Vučko trail 2024 – plava staza 39 km
Piše:
Ovo je tekst o mom sigurno najtežem sportskom izazovu kojeg sam iskusio u svom životu do sada. Sve je počelo nekim spontanim noćnim druženjem u Blind tigeru, gdje smo moji drugovi i ja u euforiji potaknutoj alkoholom, odlučili da prijavimo učešće na utrci Vučko trail, plavoj stazi u dužini 39 km, a što se obeća u Blindu, to se mora i ispuniti, jer ko izda…
Dobro, sigurno u trenutku prijave utrke udaljenoj dva ili mjesec ipo od trenutka prijave, neće se čovjek previše brinuti, sve dok se utrka ne približi sedmicu ili dvije prije početka. Tek tada čovjek počne da razmišlja o svojim odlukama donesenim u „veselom“ raspoloženju.
Moram biti iskren i priznati da sam se osjećao veoma samouvjereno jer sam ove godine dosta trenirao i negdje sam bio svjestan da utrku mogu završiti u vremenskom limitu 9 sati. Malo me je pokolebalo iskustvo trčanja Sarajevskog maratona, gdje sam zaista osjetio svu težinu trčanja distance od 42 km, ali i pored toga što sam imao problema sa grčevima, ipak sam utrku završio i dokazao sam sebi da tu distancu mogu proći.
Također, u cilju što bolje pripreme za ovu avanturu, sa svojim drugom Igorom sam planinario i radio neke teže ture od penjanja Trebevića sa polaskom sa Ciglana, pa do penjanja Hadžihasanovog vrha (Hranisava) sedmicu prije utrke, kao finalnu pripremu i provjeru fizičke spremnosti. Sve ovo praćeno redovnim treniranjem u teretani.
Lagao bih kada bih rekao da se nisam pripremao, stvarno jesam i stvarno sam mislio da sam spreman.
Planiranje je sve, plan je ništa
O čemu ipak nisam razmišljao? Pa o vremenskim uslovima. Tačnije, jesam i o tome, ali mi je samo bilo važno da nepada kiša, jer ko bi išao po planini 39 km po blatu. Kada sam vidio da se očekuje ljetno vrijeme ja sam bio sretan. Kako sam se samo prevario.
Mislim, moji drugovi sa kojima sam prijavio ovu avanturu (Igor, Advan, Arman i Ajdin) i ja smo pratili u našoj Viber grupi i vremenske uslove. Ljudi od znanja i razumijevanja u vremenske prilike i neprilike poput Nedima Sladića su nas i fino upozorili da se u sedmici održavanja utrke i to baš u ta tri dana oko utrke očekuju ekstremno visoke temperature, koje su i opasne i štetne po zdravlje i ne preporučuje se izlaganje fizičkim naporima niti boravak u višim predjelima i planinama zbog visokih temperatura i negativnih učinaka jakih UV zračenja.
Eh sad, sve smo mi to uredno pročitali i naravno da par dana prije utrke, svjestan svih fizičkih izazova koje donosi distanca 39 km i ukupnog visinskog uspona cca. 1800 metara, uz takve okolnosti donose razumnu zabrinutost i razmišljanje da li su donesene odluke pametne i da li je vrijeme za odustajanje?
Međutim, mi sve te crvene alarme, „znakove pored puta“ nekako ignorišemo kroz neku našu šalu. Smijehom strah pokrijem uvijek ili kako ćemo, lako ćemo. Što bi se reklo. Smislit ćemo nešto usput.
Dan utrke
Dolazi dan utrke (subota 22.juni). Pozitivno je što sam se nakon dosta radne i naporne sedmice uspio nakon duže vremena dobro naspavati. Ako ništa imam potrebnu kvalitetu sna za jedan ovakav napor i izazov. Naravno već u samo jutro temperatura je izuzetno visoka i oko 21 °C, a taj dan će doseći i rekordnih 37 °C ako ne laže moja Garmin Connect aplikacija koja sve uredno bilježi.
