Virtuelna izložba umjetničkih radova Amre Kurbegović (2.1.1953. – 19.5.2019.)

Piše: 

Almir Kurbegović

Draga mama, napokon imamo svoj portal Samo.ba i slobodan prostor gdje možemo da izložimo tvoje radove široj i globalnoj publici. Znam da nisi mogla ni zamisliti tih ratnih godina u Sarajevu, da će neko izmisliti Internet, društvene mreže i da će svijet biti jedna velika i globalna scena ili galerija kojoj svi mogu jednostavno pristupiti preko današnjih tehnoloških spravica. Znam da si ti svoje slikanje započela u ratu kako bi samo na trenutak skrenula svoje misli na nešto lijepo i kako bi smirila svoj ogromni strah i brigu za tatu, Leilu i mene. Sve ovo znam, jer si se ti i u takvim ratnim okolnostima sjetila da to zapišeš u svojim ratnim memoarima. Ja se nažalost ovih stvari sjećam kroz neku maglu ili san, a za neke stvari nisam ni znao, jer sam bio suviše mali. Kako si ti zapisala o meni u svojim ratnim memoarima: „Almir, moj sin koji tad nije imao ni šest godina, već istraumiran od pucnjave svaki put kad čuje pucanj, legao bi na pod i istog momenta zaspao.“

Zaista moje ratne uspomene sada djeluju kao neki ružan san, ali opet san u kojem imam samo lijepe uspomene na tebe. Odlučio sam da sada kada Leila i ja imamo svoj web portal, da ti u tvoju čast priredimo virtuelnu izložbu svih tvojih umjetničkih radova, koje si ostavila iza sebe, i koji nas svakodnevno podsjećaju na tvoj izuzetan talent i kreativnost, koji si nadam se usadila u Leilu i mene. 

Smatram da je sada, već skoro pet godina kako nisi sa nama i 32 godine od početka rata, krajnje vrijeme da tvoje umjetničke radove koje sebično i sa pažnjom čuvamo za sebe, kao vječnu uspomenu na tebe podijelimo i pokažemo široj publici. Zadatak koji smo uzeli na sebe nije nimalo jednostavan. Shvatio sam da si u svega nekoliko ratnih godina i periodu nakon rata, napravila respektabilan broj umjetničkih djela, na kojem bi ti pozavidjeli i mnogo ozbiljniji i akademski autori i umjetnici.

Odlučio sam da ovu modernu i virtuelnu izložbu posvećenu tebi, organizujem u šest ciklusa tvojih radova, grupisanih prema temama koje si slikala i pravila od gline. Ti ciklusi su: „Rat Art“, „Kuće i dvorišta u Koševu“, „Priroda“, „Mrtva priroda“, „Apstrakcija“ i „Figurice“. 

Ideja je da u šest narednih sedmica, svake nedjelje na našim društvenim mrežama Facebook i Instagram objavimo tvoje radove iz ovih ciklusa. Za prvi ciklus „Rat Art“ sam pripremio ovaj uvodni tekst, koji danas finalizujem u svom omiljenom kafiću „Kawa“ u zgradi u kojoj je tata bio ranjen gelerom od granate. Vjerovatno ništa u životu nije slučajno, pa ni to. Ja sam to zaboravio da je to bila ova zgrada, ali me je Leila nedavno podsjetila da je to upravo ta zgrada gdje se ovo desilo. 

