Teatarski lučonoša već 50 godina

Piše:

SAŽETI BOGATI TEATARSKI OPUS GLUMICE JASNE DIKLIĆ NIJE NIMALO JEDNOSTAVNA STVAR. TOME DOPRINOSI I ČINJENICA DA OVE GODINE JASNA OBILJEŽAVA 50 GODINA SVOG TEATARSKOG BIVSTVOVANJA. SVE TE GODINE OVA GLUMICA, MILJENICA PUBLIKE, OSTALA JE VJERNA TEATARSKOM STVARALAŠTVU, PA I U NAJTEŽIM DANIMA OPSADE GRADA SARAJEVA. IAKO JE VEĆ GODINAMA U PENZIJI, OVA GLUMICA PUNA DUHA I ELANA, ALI I NEOBIČNOG ŠARMA, ODLAZI GOTOVO SVAKODNEVNO NA PROBE PREDSTAVE „SNIJEG” KOJU U NARODNOM POZORIŠTU SARAJEVO REŽIRA DINO MUSTAFIĆ PREMA TEKSTU NOBELOVCA ORHANA PAMUKA. UPRAVO OVOM PREDSTAVOM JASNA ĆE OBILJEŽITI ZNAČAJAN JUBILEJ, A U MEĐUVREMENU PRIPREMA I NOVO, SEDMO IZDANJE JUVENTAFESTA, GDJE PREDSTAVLJA TEATARSKO STVARALAŠTVO MLADIH. IZMEĐU BROJNIH JASNINIH OBAVEZA NASTAJE I OVAJ TEKST, KOJI, KAO I MNOGI RANIJI, NE MOŽE DATI SVEOBUHVATAN PREGLED NJENOG TEATARSKOG, TELEVIZIJSKOG I FILMSKOG STVARALAŠTVA, ALI SVAKAKO MOŽE ODATI POČAST ZA DUGOGODIŠNJU ISTRAJNOST I POSTOJANOST NA SCENI U SVIM OKOLNOSTIMA, KOJE NEKADA I NISU BILE IDEALNE.

Jasna Diklić potiče iz porodice kojoj je imperativ bio teatarsko stvaranje. Veliki talent koji je još kao djevojčica razvila u teatru Jasna duguje svojoj majci Amaliji, koja je bila glumica u sarajevskom Pozorištu lutaka. Prisiećajući se tog perioda za Urban magazin, Jasna nam otkriva da je njen glumački život potekao upravo iz te, kako kaže, čarobne kutije, „Nisam imala jasnu viziju čime bih se bavila. Posliie gimnaziie upisala sam Orijentalistiku, ali već na prvoj godini me teatar odveo drugim pravcem”, poiašniava nam Jasna, koja je šezdesetih godina pohađala Dramski studio u organizaciji Internacionalnog teatarskog festivala MESS, da bi nakon toga 1976. diplomirala na Odsjeku za scenske umjetnosti na Filozofskom fakultetu. Još u periodu MESS-ovog dramskog studija Jasna je na Maloj sceni, sadašnji Kamerni teatar 55, sticala glumačka znanja, učeći od najboljih, kao što je bio Jurislav Korenić. Teatarski znalci kažu kako je imala specifičan opus i teatarsko umijeće, te da je to glumica koju scena naprosto voli. Dramaturginja Ljubica Ostojić jednom je zapisala, a samim tim i otkrila Jasnin način pristupanja svakom liku: „Njezin lik u nastajanju nikada nećete susresti kako osamljen luta pustom scenom, ili u garderobi s dosadom čeka sljedeću probu. Ne! Ona njega vodi kući. Hoće s njim postati iznimno prisna.” Zato i ne čudi činjenica da se njene uloge pamte i do danas i žive sve dok živi i publika koja ju je imala priliku gledati u tim sjajnim teatarskim ostvarenjima. Samo na sceni Kamernog teatra ostat će zauvijek zapamćene njene uloge Tili iz predstave „Uticaj gama zraka na sablasne nevene”, Mare iz „Kate Kapuralice”, Hanuče iz „Plave Jevrejke”, Nadežde iz „Lutkinog bespuća” i niz drugih za koje je pobrala zanimljive teatarske kritike. Ona je, kako je to svojevremeno teatarski kritičar Vojislav Vujanović rekao, stvorila čitavu galeriju vrsnih kreacija.