Što se tiče pripreme, čak sam kupio i kremu za sunčanje. Eto, toliko sam pomakao svoje granice pripreme i opreme. Provjeravam opremu i sve je tu. Izotonik, voćne kaše, čokoladne hurme, energetske čokolade, magnezij za grčeve, voda sa ledom (jer ja sam pametan i tako će mi voda duže ostati rashlađena na paklu od vremena), prva pomoć (obavezna oprema utrke: pištaljka, astro folija, puna baterija mobitela, …). Ako o svemu ovome pričam sarkastično ima jedna stvar koju sam dobro pripremio, a to su kačket i bandana. Da ovo nisam stavio u svoju opremu, vjerovatno ne bi bilo ovog teksta.
Start utrke
Dolazimo do Javorovog dola, odakle starta utrka u 10 sati. Na Javorovom dolu je jako lijepa atmosfera. Trkači iz raznih zemalja su tu i veselo se spremaju za vrelu avanturu trčanja po prelijepoj prirodi Bjelašnice. Srećem tu nekoliko poznatih lica sa trčanja gradskih asfaltnih utrka polumaratona i maratona. Uvijek je dobra atmosfera pred start svake trke. Trkači su uvijek vesela i inkluzivna grupa ljudi, veoma komunikativna i otvorena za sve koji su željni dobrog druženja.
Kako se približava start utrke, opušta me pozitivna energija ljudi oko mene. Svi su nekako „nabrijani“ da trče utrku. Ta energija je nekako zarazna i u meni budi sve veći optimizam. Sve to je trajalo 1,5 km, kada se dolazi do prvog većeg uspona od nekih cca. 600 metara, veoma strmog uspona. Tada shvatam da ova utrka će biti sve, osim zabave. Vrijeme je da upalim svoj sistem organizma – mod: preživljavanje.
Nakon ovog veoma zahtjevnog uspona na samom startu utrke, koji je na svu sreću u šumskom dijelu puta i samim tim zaštićen od direktnog udara sunca, izlazimo na ravniji teren. Međutim i pored sve sreće što ostavljamo najteži uspon iza sebe, kao novi izazov dobijamo otvoreni dio staze izložen nevjerovatno jakom suncu i toploti.
Vjerujem da niko ne podnosi ekstremne toplote, te da ni jednom trkaču tog dana vremenski uslovi nisu bili „idealni“ što bi se reklo, ali ja se ubrajam u one koji toplotu nikako ne podnose i moje tijelo skoro da nikako ne funkcioniše na tim uslovima. Već sam imao negativna iskustva sa vrućinama na polumaratonskim utrkama u Mostaru i Banja Luci, gdje sam spoznao šta je trčanje po pakleno vrelom vremenu.
Dakle, sve je „sjajno“. Svi instinkti mi govore: „Almire, ovo nije dan za tebe i ovo nije utrka za tebe“, ali ne znam šta je to što me ipak gura naprijed, te ignorišem sve svoje unutrašnje glasove.
Prva okrepa
Nakon 11,8 km dolazimo do prve okrepe na utrci u Crvenom klancu. Radujem se ovom trenutku predaha i osvježenja. Okrepa je stvarno bogata sa namirnicama. Od slatkog do slanog programa, od voća i od pića. Sve što ti treba je tu. Jedino malo je problem što je od jakog sunca, voda i na okrepi ugrijana, ali opet bolja od one moje koja je „rashlađena“ ledom u ruksaku. Led se otopio još u autu na putu do Bjelašnice (čisto da uhvatite moj sarkazam).