U ovom uvodnom tekstu i u uvodu u tvoju prvu virtuelnu izložbu, želim dati kratak uvod o tebi i tvom liku i djelu, za sve one koji te još ne poznaju. Završila si Prvu gimnaziju u Sarajevu. Niko bolje od tebe nije pamtio pjesmice i citate iz priča iz školskih lektira. Do rata si radila u banci i bila veoma precizna, vrijedna i odgovorna radnica. Nažalost tvoji roditelji i porodica nije prepoznala i podržala tvoj veliki talent za umjetnost i nisu ti pružili podršku koju si zaslužila da ostvariš svoju veliku želju da se školuješ profesionalno u toj oblasti. Međutim, ti si primjer nama, da se sve može postići uprkos svim brojnim preprekama na tvom nezasluženo teškom životnom putu. Svoje zdravlje si najviše narušila u ratu usljed velikog straha od ratnih dešavanja i brige za nas troje. Tvoja maštovitost i kreativnost da nam učiniš te ratne dane vedrijim, svjetlijim, bezbrižnijim i sigurnim se ne mogu mjeriti sa ničim na ovom svijetu. U ratu si u cilju da nama pružiš bolje uslove za život i ostanak u sigurnosti Zetre, prihvatila da radiš i poslove u vešeraju i pranja uniformi francuskog UN bataljona. Svoj posao si i tada radila pošteno i odgovorno kao da se radilo o tvom bankarskom poslu. To je vjerovatno i razlog što su uz tvoj uvijek vedar duh i spremnost na dobru šalu, Jean-Paul Djouder i ostali francuski vojnici odlučili da nam dozvole ostanak u tadašnjoj UN bazi u Zetri i da smo zahvaljujući toj tvojoj žrtvi imali kakve-takve uslove za preživljavanje ratnih okolnosti. Poslije rata, nakon što ti nisu omogućili da se vratiš na svoj stari posao u banci, jer se nisi u toku rata redovno javljala na posao pošto si brinula o Leili i meni, koje niko nije imao da čuva umjesto tebe, nastavila si da brineš o nama kao vrijedna domaćica. Vrijedno si i poslije rata nastavila da slikaš i stvaraš prava mala umjetnička djela i mini umjetničku galeriju u našoj porodičnoj kući u Koševu. Koševu gdje si se rodila i koje si toliko neizmjerno voljela. Pravi si i istinski ambasador ovog malog geografskog područja u našem gradu. Ljubav koju si usadila i prenijela na Leilu i mene. Kasnije si svoje područje umjetnosti proširila i na figurice izrađene od gline i od eksperimenata sa tijestom od brašna, ručno rađeni nakit, ofarbane i ukrašene postojeće predmete: vaze, rozetne, pa čak i vrata ormarića za struju, koji dobiše veseli izgled nacrtan starim lakovima za nokte, koje je Leila vrijedno skupljala. Sa njih nam se i danas osmjehuju uvijek tvoji veseli klovnovi koji mame osmjehe na našim licima i kad nismo raspoloženi. Nažalost, sve teške životne okolnosti su došle sa velikom cijenom i teško si se razbolila. Niko to ne bi podnio snažnije i bolje od tebe. Čak i u teškoj bolesti si pokazala koliki si borac i koliko si snažna žena. Crtala si i posljednje dane pred sami dan kada si nas fizički napustila, a znam da nas nikada nisi, niti ćeš nas napustiti. Na tabli preko koje smo komunicirali, jer nisi mogla govoriti, crtala si nam svoje klovnove i dočaravala tvoje trenutno raspoloženje, razmišljanja i pružala podršku i ohrabrenje u vremenima izazova koje smo prolazili. Znam da smo se trudili da ti pružimo barem malo pažnje i brige koju si ti nesebično pružala nama čitav svoj život, jer si ti živjela za nas i zbog nas. Znam da to što smo mi pružali nije bilo dovoljno, i to ne možemo nadoknaditi. Ova izložba je samo neki mali pokušaj da dobiješ zasluge i divljenje koje istinski zaslužuješ. Tvoje posljednje riječi na tabli koje si nam napisala kada si rekla da misliš da je došlo vrijeme da se pozdravimo, pokazuju svu tvoju snagu: „Nemojte plakati, jer ću se ja još boriti“. Tvoja figura klovna koji drži visoko podignuti prst i papir na kojem piše: „Ja sam umjetnica“, pokazuje da ti nikada nisi odustala od svog životnog cilja i ljubavi prema umjetnosti. Ti si nas naučila da se nikada ne predajemo i da nikada ne odustajemo od naših ciljeva. To ti dugujemo i to će nam uvijek biti motiv, kad god i koliko god da nam je teško. Hvala ti za sve mama umjetnice. ☝️🎨