„LUČONOŠA DUHOVNOG OTPORA U SARAJEVU”

Tokom rata, kako je to lijepo kazao, a i zapisao reditelj Gradimir Gojer, „Jasna postaje jedan od lučonoša duhovnog otpora u Sarajevu”, pa će u tom ratnom periodu realizirati brojne kvalitetne kreacije u svom teatru, ali i u Sarajevskom ratnom teatru (SARTR), gdje se kao kultna izdvaja predstava „Sklonište” Safeta Plakala i Dubravka Bibanovića u kojoj je iskreirala i lik Mine Hauzen, koji je vrlo brzo u to ratno ludo vrijeme, ali i poratno, osvajao publiku gdje god da ju je igrala. Mina Hauzen je bila bliska publici, a Jasnina neposrednost, šarmantnost i zaigranost u interpretaciji naprosto nije mogla ostati neprimijećena. O tom svjedočanstvu jednog vremena pisao je i Jasnin brat Davor Diklić u knjizi Teatar u ratnom Sarajevu 1992-1995., gdje su se našle ispovijesti brojnih Jasninih kolega i kolegica, ali i njeno lično svjedočenje, istina kratko zapisano, ali vrlo značajno, u kojem između ostalog stoji: „Razmišljajući sad o toj tragediji, shvatila sam da ona može poboljšati život, i to tako što se drži načela dosljednosti, nužnosti i dostojanstva. Čovjek se osposobljava da više izdrži, da se manje plaši, da u nesreći nađe smisao, a ponekad i poticaj. Upravo se to desilo sa građanima Sarajeva, pa tako i sa teatarskim zaljubljenicima.” Zanimljivo i mnogima i danas suludo zvuči da je upravo taj ratni period za Jasnu i njene kolege bio najkreativniji i najznačajniji period života.

„Moj brat je 2003. godine snimio veliki broj autentičnih ispovijesti glumaca i neposrednih saradnika koji su očuvali teatar i ljudskost u ratu. Pozorište je jedan od najmoćnijih instrumenata pokušaja da čovjek shvati sebe, da shvati svijet u kome živi i mjesto u tom svijetu, To je magija koja nam je u ratu davala iluziju normalnog života. Bili smo istinski posvećenici, jer nismo imali ništa drugo, samo mi i teatar. Nikada više takav otvoren i istinski osjećaj kreativnosti nisam osjetila. Veliko i dragocjeno iskustvo. Mirnodopsko vrijeme nam truje naše snove”, pojašnjava Jasna.

Osim u teatru, Jasna je ostvarila i niz uloga u filmovima i TV serijama. Tako će lik Danice iz TV serije „Viza za budućnost” u režiji Sulejmana Kupusovića obilježiti jedan dugi period kada se dešavalo da je poznaju samo po tom imenu. Osvrćući se na taj period i tu vrstu popularnosti, samo je kratko rekla: „Sve su mi uloge pomogle, a nikada odmogle. Svaka uloga na TV-u ili filmu ponudila mi je novi kreativni prostor, pa samim tim i dragocjeno iskustvo.”

MLADI LJUDI KAO INSPIRACIJA

Ono o čemu danas rado govori, barem posljednju deceniju, jeste rad s mladim ljudima nekada u poetskom teatru mladih Juventa, a danas u okviru Internacionalnog festivala srednjoškolskog teatarskog stvaralaštva Juventafest. Već sedam godina je osnivačica i direktorica ovog festivala, pa onda i ne čudi što su joj pored brojnih osvojenih nagrada za glumački, rediteljski i pedagoški rad najdraže nagrade Juventafesta gdje je na brojnim festivalima u Bosni i Hercegovini i regionu osvojila čak 26 nagrada.

„Više od deceniju sam radila sa srednjoškolcima u Poetskom teatru mladih. Pravili smo relevantne predstave i za njih i za njihove drugare, gledaoce. Naime, na početku rada na nekom projektu uspostavljali bismo temu koju su oni predlagali, aktualizirali njihov zajednički problem i na taj način su oni nudili svoj stav i svoje razmišljanje.

Na raznim takmičenjima u regionu ti mladi ljudi su osvojili 26 nagrada u svim kategorijama. Već godinama generacije na Akademiji scenskih umjetnosti imaju studente i završene glumce kojima je Juventa odredila poziv“, ponosno priča Jasna. 

