopa, pa do toga kako sam postao profesionalac. Cijela moja snimateljska karijera je stala u tu knjigu. Kada sam dobio nagradu „Ivica Matić“ za životno djelo Udruženja filmskih radnika BiH, shvatio sam da kada ‘odem’ neće se znati o nekim ljudima koji su bili snimatelji. I onda sam odlučio da napišem nešto malo o tim ljudima i da to bude povod, a onda se polako to počelo otvarati.  Sjećam se da sam Đikoliju rekao da imam jedva 70 strana, a on mi kaže idi barem na sto, a sada imam tristo uz fotografije! Reakcije onih koji su je pročitali su pozitivne. Ova knjiga obuhvata jednu cijelu epohu i niko o tome nije pisao, jer ja spominjem i neke ljude šminkere, garderobere, švenkere, rasvjetljivače, sve one koji su gradili bh. kinematografiju, a koji su zaboravljeni i o kojima se ne zna. Upustio sam se u nešto što nije moje područje, ali nisam imao ambiciju da napravim neki roman ili veliko književno djelo, ni udžbenik, to je jedna dokumentaristička forma pisanja bez ikakve želje da nekoga zadivim nekom rečenicom.“

San većine umjetnika i stvaralaca je da kada odu u penziju, da odu i na planinu ili u prirodu. Danas je to postao i trend, pa sve više intelektualaca, uglednih ljudi, odlazi na planinu, more ili u brda. Među njima je i Mustafa.

„Tako je. Ja sam već 20 godina okružen prirodom. Ipak mislim da to dolazi s godinama. Da mi je neko prije 25 godina rekao da ću otići u brda, ja bih rekao šta ti je, a danas, kada nemam više potrebe da se krećem puno u društvu i kada je sve manje prijatelja oko mene, jer ‘odlaze’, to je za mene postao svijet koji otkrivam. To je neki novi svijet oko mene i to je lijepo.“

Iako mnogi misle da kada se ode u penziju prestaje rad, za našeg sagovornika to nije slučaj. Čini se da je i aktivniji nego ranije, jer radi više različitih stvari. Piše, drži radionice, snima filmove…

„Ja stalno nešto planiram. Meni je nezamislivo da neki mladi ljudi ne znaju šta će raditi sljedeći mjesec. Ja sada radim dokumentarac Slike iz života bh. filma o filmskim autorima, rediteljima i autorima koji su ostavili pečat na bh. kinematografiju. Dobio sam i sredstva od Fonda kinematografije. Ja stalno razmišljam šta ću u naredne dvije-tri godine raditi. Našao sam još neku ideju za dokumentarac, pa ću vidjeti. Volim da radim, ne mogu zamisliti da ustanem ujutro i ne znam šta ću od sebe do navečer.“

Njegov dokumentarni film Saraj´vo prikazuje ovaj grad iz specifičnog ugla. Nastajao je pet godina, ali je i pokazao veliko snimateljsko umijeće kako Mustafića tako i ostalih snimatelja koji su s njim sarađivali na ovom dokumentarcu. Konstatujem da film pokazuje i dalje prisutnu Mustafićevu  inventivnost u posmatranju prostora kojim godinama prolazimo ili u kojem živimo.

„Zato smo mi snimatelji, jer drugačije gledamo na prostor. Grad u kojem sam rođen i u kojem živim je grad u kojem znam svaku poziciju u svako doba dana. Nije mi prvi put da radim kao autor. Snimatelj sam, ali sam i režirao. Radio sam i ranije neke dokumentarce. Sve to je bio razlog da Saraj´vo ne radim s rediteljem, jer je to pravi snimateljski film. Tu je samo muzika i slika. I nema tu šta da radi reditelj. Film smo radili nas  trojica (Almir Đikoli i Faris Dobrača) bez ikakvih para. Iskoristio sam prijateljstvo sa svojim mladim kolegama koji su mi snimali duže nego što bi moglo, pet godina! Na kraju je rezultat dobar film. Gdje god smo bili, film je primljen dobro.“

Snimiti ili ne snimiti, pitanje je sad

Ispred Mustafićevog objektiva stalo je mnogo ljudi, ličnosti i događaja. I godinama poslije ponekad ga muči pitanje moralnosti da li je nešto trebalo snimiti ili ne.

„Napravi najbolje što možeš. Zadnji posao mora biti i najbolji, jer to ti je ulaznica za naredni!“

„Meni je ispred objektiva prodefilovalo od umjetnika, preko državnika, do ubica koji su osuđeni na smrt. Ja sam zaista kroz objektiv vidio čovjeka kada su mu saopštili da je osuđen na smrt. To je jedna galerija svih mogućih likova. Ono što me najviše užasava zadnjih dvadesetak godina je to da od rata naovamo većina naših priča kojima se bavimo su posljedice rata i ratne priče, a za to treba imati stomak. Slušati sve te priče i ostati ravnodušan na te patnje naroda bez obzira o kome se radi, to mi je najteže. I ako je nešto ostavilo negativan trag, onda je to. Ponekad se sam sebi gadim kada zarađujem pare na nesreći drugog, a onda se utješim time da radim nešto korisno, jer da ja ovo ne snimim to ne bi ostalo, po principu ono što se ne zabilježi kao da se nije ni desilo. Tako da stalno imam moralne dileme.“

Mustafić nam otkriva da slabo prati televizijski program i rad svojih kolega na televiziji, jer mu naši televizijski programi djeluju više kao „video radio“. Kaže da često svoje kolege snimatelje viđa na terenu gdje koriste poluprofesionalnu opremu, zbog čega  negoduje, jer smatra da „bez alata, nema zanata“. Kada se osvrne na svoju dugogodišnju karijeru, kaže da je nekim stvarima zadovoljan, a nekima nije, no da je uradio za to vrijeme najbolje što je znao. Za one koji se bave ovom profesijom kaže:

„Napravi najbolje što možeš. Zadnji posao mora biti i najbolji, jer to ti je ulaznica za naredni!“