Okrepljen ponajviše svježinom narandže i vitamina C na ovoj okrepi dobih neku manju dozu energije i optimizma da nastavim ovu utrku. Sljedeća okrepa je u Lukomiru. Radujem se tome iz dva razloga. Prvo Lukomir je stvarno lijepo mjesto koje pruža fine poglede na prirodno okruženje, a druga stvar je da do Lukomira se može doći i autom. Razmišljam, ako osjetim da je ova utrka naporna po ovim vremenskim neuslovima, to je idealno mjesto za odustajanje. Sjednem u restoran, naručim osvježavajuće piće i neku domaću hranu i čekam auto da dođe po mene. Imam izlaznu strategiju, sve je dobro i može se naprijed.
Poslije ovog naleta optimizma i pozitive, uslijedilo je novo brdo i uspon, kako bi me podsjetilo na surovost koja me ovog dana očekivala. „Neka, tako mi i treba, kad sam ovako pametan i hrabar. Pati, ne bi li se dozvao pameti“. Čujem u sebi i glasove svoje sestre Leile, koja me uvijek uredno podsjeti na sve rizike koji me očekuju na mojim putevima avanture, kao posljedica mojih „promišljenih“ odluka. Hajde se sad vrati kući i priznaj da je bila upravu. „Trči Almire, kako znaš i umiješ. Ima i gorih stvari u životu. Nije tebi teško, sjeti se šta si rekao Igoru na putu prema Bjelašnici: ‘Vidiš Igore ove radnike na cesti Bjelašnice koji rade po ovom paklu, zapamti dobro ovo, jer kad ti danas bude teško, sjeti se da je to tebi samo danas, a ovim ljudima je tako svaki dan‘. Ma jesam mudar. Imam ja tih pametnih, trebam početi zapisivati“.
Okrepa u Lukomiru – odustati ili nastaviti dalje?
Uz sve ove moje unutrašnje dijaloge, kojima skrećem „kobne“ misli, stižem nekako do Lukomira. Tu lokalno stanovništvo veselo posmatra nas trkače. Gledaju nas kao što djeca gledaju životinje u zološkom vrtu. Valjda se ne mogu načuditi „hajvanima“, koji trče po ovakvom zvizdanu.
Na okrepi srećem svoju drugaricu Seniju koja radi kao volonter. Obradujem se što je vidim. Prvo znam da sam živ, jer vidim da me prepoznala. Znači da imam nekog života u licu. „Dobro je sve to. Almire, to samo tvoja podsvijest pokušava da te odgovori od završavanja utrke, za koju si spreman“.
Na okrepi je baš gužva. Svi su iscrpljeni ovim prvim dijelom utrke, skoro smo blizu pola ukupne distance. Lukomir je na 18 km. Ekipa na okrepi je vesela i svi žele pomoći nama trkačima da nam olakšaju izuzetno naporan dan. Nudi se voda, Coca-Cola. Hoćeš ovo? Hoćeš ono?… Nema čega, nema. Nema jedino lubenice, koju traži većina trkača, ali ovi brži od nas prvi stigli i sve pojeli.
Onda jedna od volonterki na okrepi, poče da pravi nešto što kasnije prozvasmo „Jacini keksići“. Naime ovaj delikates se pravi tako što na slani kreker, iscijedite neki džem ili pekmez (slatko-slana kombinacija). Ovo mi je tako prijalo, jer mi sol iz krekera vrati izgubljene elektrolite, a šećer iz džema/pekmeza mi vrati energiju koju sam izgubio.
