Rad na sebi donosi sreću i zadovoljstvo

Piše:

DARIO VUČIĆ JE NEKO KO PRIPADA MOJOJ GENERACIJI, TO VAM JE ONA SREDNJA GENERACIJA U USPONU KARIJERE. ODUVIJEK JE BIO AMBICIOZAN, VRIJEDAN I U ODNOSU SA LJUDIMA PRIJATAN I BLAG. VRLO OBRAZOVAN, A NIKADA NAMETLJIV. OBNAŠAO JE MNOGE RUKOVODEĆE FUNKCIJE. BIO JE ŠEF HORA OPERE NARODNOG POZORIŠTA SARAJEVO ŠEST GODINA, POTOM JE BIO I DIREKTOR NARODNOG POZORIŠTA SARAJEVO, A U DVA MANDATAJE BIO I VRŠILAC DUŽNOSTI UMJETNIČKOG DIREKTORA OPERE NPS. DANAS DIRIGUJE OPEROM NARODNOG POZORIŠTA SARAJEVO, GOSTUJUĆI JE PROFESOR NA MUZIČKOJ AKADEMIJI U ISTOČNOM SARAJEVU I NA MUZIČKOJ AKADEMIJI UNIVERZITETA U CRNOJ GORI NA CETINJU, DOK JE NA SARAJEVSKOJ MUZIČKOJ AKADEMIJI U ZVANJU DOCENTA NA ODSJEKU ZA DIRIGOVANJE I ŠEF ODSJEKA. IPAK, OTKRIVA ZA UM, KOD KUĆE ON NE DIRIGUJE. JER TO JE PREPUSTIO SUPRUZI, KĆERKI I USKORO NOVOM ČLANU PORODICE VUČIĆ.

Razgovor s Vučićem vodimo odmah po netom premijerno izvedenoj operi „La Bohème” u Narodnom pozorištu Sarajevo koja je ovjenčana pozitivnim kritikama publike i ljudi iz struke. Svi su zadovoljni urađenim, a svoje zadovoljstvo ne krije ni sam Vučić, koji se dugo spremao za ovo izvođenje.

– Premijera opere „La Bohème” Giacoma Puccinija je prošla odlično, mnogi govore da je to jedna od najboljih opernih predstava od 1996. Ja sam veoma zadovoljan, podjela je bila odlična, orkestar je lijepo svirao, režija, kostimi i scenografija su urađeni visoko profesionalno i artistički. „La Bohème”, što se tiče rada, jedna mi je od najdražih u mojoj karijeri.

Nakon premijere Vučića očekuju pripreme za koncert sa Sarajevskom filharmonijom u junu ove godine, te održavanje repriznih predstava Opere i Baleta, rad sa studentima, ali kaže kako se priprema i za najvažniju životnu ulogu, a to je uloga oca po drugi put, čemu se jako veseli. Vidjeli smo ga kako diriguje velikim orkestrom i horom, ali privatno dirigentsku palicu Dario prepušta ukućanima.

– U mnogim sam muzičkim kućama dirigovao, ali u svojoj kući imam dva dirigenta — suprugu i uskoro će doći i treći dirigent, ako Bog da, pa tako spadam na četvrtu poziciju kao ‘kućni’ dirigent (smijeh).

Biti dirigent izuzetno je odgovoran posao, o kojem se u javnosti malo zna. Laicima izgleda kao samo puko davanje ritma, no iza toga stoji i veliki stres i organizacija.Posao dirigenta nosi veliku odgovornost, koja se ne odnosi samo na muziku i dirigovanje, nego tokom proba, odgovornost za odabir podjele, pripreme prije proba, taktičnost u odnosu s ljudima. Nekada treba biti i psiholog i pedagog i još mnogo toga da bi jedno djelo/kompozicija bilo izvedeno.

