Peti Sarajevo maraton 2024 – moja priča sa utrke
Piše:
Napomena autora: Tekst je maratonski dug, pa neka nastavi čitati samo onaj ko je u kondiciji čitanja. 🫣🏃🏻♂️
Prošlo je skoro sedam godina od kada sam se prvi put u životu odlučio na jedan veliki izazov, kao što je tada za mene bilo trčanje maratona. Tada, sedam godina mlađi, bio sam čini mi se ozbiljniji u pristupu ovom za mene velikom izazovu, nego što sam to bio ove godine.
Svoj prvi maraton u Ljubljani sam trčao 29. oktobra 2017 godine. Te godine, rezultat i vrijeme su mi bili skroz u drugom planu. Jedino na šta sam bio fokusiran je bilo da istrčim svoj prvi maraton. To sam i uz puno muka i truda uspio ostvariti. Moje vrijeme po aplikaciji Strava je bilo 4:27:45. Nikakvo epohalno vrijeme, niti vrijeme vrijedno nekog spomena, ali za mene i za moje ambicije to je bilo vrijedno svakog truda, znoja i napora kojeg sam uložio.
Još kada se tome doda i prelijepo iskustvo boravka u Ljubljani, koja je jedan od posebno dragih gradova na mojoj listi, onda sve ima još veću subjektivnu vrijednost.
Moje pripreme za prvi maraton
Tada sam se spremao intenzivno tri mjeseca za izazov maratona sa vrhunskim trenerima iz PFHSC koji su osmislili moj program treniranja i koji su mi po prvi put ukazali na sve moje propuste u treningu i pokazali i dokazali šta znači angažovati profesionalce u svom poslu.
Naporan trening je dao rezultat i tada sam uspio skinuti značajan broj viška kilograma, ali isto tako su mi ukazali i na važnost da u svoje treninge uvedem treninge dužina i intervala, te treninge trčanja u određenom tempu, sve u kombinaciji sa funkcionalnim treninzima, treninzima snage i odmora i sportske masaže.
Moj rezultat u tadašnje vrijeme za mene je bio ravan Olimpijadi, s obzirom na moj stil života koji sam upražnjavao do tada, sa dosta izlazaka i nezdravih navika u ishrani i piću.
Kada sam istrčao maraton u Ljubljani, znao sam da se neću brzo odlučiti da ponovo trčim novi maraton. Nekako, to mi je djelovalo kao nešto što sam imao na listi svojih želja, što sam uspio postići, vidio da nije lagano i da nije baš za svakoga, a pogotovo ne za nekoga kao što sam ja. Nekoga ko voli da živi aktivan društveni život i ko ne voli baš puno vremena da odvaja za treninge dužina koji znaju trajati 2-3 sata. Nisam rekao definitivno zbogom svakoj ideji da ponovo trčim, ali nisam isto tako ni rekao da se neću nekad vratiti maratonu.
Jedna od želja je bila trčati maraton u Berlinu ili ako nekada bude prilike u Sarajevu. U ta vremena još uvijek nismo imali utrku u našem gradu na ovoj dužini, pa je onda bilo puno prostora i za moje izgovore zašto ne trčati maraton.
Loše životne navike i rekordnih 85 kg
Poslije godine pandemije Covid-19 i veoma intenzivnih godina na poslu koji je uključivao dosta sjedalačkog načina života i u automobilu bez fizičkog kretanja, a usljed ne tako velike fizičke aktivnosti vrlo brzo sam svoju kilažu doveo za mene rekordnih 85 kg.
Ne znam šta je tačno bilo presudno, ali u jednom trenutku kada sam se pogledao u ogledalo i nekoliko puta izgovorena kritika moje sestre i tate na moj pivski stomak, shvatio sam da počinjem da ličim na nešto što nisu moje želje i ambicije, a isto tako nije ni dobro za moje zdravlje, te da je krajnje vrijeme da napravim ozbiljnu promjenu u svom načinu življenja.
Odlučujem da se ponovo fizički aktiviram i da napravim promjenu koja će me zadovoljiti. Ponovo krećem u teretanu, ali ovaj put u Brickfit na Ciglanama, pošto mi je ona najbliža. Time „izbijam“ sebi bilo kakav argument, da nisam stigao otići u teretanu ili da sam previše umoran i da ne mogu ići u teretanu, jer moram da se spremim, pa onda dok nađem parking i slična opravdanja koja sam imao kada sam išao u druge teretane koje nisu tako blizu kući.
