Od kliničke smrti do boje života

Piše:

Nisam sklona tim velikim ženskim okupljanjima, pričama o „snazi žena“ i sličnim krugovima u kojima se, navodno, osnažujemo. Ima za to razloga (ali o tome ću neki drugi put). No, 15. i 16. oktobra, na poziv moje drage kolegice Anđelke Matijević, odlučih se pojaviti prvi put na Woman.Comm konferenciji. Naslov „Snaga komunikacije“ zvučao je obećavajuće, pa sam pomislila, možda ću nešto i naučiti. Spoiler alert: nisam. Ništa novo. 

Ali, barem sam imala priliku čuti nekoliko ljudi koji su zaista inspirativni za one koji vjeruju da je smisao života u doprinosu zajednici i, kao bonus, da vas to usput i čini sretnim. No, da se razumijemo, preskočit ću detalje o onima koji su došli na konferenciju da se hvale brendovima i uspjesima s visine, kao da nam prave uslugu svojim prisustvom. I, da, neću ni trošiti riječi na one koji su bili toliko zauzeti prezentacijom svojih vještina da su zaboravili da su tu zbog nas, a ne obratno. A nema potrebe ni da spominjem one koji nas „predstavljaju“ u svijetu, jer, očigledno, bolje nismo ni zaslužili.  

Ipak posebnu „zahvalu“ upućujem onima koji su došli samo da se kratko zabave, uzmu svoj honorar i brže-bolje pobjegnu s konferencije jer, naravno, njihov raspored je „prenatrpan“ za slušanje drugih. Ali hej, važno je da su se uspjeli barem sebi diviti na nekoliko minuta!

Sve ovo nije bitno, jer ono pravo dolazi sada – priča o pojedincima koji su zaista bili vrijedni pažnje…

“I have a dream”

Panel optimističnog naziva „I Have a Dream“ na pozornicu je izveo ljude koje, realno, već odavno poznajem, kao i njihov rad. Tomislav Cvitanušić, jedan od samo četiri čovjeka iz Bosne i Hercegovine koji se popeo na Mont Everest – a mi smo to penjanje pratili iz dana u dan, dok je on pravio uspjehe koje mnogi mogu samo sanjati. Zatim Aida Redžepagić, talentovana fotografkinja i osnivačica „Sarajevo Photography Festivala“, čiji rad također nije nova vijest. Potom je uz ogroman aplauz na scenu stigao Elvir Karalić, osnivač i predsjednik Udruženja Pomozi.ba, koje se, posebno u posljednjih nekoliko sedmica, spominjalo više nego državne institucije, jer se Karalić prvi sa svojom ekipom organizovao da pomogne ljudima pogođenim katastrofalnim poplavama u Jablanici. Toliko su ga hvalili da su ga čak predlagali da vodi državu – i da budem iskrena, ne bih imala ništa protiv.

I na kraju, pojavila se Alena Gojak, umjetnica i slikarka, za koju, moram priznati, ranije nisam čula – što me iznenadilo, s obzirom na to da već tri decenije aktivno pratim kulturnu scenu, posebno sarajevsku. No, upravo zbog toga, njenu priču ću vam ispričati u cijelosti.

Alena Gojak je slikarka iz Sarajeva, ali zahvaljujući svojim slikama, stanovnica je cijelog svijeta. Iako njene slike odišu vedrinom, živim bojama i likovima koji u posmatračima bude tople, pozitivne emocije, njen put do ostvarenja slikarskog sna bio je daleko od laganog. Alena je, naime, nakon ranjavanja u opkoljenom Sarajevu preživjela kliničku smrt. Rano je ostala i bez oca. Iako je oduvijek voljela slikanje, u osnovnoj školi iz likovnog je imala dvojku. Danas s ponosom kaže da ju je ta dvojka naučila biti kreativnom i ne odustajati.

Odlučnost i upornost odveli su je na različita mjesta, a tek kasnije će shvatiti da je bila ispred svog vremena.

Bez obzira na to što njen talenat u Sarajevu nije bio prepoznat, Alena je nastavila slikati. Odlučnost i upornost odveli su je na različita mjesta, a tek kasnije će shvatiti da je bila ispred svog vremena. Prihvatiti da njen rad nije bio prihvaćen u rodnom gradu bilo je teško, ali jedan ohrabrujući komentar sarajevskog umjetnika Admira Halilovića dao joj je vjetar u leđa. On joj je rekao da su njeni radovi stvoreni za svjetsku scenu i da bi trebala pokušati izlagati vani.

Umjetnica koja živi svoj san

Kako je domaće galerije i tržište nisu prihvatili, Alena je odlučila okušati sreću u regiji. Prvo je krenula sa Srbijom, zatim i susjednim zemljama, gdje je shvatila da ljudi ipak cijene njen rad i da njene slike donose radost u živote drugih. Alena je vjerovala da umjetnost mora imati veću svrhu, pa je počela slikati kako bi izliječila svoje traume iz djetinjstva. Njene slike otvaraju prozore ka boljem svijetu, a posebno je raduje to što ih neke svjetske institucije koriste u terapeutske svrhe. Na primjer, jedna ustanova za osobe s demencijom nedavno joj je javila da je pacijentica, koja se ničega ne sjeća, prepoznala samo njene slike. Takve priče Alenu neizmjerno inspirišu i potiču na dalji rad.

Njen budući fokus je art terapija, a odnedavno je postala i UN-ova ambasadorica dobre volje, gdje će raditi s djecom iz ratom pogođenih zemalja. Alena uskoro planira prodajne izložbe u Nišu i Sarajevu, a sav prihod donirat će djeci oboljeloj od raka.

Danas, ova umjetnica i majka dvoje djece sarađuje s Fondacijom Novaka Đokovića, a njeni radovi se naručuju iz svih krajeva svijeta. Živi svoj san – san od kojeg nikada nije odustala.