Imala sam priliku da svojevremeno putujem s Jasninim polaznicima na Festival srednjoškolskog dramskog stvaralaštva u Konjic i u razgovoru joj otkrivam kako mi je i danas u sjećanju ostala ta nevjerovatna atmosfera koja je vladala među mladim ljudima, ali i između nje i njenih polaznika. Puno razumijevanja, ljubavi i neizostavnog smijeha. „Svi se rado sjećaju tog vremena. Bavili su se duhovnošću i kreativnošću, a to je uvijek ljekovito. Kada se sastanemo, uvijek se govori o ljepoti tog druženja“ prisjeća se Jasna. Ono po čemu je upravo prepoznatljiva ova izuzetno talentovana i uspješna bosanskohercegovačka glumica jeste zarazni smijeh. I danas upravo u radu sa mladima ga često možemo čuti. „Naravno, mladi ljudi su moja inspiracija na svaki način, a izgleda i ja njihova, jer me često vrlo uspješno imitiraju. Ja se onda slatko smijem. Razgali me njihova duhovitost. Oni su me na svoj način obogatili”, iskreno će Jasna.

Jasna pripada onoj generaciji koja je odrastala i razvijala se s teatarskim festivalom MESS, pa i učestvovala u njemu. Upravo me zanima njen pogled na ovaj festival i šta je bio nekada a šta je danas. „Koliko traje moj profesionalni rad, pa još malo više, ja sam redovan pratilac MESS-a. Nekoliko puta sam bila i učesnik. Kada su danas prosječne knjige, osrednji filmovi i laki pozorišni komadi ‘prvorazredni kulturni događaj’, onda nam je MESS još potrebniji”, smatra moja sagovornica. Dugi niz godina na čelu MESS-a nalazio se istaknuti reditelj Dino Mustafić, koji je odlučio da na scenu Narodnog pozorišta Sarajevo prvi put postavi poznato djelo „Snijeg” autora Orhana Pamuka za koje je dobio i Nobelovu nagradu za književnost. Tom predstavom Jasna će proslaviti 50 godina aktivnog rada na „daskama koje život znače”. Ne otkriva nam mnogo o predstavi, ali kaže dovoljno kako bi zainteresirala potencijalnu publiku. „U predstavi igra veliki broj glumaca Narodnog pozorišta Sarajevo i gostiju sa strane. Dino Mustafić je reditelj, a poznato je da on sjajno artikuliše svijet oko sebe, pa tako nudi i za glumca nove svjetove . Igram zanimljivu ulogu koja je koncipirana na nivou ideje romana. Ona ima znakovito ime — Evropljanka… Vidjećemo šta nam to ona nudi”, najavljuje Jasna.

Jasna, kao što i sami možete zaključiti, nema vremena da odmara jer je čekaju mnoge teatarske i druge obaveze, pa i ne čudi činjenica da ne zna šta znači pojam penzionerka. Od svog pokojnog supruga, istaknutog psihijatra, naučila je mnogo, ali, kaže, „niko nas nije učio kako podnijeti tišinu kad ostaneš sam”. No, Jasna nije sama, tu su i njena djeca na koju je jako ponosna — Ismar i Ljiljana. Sin Ismar je ugledni profesor matematike u Bostonu i član upravnog odbora Bosanskohercegovačko-američke akademije umjetnosti i nauke, zbog čega barem jedanput godišnje dođe u Sarajevo. Ali, Jasna kaže kako su unuci Andrej i Iris bakina čežnja, jer su daleko.

I naposljetku, zanima me šta je sve uspjelo stati u 50 godina teatarskog stvaralaštva Jasne Diklić i da li je uopšte svjesna šta znači biti tolike godine odan jednom plemenitom pozivu.

Biti glumica je inspirativno i teško.

 „Da, kada sam nedavno osvijestila svoj profesionalni rad zadnjih pedeset godina, pomislila sam je li to moguće. A sljedeća misao je bila: dobro je, još uvijek sam zdrava! Jer te godine nisu i godine života. Sve te godine sam uranjala u svoju percepciju svijeta i istraživala duboke slojeve ljudske intime osvajajući tako prostor teatra u sebi. Biti glumica je inspirativno i teško”, kazuje mi Jasna, otkrivajući u našem razgovoru u kojem se prisjećamo i njenih kolegica i kolega koji su nas zauvijek napustili, poput Nade Đurevske, Zorana Bečića i drugih da je profesija glumca, profesija zaborava. „Onog trenutka kada odemo sa scene, mi smo nepostojeći”, zaključuje Jasna.

Onog trenutka kada odemo sa scene, mi smo nepostojeći.