Zahvalim se uredno na ovom delikatesu i kažem djevojci (koja je kasnije ću saznati sasvim slučajno izmislila ovu okrepu, jer nije znala na šta da maže džem, pa se snašla sa tim krekerima) da mi je ovim spasila život. Tu se nasmijemo na to i hajde sad uz sve te pozitivne vibracije i angažman tih sjajnih ljudi volontera, odustani na ovoj utrci. „Nema smisla. Došli ljudi sami od sebe, po ovakvom paklu od vremena, da nama toče vodu, daju hranu i da nas bodre na ovom putu avanture, a ti bi sad odustao. Ma nema teorije, nastavit ćeš Almire pa kako god. Ako baš budeš loš, stani na sljedećoj okrepi i donesi odluku“. (unutrašnji monolog skuhanog mozga)
Dobro, nastavljamo. Pozdravim se sa ekipom na okrepi i krećem dalje. Na putu iz Lukomira, primjetim strane turiste, mladi bračni par koji ide sa dvoje male djece. Jedno od djece je beba, koju nose u nekoj nosilici kao ruksak koji ima tendu da dijete zaštiti od sunca. Smatram ovo veoma neozbiljnim, jer koji bi roditelj izveo tako malo dijete na planinu po ovakvim vremenskim uslovima, a opet mi je to i „cool“, jer zamisli da je mene neko kao malog vodio na planinu i pokazao mi ove prirodne ljepote puno ranije, a ne da planinu i prirodu spoznajem u svojim kasnim dvadesetim godinama.
Ovo ja vodim neke unutrašnje debate na svom putu misli kroz ovu utrku. Sve je bolje od toga, da se ne razmišlja u šta sam se upustio.
„Sam sam, na svijetu sam si…“ – Adi Lukovac pjesma „Sam“
Sljedeća okrepa je Gradina udaljena 7 km od Lukomira. Ovdje već grupe trkača počinju da se razdvajaju. Svako trči neki svoj tempo i nema toliko gužve i grupe trkača, sve postaje nekako individualno. Ostajete sami, sa pokojim trkačem ispred i iza vas, na nekoj distanci gdje znate da je neko tu, ali realno niko nije blizu da bi sa njim komunicirali i prekratili ovu muku. Saputnik i sapatnik, što bi se reklo.
Ovaj dio puta je baš otvoren. Nalazite se visoko i sunce vas baš prži. Osjećao sam se kao doner, okrećem se suncu, a ono fino žari moju kožu na ramenima, rukama i vratu, koji me i sada peku dok ovo pišem. Pokoji nalet hladnijeg vjetra, zavara ovo prženje, pa vam se učini da i nije to tako strašno. Na par dijelova puta nailaze kraće šume sa kakvom-takvom sjenom i hladom. To dobro dođe, barem na momente, da se prikupi snaga i svježina za nastavak. Nekako ovih 7 km, nikako da prođe. Stalno se krećem, ali valjda sada kako idem sam, nekako se sve čini duže i sporije.
Napokon stižem do okrepe na Gradini 25 km utrke. Opet ljudi i graja na okrepi. Tu jedan momak hladnom vodom poljeva nas trkače. Rado prihvatim da i mene „okupa“. Pade mi na pamet ona scena iz filma „a ti se Muzafere kupaj“. Zaljeva mene ovaj ko Muzafera. Hladna voda udara svaku žilu u vreloj gravi. Dozva me ova hladnoća. Već sam malo počeo da haluciniram na ovoj vrelini, jer mi se pod kačketom i bandanom skuhalo i previše misli u mojoj „ludoj“ glavi.
Dozva me ova kupka. Onda spazih stolice na okrepi. To mi treba, da malo sjednem i predahnem. Uzmem piće i voće. Sjedim u hladu. Lijepo mi je tu. Ne bih nigdje dalje, ako ne moram. Jedna volonterka pita: „Jel’ neko za pivo?“
Joj kako bih sad rado popio hladno pivo, ali tek sam na 25 km, još 14 km do kraja. Ako sada popijem pivo, ima da umrem na putu. Zahvaljujem se na ponudi, odbijam pivo. Točim vodu u ruksaku i flašicu. Uzimam komad banane i obavezna narandža. Krećem po opremu kod ovog „kupališta“, kad nailazi moj dobri drug sa trčanja poznat pod nadimkom „Kumao“. Tu naravno uvijek sa njim dobro raspoloženje i šale. Ovaj što nas kupa me tjera. Kaže: „Hajde bolan idi više. Neće čovjek da ide. Već treći put ga poljevam“. Nasmijem se na ovu njegovu šalu, i kažem: „Vala si upravu, jesam zasjeo“. Krećem dalje.