Muzički počeci Darija Vučića kreću još od djetinjstva, kada je Dario s kineskim štapićima za jelo stajao ispred televizora i dirigovao koncerte klasične muzike koji su u to vrijeme bili emitovani na TV kanalima. Završio je poslije Vučić i Osnovnu školu „Dr. Vojislav Vučković” (sadašnja „Mladen Pozajić” ) 1989. godine u Sarajevu na Odsjeku za klavir u klasi prof. Đurđice Martinović. Potom je diplomirao i magistrirao na Muzičkoj akademiji — odsjek za kompoziciju i dirigovanje, a usavršavao se u Austriji. Tog perioda svoga školovanja rado se prisjeća.

– Nakon završene osnovne i srednje muzičke škole, Odsjek za klavir u klasi prof. mr. Ranke Cecić Jovanović, upisujem se na Muzičku akademiju Univerziteta u Sarajevu, Odsjek za kompoziciju i dirigovanje, smjer Dirigovanje (1999/2000), u klasi red. prof. mr. Julija Marića, te smjer Kompozicija (2001/2002), u klasi red. prof. mr. Anđelke Bego Šimunić i van. prof. dr. Dine Rešidbegovića. Nakon završenog dodiplomskog studija upisujem postdiplomski iz dirigovanja u klasi prof. Julija Marića, a tokom studija usavršavao sam se iz dirigovanja kod prof. Antonija Witta u Baden bei Wien (Austrija).

Zanimljivo je da danas Dario Vučić svoje ne tako davno stečeno znanje rado prenosi i na nove generacije muzičara s kojima aktivno radi na nekoliko muzičkih akademija u Sarajevu, Istočnom Sarajevu i u Cetinju, Crna Gora. Od jula 2017. godine je u zvanju docenta na Odsjeku za dirigovanje i šef Odsjeka. Rad s mladim ljudima donosi i muzička osvježenja za našeg sagovornika jer je to takoreći dvosmjerna ulica, po principu koliko daješ toliko i dobiješ.

– Na Muzičkoj akademiji sam do sada bio asistent i viši asistent, a sad sam u zvanju docenta na Odsjeku za dirigovanje. Rad s mladim ljudima je divan, ali potpuno drugačiji od reproduktivne umjetnosti. Tu se susrećete s mladim, pametnim i „odraslim” ljudima, koje trebate naučiti prvenstveno o struci, ali tu ih učite i druge stvari — životne, ali i od njih također možete mnogo toga naučiti. Na tom poslu me najviše privlači rad s mladim osobama, njihovi pogledi na svijet muzike, želje, razgovori, prijedlozi… To je nešto što me veoma ispunjava i čini sretnim. Imamo veoma sposobnih, talentovanih i zainteresovanih mladih muzičara, budućih nasljednika svih nas. I to tako treba i biti. I mi smo nekoga naslijedili, zar ne?!

Malo je poznato u javnosti da je Dario Vučić i kompozitor, te da iza sebe ima već tridesetak komponovanih djela na koja je jako ponosan.

– Tačno je da sam do sada komponovao tridesetak djela. Izvođena su od Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije, Norveške, Francuske pa do Kanarskih otoka. Najviše su izvođena klavirska djela, a posebno sam ponosan na svoje prvo djelo „Dvoglasnu invenciju d-mol” op.1 br. 1, jer sam to komponovao u Srednjoj muzičkoj školi na predmetu Kontrapunkt na inicijativu mog srednjoškolskog profesora Refika Smajlovića, zbog kojeg sam i upisao i studij kompozicije.

Mislim da klasičnoj muzici nedostaje podrška države kao cjeline.

RUKOVODEĆA MJESTA VELIKA SU ODGOVORNOST

Jedan je od rijetkih mladih ljudi koji je za relativno kratak period obavljao nekoliko značajnih rukovodećih funkcija u Kući na Obali (Narodno pozorište Sarajevo, op, p.). Bio je šef Hora Opere Narodnog pozorišta Sarajevo šest godina, potom direktor Narodnog pozorišta Sarajevo, a u dva mandata je bio i vršilac dužnosti umjetničkog direktora Opere NPS-a. Veliki je to bio izazov za tada mladog Vučića.