Nažalost, danas naše Koševo više nije onakvo kako ga ti pamtiš, a kako si nam znala često prepričavati iz svojih oštrih sjećanja. Nažalost ja nikada nisam imao strpljenja da saslušam sve tvoje bogate priče i predanja. Sada mi to jako fali. Pogotovo sada kada dolazi do promjena i kada će na porodičnom imanju nastati neka „tajkunska modernizacija postratnog kapitalizma“. Ostaju samo tvoji memoari i umjetnički radovi, te ovo pisanje i fotografije na našim društvenim mrežama kao svjedočanstvo jednog vremena o prostoru kojeg toliko volimo zahvaljujući tebi.

Toliko u uvodu za tvoju zasluženu izložbu. Prvi ciklus „Rat Art“ predstavljam uz odabrane citate iz tvojih ratnih memoara. Vjerujem da kada se uzme u obzir da su tvoji radovi nastali sa veoma skučenim materijalima kao što su: vodene bojice, pokoja tempera i karton ratnih „lunch“ paketa iz humanitarne pomoći, da ovi radovi predstavljaju vrhunska umjetnička djela. Pošto živimo savremeno doba, gdje je umjetnost otišla izvan okvira svake mašte, molim našu publiku da tvoje radove posmatra iz prizme uslova u kojima su nastajali, kao i činjenice da nisi imala formalno obrazovanje u ovoj oblasti. Nadam se da će komentari i utisci biti pozitivni. Nadam se da će publika ispratiti svih šest ciklusa tvojih radova, gdje ćemo u opisu napisati po koju crticu vezanu za svaki od prikazanih radova za lakše shvatanje i razumijevanje. 

Sada SAMO uživajte.  

Prvi ciklus radova Amre Kurbegović „Rat Art“

Izdvojeni zapisi iz maminih ratnih memoara:

O Koševu:

„Ovdje je nekada bio naš voćnjak. Prostire se između potoka i groblja. S druge strane potoka je bio kamp u kojem su ljeti boravili stranci. Na koševskom potoku smo gradili bazen. Tu smo se igrali po cio dan. Roditelji su tu sa svojim prijateljima mezili, pili, roštiljali, dok smo mi djeca, bosi i u gaćicama, trčkarali oko njih. Kupali smo se u bazenu. Pentrali se po voćkama. Jeli nedozrelo voće. Ovdje je uvijek bilo živo i veselo. Na drugoj strani potoka, obala je bila pretvorena u pravu malu, gradsku plažu. Tu su dolazile porodice iz obližnjih naselja i cio dan provodili kupajući se i sunčajući. Svi smo tada bili siromašni, ali smo se znali radovati i uživati u sitnim stvarima. Amerikanci, Englezi, Njemci i Francuzi, koji su boravili u kampu, dolazili su na naš koševski bazen. Tu su se sklapala prijateljstva i sticale prve lekcije iz francuskog, engleskog i njemačkog jezika. Bože, podari mi još samo jedan dan one sreće i bezbrižnosti.“

O svjetlu u maraku rata:

„Svijeće su se brzo toplie. A kad se i posljednja ugasila, ostali smo u totalnom mraku. Neko se dosjetio, pa smo u šoljicu sipali ulje i umakali komadić platna, tako smo osvjetljavali prostoriju. Pri ovakvoj oskudnoj svjetlosti, sve je izgledalo sablasno. Samo su se vidjele ljudske sjene, kako promiću hodnikom. Djeca su se najbolje snalazila u mraku. Pipkali su zid, poput slijepca i prelazila iz jednog dijela prostorije u drugi. A onda se Krešo dosjetio. Uzeo je poklopac sa tegle – izrezao jedan mali trokut. Na vrhu je stavio komadiće pluta i provukao kao fitilj kroz sredinu metalnog trokuta. To je sve uronio u čašu u kojoj je bila voda i ulje. Napravio je kandilo. Trijumfovao je. Mi svi smo odrasli kraj groblja i svakodnevno gledali kandila, ali niko se nije dosjetio da ga napravi. Sada su se svi zabavili pravljenjem kandila i svako se trudio da uvede još neku novinu, kako bi svjetlost bila jača.“

O tatinom ranjavanju na IV spratu iznad današnjeg omiljenog kafića „Kawa“ 15.juni 1992:

„Vjerovatno i više sama iscrpljena legoh kraj njega i zaspah. Sat iza toga, snažna eksplozija. Staklo se skrši. Sudo zajauka i baci se preko mene na pod. U glavi mi prođe misao, sad će i druga. Ukočeno osluškujem. Ništa. Sudo jauče i valja se po podu. Ranjen je u ruku. Almir i Leila se ne miču. Panično ih drmusam. Oni otvaraju oči, nisu ni čuli šta se desilo. Iz sobe se pojavljuje Sudin brat i majka. Ona, onako iz sna, polazi da ga uhvati za ruku. Viknem uspaničeno. „Neee, ne dirajte mu ruku, vidite da je ranjen.“ Uzimam Almira u naručje, Leilu hvatam za ruku i istrčavam u hodnik. Tu srećem neke ljude, kažem im da mi je muž ranjen i zamolim ih da mu pomognu. Odvodim djecu u podrum i ostavljam ih. Ponovo se vraćam da vidim šta je sa Sudom. Njega već svode niz stepenice. Niko nema goriva da ga odveze ljekaru. Odvode ga pješke do najbliže ambulante. Vraćam se u podrum djeci. Svi plačemo. Sudo se vraća sa previjenom rukom. Osjeća se loše. Krv mu probija kroz zavoje. Dolazi njegov zet sa kolima. On radi u policiji. Odvodi ga u bolnicu. Ovaj 15. juni 1992. godine ću vječito pamtiti. Poslije sam tek vidjela. Soba je bila puna gelera zabodenih u sto, odmah iznad dječijih glava, a posebno je bilo mnogo na mjestu, gdje sam ja tu noć sjedila.“

O ružama u dvorištu:

„U dvorištu ruže procvjetale. Sudo mi je uvijek kupovao ruže za rođendan, za godišnjice braka. Jednog dana je posadio u dvorištu ružu i rekao: „od sada ti neću kupovati ruže, ali će prvi proljetni cvijet sa ove ruže uvijek pripadati tebi“. Od tada svake godine iz njegove ruke, ja dobijam cvijet sa ove ruže. Sada se sva rascvjetala, latice joj popadale po dvorištu.“

O ratnim receptima i humoru iz podruma u Ciglanama:

„U podrumu je uvijek bilo živo. Djeca su trčala. Muškarci su pričali o politici. Žene su izmjenjivale ratne recepte: šnicla od riže, pita od riže, sir od riže, kolač od riže…

Jednu noć vani je bilo užasno granatiranje. Svi smo u podrumu. Uobičajni žamor. Deda Milan sjedi u stolici za ljuljanje. Na drugom kraju podruma, deda Milan poče da doziva svoju ženu: “Marico, dušo“. Marija prekida razgovor, okreće se deda Milanu i isto tako glasno pita:

“Molim Miki“?