Zadnja okrepa na putu pakla
Do kraja utrke ima još posljednja okrepa u Lukavcu za 7 km. To je sada jedini cilj koji imam u svojoj glavi. Znam da ako dođem do te okrepe, da ću završiti utrku. Jer će mi biti lakše se motivisati za posljednjih 7 km do cilja od te okrepe. Put prema ovoj okrepi u Lukavcu je pakao. Idem sam. Jedino što je dobro što na tom putu nailazim na nekoliko hair česmi.
Na česmama stanem da se umijem i pokvasim ruke koje gore od vreline sunca. Na jednoj od česmi prije nekog novog velikog uspona zastanem, da pojedem jednu od voćnih hapica. Uzmem i energetski gel. Taj gel mi baš ružno sjede na stomak.
Počinjem proklinjati sebe zbog ovog poteza. Vruće mi je. Umoran sam. Još sam sad zeznuo i stomak sa ovim nekim gelom intenzivnog okusa limuna. Popio sam i magnezij, kao prevenciju grčeva koji me obično hvataju pred kraj utrka na ovoj distanci. Sve u meni odustaje. Nema nikoga da me pogura. Nema nikoga da kaže hajde ne odustaj. Kreni. Izdrži. Možeš ti to. Sve mi je u tom trenutku u negativi. Gasim se polagano.
Zvuči ludo, ali ovaj put se radujem ovom brdu ispred sebe. Nekako sam generalno dobar u usponima i penjanju. Teže mi padaju silasci, pogotovo kada su noge umorne. Natjeram sebe, da koristim ono u čemu sam dobar. „Almire, eto ti brda. Dobar si u tome, idi i penji se, pa ćeš skontati kako dalje“.
I stvarno tako krenem. Nekako penjem se sa nekom snagom, koju ni sam ne znam odakle mi, jer sam do maloprije bio na skroz praznoj bateriji, pred gašenje svih sistema u tijelu. Sada na ovom usponu, kao da me neko spojio na brzo punjenje. Osjećam opet neku energiju i dajem sebi izazov da popenjem ovo zahtjevno brdo.
Shvatam kako je ovo utrka uma, a ne utrka tijela. Sve je u glavi. Sva moja snaga je u glavi, a tijelo, ono bi već davno odustalo. Počinjem da bivam svjestan ovoga i sada „igrica“, postaje zanimljivija. Isključujem sve ove negativne misli, i fokusiram se samo na to da sebe dovedem do cilja. Tamo je kraj patnji. Tamo je hlad. Tamo je hrana. Tamo mi je auto. Sve dobro je tamo na tom cilju. Moraš doći do tog cilja.
Um caruje, snaga klade valja
Ponovo sam u igri. Zavarao sam svoje umorno i ispaćeno tijelo. Um ponovo počinje da vlada. „Možeš ti to. Vjerujem u tebe. Šta je 14 km za tebe“. Uspon savladavam, ali dolazi opet neki silazak koji je dosta opasan po nekim uskim stijenama. To za moje umorne noge i suncem okupani um, predstavlja veoma zahtjevan izazov. Svaki korak procjenjujem pomno, kao da mi je najvažniji. Ne želim da se okliznem i padnem. Znam da bi to bilo ravno odustajanju i nepreživljavanju ove utrke. Znam da moram ostati zdrav i čitav, ako želim imati šansu da završim utrku.
Taj mali silazak niz ove stijene, predugo traje. Kao partija šaha u kojem se povlače presudni potezi. Ja njemu kraljicu, on meni topa, ja njemu lovca, on meni konja. Pijun za pijuna, ali nekim čudom dobih ovu partiju. Kralj osta čitav. „Idemo kralju sad do zadnje okrepe“.