– Da, tako je. Ali prlje svih ovih funkcija bio sam, kao student, honorarno angažovan kao korepetitor u Srednjoj muzičkoj školi u Sarajevu te Baletu i Operi Narodnog pozorišta Sarajevo. Rukovodeća mjesta su veoma odgovorna, kompleksna, a za mene i izazovna. Svaka od ovih funkcija ima različitu vrstu i težinu odgovornosti. Ne bih izdvajao nijednu, jer su drugačije. Neke imaju svoje prednosti, neke ne. Neke funkcije su veoma kreativne, neke su čisto „kancelarijske”. Što se tiče prihvatanja dosadašnjih funkcija, mislim da danas ne bih. Te funkcije su u tom periodu bile moja odgovornost i izazov, a mislim da sam sad u drugoj fazi, gdje me ispunjavaju „funkcije“ drugačijih odgovornosti.

Danas Vučić diriguje Operom sarajevskog Narodnog pozorišta i ističe kako je ova funkcija zapravo po njegovoj mjeri i u toj funkciji najviše uživa.

–  To je ono za šta sam se školovao i što je ujedno i moj poziv – dirigent. Što se tiče uslova naše Opere, nisu najbolji, da budemo iskreni, ali nije ni toliko loše da bi se kukalo. Treba raditi, prvenstveno na sebi, ali i s drugima, i uspjeh i zadovoljstvo neće izostati.

Kada govorimo o klasičnoj muzici, ili kako ljudi rado kažu ozbiljnoj muzici, stanje u društvu i nije zadovoljavajuće. Dario smatra da su za to zaslužni i mediji.

–  U klasičnoj muzici, da se tako izrazim, „ne cvjetaju baš ruže“, ali i nije tako crno kako ljudi misle. Mislim da klasičnoj muzici nedostaje podrška države kao cjeline. Nekako smo „isparčani” na kantone, entitete… Mislim da generalno nedostaje svijesti o tome šta klasična muzika i naše kulturno-umjetničko blago predstavlja nama u BiH, ali i cijelome svijetu. Također, mislim da nedostaje dovoljno potpore i od medija – printanih, audio, video, portala…

POLICIJSKI ČAS U KATEDRALI

Osim što diriguje, Vučić svira i nekoliko instrumenata. Klavir je osnova za svakog dirigenta, ali ovaj vrsni muzičar svira i orgulje i povremeno čembalo. No, sviranje orgulja u crkvenom akustičnom ambijentu pretpostavljamo da vodi u neke druge dimenzije doživljaja same muzike.

– Dugo godina sam svirao orgulje u Sarajevskoj katedrali kao glavni orguljaš, te kao orguljaš katedralnog mješovitog zbora „Josip Stadler“. I to je jedno divno iskustvo i jedna vrsta moje „duhovne hrane” — molitve. Znao sam često tokom rata (1992-1995) otići u Sarajevsku katedralu i dugo vježbati orgulje, što zbog same muzike što zbog bijega od ratnih dešavanja na tih nekoliko sati „otići“ iz ratnog Sarajeva. Jedan ratni događaj: Često su mi svećenici davali ključeve Katedrale, gdje sam satima sam vježbao. Jedne prilike ostao sam dokasno navečer u Katedrali, vježbajući i nisam primijetio da je počeo policijski sat. Kada sam vidio koliko je sati krenuo sam izaći iz Katedrale, ali se ključ zaglavio i nisam dugo mogao otključati bravu. Nakon određenog vremena otključao sam i izašao napolje u mrkli mrak (nije bilo ulične rasvjete) i kao „bez duše” trčao do stana nadajući se da me policija neće uhvatiti. Sreća, prošao sam neopaženo i od tada sam vježbao samo po danu. (smijeh).

Dario je bio i osnivač Kamernog orkestra 2007. godine. Iako orkestar nije više aktivan, ostala je jedna lijepa uspomena.

– Kamerni orkestar „2007” bio je gudački orkestar koji sam osnovao na inicijativu Njemačke ambasade u BiH i tadašnje zamjenice njemačkog ambasadora, gospođe Regine Lochner. Ambasada je htjela organizovati koncerte i tako smo nekoliko godina svirali u organizaciji Njemačke ambasade. U orkestru su svirali profesionalni muzičari, ali i studenti kojima je to bilo iskustvo sviranja u orkestru.