Stanari se malo utišaše. Svi očekujemo neku šalu. On nastavlja: “Slušaj ljubavi pošto nemaš papir i olovku, dobro upamti ovaj recept. Jelo se zove „makaroni filovani rižom“. U podrumu nastade smijeh. Deda Milan se ljuljuška u stolici i nastavlja. “Slušaj me pažljivo. Uzmeš jedan kilogram makarona, onih zavijenih sa okukom i samo šaku riže. U litar vode staviš samo mrvicu soli. I pazi ljubavi,  prvo skuhaš makarone, naravno vodu ne bacaš, jer ćeš u njoj skuhati rižu. I zapamti, ni za živu glavu ne stavljaj luk, vegetu, papriku i ostale začine“.

Sada ponovo nastade smijeh. Ove začine već odavno nismo vidjeli u našem jelu. Marija kroz smijeh dovikuje: “Nastavi deda nastavi“. On se malo uspravi u stolici: „Šta da nastavim“? Pa recept“. On se osmjehnu. “A to, pa ništa sve to trehneš u tepsiju i onda zrno po zrno riže stavljaš u makarone i dobro pazi da napuniš svaku okuku“.

Eto i od naše tužne stvarnosti pravili smo viceve i smijali se. Taj humor nas je sve psihički podizao. Inače u podrumu je bilo i pjesme. Buco je svirao gitaru. Tu smo slavili rođendane, godišnjice braka uz skromnu ratnu trpezu. Čini mi se da smo sve slavili iz straha da se u ovom ratnom haosu ne zaborave oni lijepi običaji od prije rata.“

O kuhanju na ognjištu ispod piste za brzo klizanje olimpijske dvorane Zetra:

„Sutradan kada sam ustala, Jasna mi reće da mogu kuhati na ognjištu koje su napravili ispod piste na mjestu gdje je onaj dan kada smo došli u Zetru granata napravila veliku rupu, pa tako sada ima i svjetlosti na otvoru napravljenom od granate. Uzmem malo drva, šerpe i namirnice i sa djecom pođem na ognjište. Tamo nas dočeka Damiš. Bilo mu je drago što smo se vratili. Na cigli pored ognjišta sjedi žena i nešto kuha u tepsiji.

(…)

Od tog dana skoro svaki dan smo se sastajali na ognjištu, kuhali, pričali i ponekad tu pili kafu. Tu na ognjište dolazili su i deda Nazif i nana Nefa. Ali ja sam ipak najviše voljela tu da provodim vrijeme u razgovoru sa dedom Nazifom. On bi obično dolazio sa naramkom drva i sjekirom. Uvijek je odbijao da sjedne na stolicu. Kaže voli da čući kraj vatre, jer tako se najbolje odmara. Tako bi onako mršav, koščat i mnogo blijed, čučnuo kraj vatre i cijepao drva na sitne komade i bacao ih u vatru. Pričao mi je kada je nekada davno doselio iz Hercegovine u Sarajevo zaposlio se u jedno građevinsko preduzeće i uvijek kada se je odmarao od napornog rada, dok su njegove kolege sjedile na ciglama oko vatre, on bi čučao i tako se nekada i satima odmarao. I zaista uz tu vatru dok je čučao na licu bi mu se pojavljivao osmijeh, a oči su nekako sijale. Ko zna gdje su njegove staračke misli lutale, ali znam da smo tada uvijek pričali o nekim lijepim stvarima iz prošlosti. Ja sam ga pažljivo slušala, a on je bio srećan što je našao nekog s kim može da razgovara. Inače, kada je razgovarao sa ženom, stalno se nešto ljutio i kritikovao je. Čini mi se da je ovaj starac nekada bio strašno pedantan, ali godine i rat su učinile svoje. Često je zaboravljao gdje je spustio neku stvar, a onada je vikao na nanu da mu je ona to zaturila. Nana se opet pravdala i govorila da je on zaturio predmet koji traži. No on se nije na to obazirao šta ona govori, već bi je i dalje grdio, a onda bi našao zatureni predmet, prisjetio se da ga je on sam tu ostavio i samo bi se ušutio. Na to bi nanu hvatao bijes pa bi nastavila da ruži dedu. Ja bi se tada nasmijala i rekla nani da mi ne ruži dedu, a on bi na to rekao znaš šta i svađao sam se više sa ovom svojom babom u ratu nego za čitav život koji smo skupa proveli. Nakon toga deda bi opet počeo da pripovjeda, riječ po riječ, a nanu je to nasmijalo pa bi ga požurivala ili ispravljala što bi njega opet naljutilo, pa bi je opet dobro naružio. Ona bi se tada meni okrenula i namignula i svaki put kao da želi da mi kaže ne obračaj pažnju na to, jer ja sam već navikla na njegove grdnje. U tim svojim prepirkama bili su mi strašno simpatični i naprosto su me podsjećali na djecu. Ružili su jedno drugo, a ipak su stalno skupa išli na ognjište, obavezno pili jutarnju i popodnevnu kafu, on bi prao svoje hlače i kaput i brisao pod u prostoriji u kojoj smo boravili, a ona bi opet pravila ručak na vrijeme i trudila se da mu udovolji da mu napravi jelo po želji. Znam da nisu propuštali niti jedne vijesti i uvijek su tražili u Zetri nekoga ko ima radio na baterije ili akumulator gdje bi ih mogli odslušati sa pažnjom i velikom nadom da će čuti nešto lijepo, a vijesti su iz dana u dan bile sve sumornije i sumornije. Granate i snajperski hici svaki dan su odnosile mnogo ljudskih života. Struja i voda su rijetko pristizale u grad, a grad je bio u svim mogućim blokadama. Ponekad kad u cijelom gradu nije bilo vode u Zetri je bilo, pa su neki ljudi iz okolnih naselja dolazili ovdje po vodu. Stajali su u mraku u dugim redovima i točili vodu.“