Hodam nekom livadom, kad čuje se zujanje. Nadlijeće me dron. Kakva sramota, snimaju video, a ja se tu vučem kao nekakva baba. „Ma vala potrčat ćeš Almire, ako ništa za kadar kamere, makar iz peta izvlačio snagu“. Tako zbog kamere i drona, oživjeh i to zamrlo tijelo. Momci koji rade sa dronom, čitaju moje ime sa broja utrke i kažu: „Hajde Almire, nemaš još puno, tu je blizu okrepa“ , i smiju se mom napaćenom pogledu na njihovu šaljivu opasku. To mi daje neku nadu, jer mi se čini da do okrepe nikako ne stižem koliko god da hodam. Ništa se ne nazire. Sve neke livade i priroda, nigdje objekta.
Okrepa kao spas u posljednji čas – samo još 7 km do cilja
Onda malo poslije, napokon stižem do tog nekog doma i okrepe u Lukavcu na 32 km. Tu sam već iscrpljen do krajnjih granica. Opet uzimam stolicu da malo odmorim noge, koje me užasno bole i skoro su u stanju grča, samo što me ne uhvati. Pijem vodu nemilice. Uzimam narandžu. To mi je omiljena okrepa. Uzimam i bananu da povratim energiju. Ovdje već razmišljam kako i tih zadnjih 7 km, neće biti lako. Nisam siguran da u takvom stanju mogu preći još „samo“ tih zadnjih 7 km.
Sjedim nešto duže, ali je okrepa baš mala i nema dovoljno prostora za sviju. Počinju stizati i drugi trkači koji bi isto tako malo da sjednu i odmore. Nema smisla da ja tu zauzimam stolicu tako dugo. Ustajem na noge, ali noge me ne slušaju. One hoće da sjede, a ja bih kao da krenem. Pravim se pred ljudima oko sebe, da je sve uredu i da ja tu samo se malo istežem i pripremam za nastavak, a iskreno pokušavam dozvati noge na posljednjih 7 km. One me ne slušaju, štrajkuju i odupiru se. Onda opet um nastupa i kao ljutito da viknu na noge i kaže: „Idemo, neću vam dva puta govoriti“, i tako se ponovo pokrenem.
Od okrepe kreće manja uzbrdica i pomislim: „Joj, opet neki teži dio puta“. Pogledam konfiguraciju terena na broju utrke, i to je po njemu neki zadnji uspon. Pokušavam se zavarati i motivisati da izdržim još zadnji napor i onda će sve biti lakše. Sreća, počinje neki dio sa šumom. Napokon neki hlad. Hlad poslije 32 kilometra. Sve djeluje nestvarno, kao neka fatamorgana. Osjećam i hladan povjetarac. Šuma je prekrasna. Najrađe bih tu sada ostao i odmarao, ali znam da ne smijem stati, jer ako stanem, teško da ću nastaviti utrku. Idem i stalno se krećem. Čak, kako sam se malo ohladio, počinju se podizati neki sistemi u tijelu. Nisam na onim baznim funkcijama preživljavanja. Čak počinjem na određenim dijelovima ponovo da trčim i da se osjećam dobro i veselo. Ponovo uživam u svemu. Znam da sam svakim korakom bliži cilju.
Tu nailazi neki Slovenac, koji počinje da trči sa mnom. Vidio je moju majicu sa Ljubljanskog maratona pa je mislio da sam i ja Slovenac, ali se zeznuo. Međutim, drago mi je da imam nekoga sa kim trčim i sa kim mogu progovoriti koju rečenicu na tom putu. Malo pričamo, malo motivišemo jedan drugog, još malo do kraja i tako.