Prva Vučićeva premijera bila je Donizettijeva opera „Don Pasquale” , ali ipak najviše se ponosi i pamti dječiju operu „Ježeva kućica” nastalu prema tekstu Branka Čopića na kojem su odrastale brojne generacije, uključujući i Darija.

– Tako je, najviše pamtim jednu od mojih najdražih opera, a to je dječija opera Zlatana Vaude „Ježeva kuća“ na adaptiran tekst Branka Ćopića. Premijeru „Ježeve kuće” imali smo u Narodnom pozorištu Sarajevo u martu 2011. godine. Ta mi je opera veoma draga jer je svima poznata priča o Ježu i njegovoj kućici, a i jer je komponovana za djecu, koja trebaju od „malih nogu“ pratiti i učestvovati u lijepim i kulturnim pričama. Mnoge generacije su odrastale i odrastaju uz tu poučnu priču. Rad na toj operi je bio divan i sve izgleda kao jedna 3D slikovnica. Muzika je fantastična, kostimi i režija prate priču, ali i uzrast za koji je i pisana. Drago mi je jer je ta predstava postavljena na moj prijedlog i jer ju je toliko mališana pogledalo za sve ove godine. I dan-danas, već osam godina ta predstava puni salu Narodnog pozorišta. Kompozitor Vauda je znao da ćemo ponovo izvesti njegovu operu nakon 48 godina i bio je veoma sretan. Njegova kćerka, Marija Vauda pomogla nam je oko nabavljanja nota.

Oni koji poznaju Darija Vučića znaju da su razgovori s njim uvijek prijatni i proteknu uz mnogo smijeha i dobrog raspoloženja. Naš razgovor smo odlučili završiti sa još pet pitanja na koja nam je odgovore rado dao.

Kako provodiš dane mimo NPS-a i muzike ili ti je muzika sastavni dio i privatnog života?

– Muzika i mimo NPS-a je dio mog života, ali ne stalno. Imam pauze koje ne uključuju nikakvu muziku. Društvo mi prave tišina, knjiga, dobra kafa i lijepa bašta kafića ili planina. To je nešto što me ispunjava i puni baterije. I u tim periodima uglavnom volim biti sam.

Društvo mi prave tišina, knjiga, dobra kafa i lijepa bašta kafića ili planina.

Mlad si još uvijek ili bolje reći da si u najboljim godinama, kakvi su ti dalje planovi?

– Ja već ulazim u fazu dirigenata srednje generacije. Moji planovi su prvenstveno kvalitetan život, koliko prilike dopuštaju, a dirigovanje i komponovanje kao primarno zanimanje i sfera mog interesovanja.

Šta bi te veselilo da se promijeni u društvu generalno, ali i u matičnoj kući?

– Hm… težak odgovor, malo prostora u magazinu. Mislim da prvenstveno svi na sebi pojedinačno moramo raditi na promjenama nabolje, pa tek onda u društvu. Veselilo bi me kad bi ljudi gledali pozitivnije, jer iz pozitivnog pogleda se i ide nabolje, kao i kada bi se svako bavio svojim poslom, za šta je ko školovan. Mislim da je to jedan od glavnih problema u našem društvu, mnogi se bave poslom za koji nisu školovani i pritom misle da to najbolje znaju. Također, više komunikacije „oči u oči”, a ne putem društvenih mreža.

Veselilo bi me kad bi ljudi gledali pozitivnije, jer iz pozitivnog pogleda se i ide nabolje.

Da li postoji nešto što komponuješ sada i pripremaš?

– Uvijek nešto komponujem ili bar razmišljam o čemu da komponujem. Trenutno komponujem solo pjesme i nekoliko kamernih formi, ali o tome tek kad završim.

Gdje vidiš sebe u narednih deset godina?

– Nadam se na istom mjestu, samo s više iskustva, veseo i dobrog zdravlja, što i svima želim!