O tvom slikanju u ratu:

(…) „Ali jednog dana sam odlučila da sve to presjećem. Zamolila sam muža da mi donese od kuće, tempere boje. Odlučila sam da slikam. Inače to je bila moja velika ljubav, moja životna neostvarena želja. Sjetila sam se da sam uvijek nalazila neki vlastiti mir u trenucima dok sam crtala po papiru. Našla sam kutiju od lanč paketa. Taj karton je divno primao boju. Sudo se šalio i govorio da ćemo morati seliti, ako mu ne napravim prozor u ovoj našoj sobi. To mi je dalo ideju da zaista napravim prozor od kartonske kutije. Prišla sam tom radu, kao da je to toliko važno u mom životu. Leila i Almir su me posmatrali i s nestrpljenjem iščekivali šta ću ja to da napravim. A ja sam od kartona izrezala saksije, cvijeće i sva sam se unosila u taj rad trudeći se da taj prozor što ljepše izgleda.

Osim što sam našla neko svoje vlastito duševno zadovoljstvo, vidjela sam da i djeca uživaju u tome. Sugerisali su mi šta da napravim, dodavali boje i sve se to pretvorilo u jednu lijepu bezbrižnu dječiju igru.

I konačno, prozor je bio gotov. Bio je pun života. Žive boje cvijeća, u daljini se vidjelo stablo, plavo nebo, jedno veliko sunce i ptice koje su bile obješene na konac, tako da su bile pokretne. U tom malom remek djelu bile su utkane sve moje želje, a to je biti ponovo slobodan i uživati u onom što nam je priroda darovala. Zato su moje kartonske ptice letjele prema suncu. I kada je Sudo okačio prozor na zid svi su se radovali. Te žive boje su razbile monotoniju hladne i mračne sobe i često smo svi gledali u taj kartonski prozor. Ali bilo je ponekad i šala napravljenih na račun prozora. Pošto je prozor bio iznad mog ležaja, sjećam se da je Mirsad jednom prilikom rekao. Ti sestro nisi smjela kod kuće da spavaš pored prozora, a vidi sad kako si se ohrabrila i spavaš kraj otvorenog prozora, a onda je kroz smijeh nastavljao, šta misliš da još provućemo žice pa možeš i telefon uvesti u sobu.