Izlazimo iz šume i polako idemo livadom koja se nakon zadnjeg uspona počinje spuštati. Vidim po konfiguraciji mape, da se približavamo cilju i da nema više uspona. Ostaje još dosta strm silazak od Bijelih voda do Javorovog dola. Taj dio trčimo, ali opet staza je dosta klizava od lišća i blata, pa ne smijem baš ići prebrzo, jer zamisli da se sada pokližem pred sami kraj i da onda zadnjih nekoliko kilometara moram da šepam. Idem ipak opreznije.
Napokon silazim niz ovaj veoma zahtjevan silazak i dolazim do ravnijeg dijela puta koji vodi prema Javorovom dolu.
Kad će više taj cilj?
Put koliko god se čini da je blizu cilja, dugo traje. Jeste da sam sada u sjeni brda i da me sunce više ne prži, ali nikako ne dolazim do cilja. Još ne čujem graju ljudi. Odužilo se to nekih 2 km tako. Počinjem da silazim niz šumski put koji vodi prema Javorovom dolu. Tu već čujem ljude na razglasu. Sada znam da dolazim do cilja. Osjećam neko ogromno olakšanje. Šetam prema cilju. Ne želim da trčim. Niti imam snage, a osjećam i neki bunt. Kao da mi više nije bitno ni vrijeme, ni plasman. Nije mi važna ni medalja. Ja sam za sebe pobjednik. Pobijedio sam sve prepreke unutarnje i vanjske koje sam imao na ovom putu. Nema te medalje niti rezultata, koji bi ovu moju ličnu pobjedu učinio većom i boljom.
Medalja kao suvenir na teške muke
Stvarno sam sretan. Na cilju mi uručuju medalju. Osjetim i miris hrane koju poslužuju u cilju. Uzimam neke makarone, pošto se sav roštilj već razgrabio. Sjedam na jednu klupu. Dolaze i drugi trkači. Za moj stol sjeda neki momak iz Šabca. Tu se upoznamo i razmjenjujemo iskustva sa utrke. Pitam ga šta ga je motivisalo da dođe iz Šabca na ovu utrku po ovakvom vremenu. On i pored sve patnje koju je proživio na ovoj utrci ističe ljepotu prirode. Kaže mi nešto što stvarno jeste fascinantno, ali nekako to zanemarujemo kao lokalci: „Almire, imate odlučnu prirodu. Bjelašnica i Lukomir su mi prekrasni, a najviše me oduševio miris planine. I mi u Srbiji imamo planine, ali nijedna nema ovakav miris ljekovitog bilja i prirode kao što sam danas osjetio“.
Stvarno kad nešto razmislim, nisam stigao da uživam u svim tim lijepim stvarima na putu. Nesvojstveno mi je da prođem prirodom i da ne uslikam te prekrasne pejzaže sa kojima Bjelašnica itekako obiluje. Jednostavno je toliko bilo vruće, da sam štedio svu svoju energiju i usmjerio je na preživljavanje ove utrke.
U tom trenutku zovu me moji drugovi sa kojima sam došao, da provjere jesam li ja završio utrku. Kažem da sam u cilju i da ih čekam. Oni su na zadnjoj okrepi. Jedan od drugova ima problem sa grčevima, ali su zajedno u grupi i idu prema cilju. Dok njih čekam odlazim do auta da ostavim opremu i da se presvučem u suhu i laganiju odjeću.
Druženje sa volonterima
U cilju opet srećem volontere sa okrepe u Lukomiru. Smiju mi se što me vide u cilju živog i zdravog, i dobacuju: „Preživio si ipak“. Smijemo se na to i dogovorimo se da popijemo piće skupa. Tu sjedimo i upoznajem dobar dio ekipe volontera koji su pomogli u organizaciji i realizaciji ove utrke. Zahvaljujem im se na izuzetnoj organizaciji i radu, te kvaliteti okrepa i raspoloženju koje vlada na svim okrepama.