Ova je bila baš kao da sam otišao u drugu prostoriju u kući. Teretana na kućnom pragu. Odlično opremljena. Jako prijatan ambijent i veoma zanimljivi ljudi, uglavnom iz komšiluka Ciglana, Koševskog brda i tu obližnjih ulica. Super za početak. Trenirao sam skoro godinu dana sam, po nekim programima i iskustvu koje sam stekao trenirajući u PFHSC-u.
Međutim, primjećujem da bez obzira što treniram skoro redovno, nisam sklon sebe izložiti većem naporu, tj. da sam sebe štedim i ne izlazim iz svoje komfor zone. Znam, da bez toga i nema nekog napretka u treningu, te odlučujem da počnem trenirati sa ličnim trenerom.
Kako sam napravio promjenu?
U Brickfitu primjetim jednog trenera kojeg sam viđao u drugoj teretani gdje sam trenirao prije Brickfita. Tu smo se znali pozdravljati u prolazu kada se vidimo, jer smo se znali iz viđenja i nisam znao ništa više o njemu, osim da se zove Damir. Vidim da jako temeljito radi sa svojim klijentima i odlučujem da uradim probni trening sa njim. Da bih sebe zadržao još više u izazovu za treniranje, uplaćujem osam treninga 1 na 1 sa Damirom.
Tu počinje moja transformacija. Damir osim što je vrlo brzo pronašao način kako da me natjera da treniram preko svoje zone komfora u kojoj sam do tada bio, predlaže da uvedem i promjenu svoje ishrane. Donosi na jedan trening program ishrane koji on praktikuje sa nekim svojim klijentima i kaže da ako se budem pridržavao svega što mi je napisao, da ću vrlo brzo vidjeti rezultate.
Ja kao neko ko radi u marketingu, naravno da to malo gledam kroz prizmu prodaje i marketinga i sa velikom dozom sumnje prihvatam njegove programe i prijedloge, ali odlučim da i ja Damira iznenadim sa svojom velikom dozom upornosti i discipline u primjeni svega propisanog, što znam da nije čest slučaj sa klijentima u teretani. Pomislih, možda ti meni želiš prodati usluge i programe, ali i ja imam svoj dio posla u tome, znam da mogu biti odgovoran, disciplinovan i uporan kada to stvarno želim, a još više onda kada ljudi misle da ja to ne mogu.
Zaista, za samo dva mjeseca, uspjevam da izgubim 12 kg. Iskreno, to nismo očekivali ni Damir ni ja. Dobar rezultat koliko je meni imponovao, isto tako je i Damiru bilo drago šta smo postigli. Znali smo se dobro šaliti na račun mog mršanja. Ja sam ga zezao kako me prevario, i kako sad moram kupovati novu odjeću jer mi ništa više nije odgovaralo iz mog ormara, a on se zezao sa pitanjem da li te ljudi iz okruženja pitaju jesi li bolestan i zdrav, pošto sam naglo izgubio kilograme.
Povratak trčanju i utrkama
Pošto smo tako nastavili naše treninge dvije godine, počeo sam opet da se aktiviram na trčanju i da redom popravljam vremena na svojim trkama. Napredak nije bio mali. Neka sam vremena popravljao i po 10 minuta. Ono što je bilo najinteresantnije meni, jeste što na tim utrkama sam uvijek imao osjećaj da mogu i bolje, te sam se pitao koji su to sada limiti preko kojih više ne mogu napredovati iako sam sada dosta stariji.
Nažalost za mene, a Damirovu sreću, on ove godine odlazi u Njemačku jer je tamo dobio posao u svojoj struci. To mi vrlo teško pada, jer sam se baš bio navikao na rad sa njim i naša druženja i zezanja na treningu, ali isto i ozbiljan rad na svakom od treninga. Odlučujem da nastavim trenirati sam po vježbama i programima, koje sam uspio zapamtiti u dvije godine iskustva i rada sa Damirom, ali naravno da je sve teže kada nema nekoga da vas ispravi kad radite pogrešno ili ko vam kaže da „zabušavate“ neku vježbu i da se izvlačite od pravog i ozbiljnog treninga.