No bilo kako bilo, ja sam nastavila da slikam. Sudo mi je isjekao kartonsku kutiju na male kvadratiće. Prvo što sam počela da slikam bilo je cvijeće. Cvijeće je uvijek za mena bilo simbol svega lijepog u životu. Ono je simbolično zatvorilo jedan kraj normalnog života. Dok sam crtala cvijeće u mislima su mi bile one najljepše slike iz života. Prvi rođendan djeteta, Sudo dolazi sa cvijećem, obilježavanje rođendana cvijećem, prvi uspjesi u školi, fakultetu, cvijećem se upućuju najljepše ljubavne poruke, svi uspjesi u životu, brak i najzad čovjek se ispraća sa cvijećem na posljednji počinak. Sjećala sam se kad mi je Sudo kupovao ruže za svaki moj rođendan, za 8. mart, dolazio je s ružama u porodilište kada se rodila Leila, a potom i Almir. Znam jednog dana je posadio ruže u našem dvorištu i u šali rekao: „Ovako će biti jednostavnije, samo ti uberem ružu i poklonim. I gotovo je postalo tradicionalno da svakog proljeća, prvu ružu ubere za mene. I kada je ovaj grozni rat počeo i kada smo bili na Ciglanama i u mračnoj hladnoj Zetri, Sudo se jednostavno pojavljivao sa ružama za mene. I dok sam slikala cvijeće ponovo sam bila sposobna da se u mislima vraćam u lijepe strane života i to me je na momente odvlačilo od svega onog što se događalo oko mene.“

O gladi u ratu i preživljavanju:

„Hrane gotovo nije ni bilo. Jeli smo samo jedan obrok dnevno. Sudo je odlazio rano na posao, a ja sam nastojala da što duže spavam sa djecom kako bi u spavanju preskočili bar doručak. Bilo je tužno gledati djecu gladnu i željnu svega. Jelo se svelo samo na rižu i pasulj, bez začina, a hljeb nam je bio glavna hrana, a i njega je bilo nedovoljno. Ali moralo se misliti kako preživiti. I baš sa dolaskom proljeća, ljudi iz Zetre su nam dali jednu parcelu zemlje da posijemo malo povrća. Ustvari to je bila drenaža oko staze za brzo klizanje. Neplodna zemlja, obrasla u travu. Ali bolje išta nego ništa. Ali i u toj diobi zemlje ljudi su pokazali svoje prljavo lice. Jurili su da zauzmu što više zemlje i na što boljem mjestu.

(…)

Sudo i ja smo po običaju uzeli ono što je preostalo, tek toliko da napravimo tri lijehe. Tog dana radnici Zetre su dobili sjemenski luk. Jurili su hodnikom vukli pune vreće luka, a na nas se nisu ni osvrtali. Vrećice su bile šuplje. Almir i Leila su stajali i gledali kako se luk prosipa po hodniku. Poslije su krenuli hodnikom i pokupili sav prosuti luk. Tako je taj luk bio prvo povrće koje smo posadili u naš minijaturni vrt. Sudo je kupio puno kesica sjemena, pa smo dobili još sjemena u humanitarnoj pomoći i malo po malo zasijali smo svega po malo. Po prvi put sam počela izlaziti iz Zetre. Svaki dan sam stajala na rubu baštice i gledala da li je povrće počelo nicati. Srećom oko Zetre je bilo raznih trava od kojih se moglo spravljati jelo. Sudo je brao koprivu, radić i podbjel. Od radića sam pravila salatu i jedva sam ubijedila djecu kako je to ukusno i dobro u želji da i oni unesu nešto željeza i vitamina u svoj organizam.“

Sljedeći ciklusi radova izlažu se narednih nedjelja na našim društvenim mrežama. Samo nas zapratite ili nastavite pratiti ako već jeste. Zahvalni članovi porodice Kurbegović. Suvad, Leila i Almir.