Pitam ih šta ih motiviše da volontiraju, i svi mi kažu samo lijepo druženje i osjećaj da rade nešto korisno i da pomažu drugima, te da na taj način kvalitetnije i korisnije koriste svoje slobodno vrijeme. Ovaj odgovor mi je fascinantan. Divim se ovim ljudima. Divim se tom plemenitom činu da bez naknade radiš nešto dobro što pomaže toliko puno trkačima da živi i zdravi stignu na cilj.
Super je druženje i poslije utrke. Sve je veselo i u šali. Volonteri napokon malo uživaju poslije napornog rada. Smišljamo i zezamo se šta bi mogli inovirati i unaprijediti na narednom izdanju utrke. Zapisujemo šlauf za prskanje trkača kao jednu od ideja. Dolazi im i šefica, sređuju mi „štelu“ da naredne godine budem volonter na Lukomiru. Vidjet ćemo koliko je bila šala, a koliko ozbilja. Stvarno svaka čast ovim sjajnim ljudima.
Svi na broju, vrijeme da se krene domu
U cilj stiže i moja raja. Arman ima problema sa jakim grčem u nozi. Sa volonterima sređujemo da ga pregleda ekipa hitne pomoći. Svi parametri su mu dobri, ali pošto je već pio magnezij i bioelektru, nemaju ništa drugo da mu riješi probleme grča. Savjetuju da to mjesto hladi sa ledom.
Ekipa hitne pomoći nam kaže da danas nisu imali previše intervencija. Samo dvije sunčanice i nekoliko problema sa grčevima. Bez lomova ili nekih težih intervencija.
Po njihovom savjetu, sređujem mu led iz restorana Javorovog dola, gdje znam ekipu koja tu radi. Svi žele pomoći i to mi je stvarno super. Nekako su svi dobronamjerni. Krećemo polako prema autima. Dio ekipe ostaje na planini u domu Visočica, a Igor i ja se vraćamo kućama.
Umorni smo od ove avanture paklenog dana koju smo prošli. Ja samo želim da se okupam hladnom vodom i da legnem u krevet. Pamtit ću ovu utrku, kao nešto najteže što sam uradio u svom životu. Zaista sam se doveo na granicu svojih mogućnosti. Međutim, pamtit ću ovo kao i fenomenalno iskustvo i spoznaju snage uma nad tijelom, te kao dan u kojem sam upoznao fenomenalne volontere koji žele pomoći drugima i u tome uživaju. To je valjda definicija te empatije, koja nam svima nekako fali u gradu. Ipak je ima i evo okuplja se na utrci Vučko traila.
Zato vrijedi trčati i izdržati sve ove napore, jer sve je lakše sa takvim ljudima oko tebe, gdje je sve zdravo, čak i kada vremenski uslovi nisu zdravi i idealni. Svašta čovjek može, samo nekada ne koristimo sve svoje mogućnosti.
Trčanje je meditacija
Da nekako zaključim ovaj dugi tekst. Kao što moj drug Nedim kaže, trčanje je jedan vid meditacije. „Ti usmjeriš svoje misli na taj put/stazu kojom trčiš, fokusiraš se, a to ti je Almire meditacija“. Eto, tako ja ne trčim, ja meditiram. Zato valjda trčim, ako me još uvijek neko pita što mi sve ovo treba u životu.
Vjerovatno postoje i lakši načini da se meditira i da se fokusiraju misli, ali ja sam eto odabro ovaj način. Nadam se da vas moj dugi tekst neće obeshrabriti da trčite. Sve je dobro osim izgorene kože, žuljeva, umora i bolova koji su posljedica napora kojeg doživite na zahtjevnim utrkama, ali sve to višestruko nadomjesti ljepota prirode koju vidite i ljudi koje upoznate sasvim slučajno na tom putu. Ova utrka i iskustvo na njoj vam napuni te neke druge baterije, koje vas pokreću u svakodnevnim izazovima vašeg života. Barem je to slučaj kod mene.