Međutim, određena disciplina koju imam, mi omogućava da održavam dosta dobru kondiciju i formu koju sam izgradio trenirajući sa Damirom. Poslije veoma uspješno istrčanog polumaratona u Splitu ove godine, za šta sve zasluge idu Damiru, odlučujem da se ponovo ispitam na distanci maratona i to ovog puta u Sarajevu.
Odlučujem da prijavim utrku Sarajevski maraton (dan utrke nedjelja,12.5.2024) u organizaciji Dečki u plavom. Samo da se zna, ne volim njihov naziv udruženja, jer mi to zvuči nekako „Željovski“, a ja sam ipak raja sa Koševa, ali hajde. Utrka kao utrka je solidno organizovana. Ja je mogu porediti samo sa svojim iskustvom u Ljubljani i onda to i nisu baš uporedive stvari. Utrka u Ljubljani je baš velika sa velikim brojem učesnika, a atmosfera je izuzetna skoro na svakom dijelu staze. Slovenci su također, jedna zdrava i sportska nacija, te oni stvarno daju istinsku podršku gdje god da vas sretnu na vašem trčanju. Ja sam tada trčao u svom dizajniranom dresu sa mojim likom i natpisom „Run Almir, run!“, a onda su neki koji su me sretali, kada su vidjeli da se „patim“ sa trčanjem zadnjih kilometara davali podršku i govorili: „Bravo Almir“, „Run Almir“ i tako mi davali snagu i motiv da nekako završim svoj prvi maraton. Ovdje je dovoljno da pogledate komentare na portalima sa vijesti o utrkama, i bit će vam jasan stav ljudi iz naše okoline o trčanju i utrkama zbog kojih se privremeno obustavlja saobraćaj uz regulaciju policije.
Moje iskustvo na 5th Sarajevo marathon-u
Na utrci u Sarajevu fali ove atmosfere i podrške, kao i trkača. Već odavno se zna da su trkačke organizacije i grupe veoma podijeljene i da tu ne „cvjetaju ruže“. To se osjeti u skoro svim trkama koje se trče u našem gradu. Ne kažem da ne trebamo imati više organizacija, ali smatram da smo relativno mali grad za tako rasparčane organizacije u i onako zgusnutom regionalnom kalendaru utrka. Bolje da imamo manje, ali kvalitetnije i masovnije trke, ali to je samo moje mišljenje.
Utrka starta sa platoa ispred Vijećnice. Temperatura ujutro u 8 sati je bila baš tako oko 8 ºC i veoma ugodna za nas trkače. Utrka u prvom dijelu je dosta lagana i trči se po dosta ravnoj trasi od Vijećnice pa sve do crkve Hram Svetog Save u Blažuju gdje se skreće prema Vrelu Bosne. Na ovom dijelu trase po meni se prolazi pored dva veoma lijepa dijela staze, a to su cesta pored Rimskog mosta i Vrelo Bosne i Velika Aleja na Ilidži. Tu sam se osjećao i najbolje tokom trčanja. Iz Aleje se skreće u pravcu Hrasnice, gdje završava polumaratonska dionica, a onda se nastavlja dio maratonske staze preko Vojkovića i Istočnog Sarajeva. Ovaj dio utrke uključujući i Hrasnicu kada se izađe iz hlada Velike Aleje na otvorenu cestu, usljed jačeg sunca i više temperature oko 10-11 sati, predstavlja veoma izazovan dio trčanja. Nakon nekih cca. 10 km, kroz ne tako zanimljiv dio staze, ali veoma izazovan, dolazite do Dobrinje i skretanja za Mojmilo gdje nastavljate trčati trolejbuskom linijom puta kroz Sarajevo.
Također, i ovaj dio puta je dosta otvoren i izloženi ste vrelini asfalta i sunca. Okrepne stanice su dosta dobro raspoređene na skoro svakih 5 km, ali jedna zamjerka je da bi na ovim okrepama maratonskog dijela trebalo obogatiti ponudu sa nekim npr. hurmama, crnom čokoladom, soli, izotonicima i voćem. Uglavnom su na okrepama bile voda i gazirana pića. Opet bolje i to, nego da nema ništa. Ne žalim se baš toliko.
Ja sam do nekog 30 km imao jako dobro vrijeme i dosta sam dobro trčao, ali onda se moja utrka počela polako raspadati. Poznat sam po tome da se moj organizam počne „gasiti“ na većoj toploti i da dosta loše podnosim toplotu. Naravno i poslije skoro tri sata trčanja, potroše se i skoro sve zalihe energije, te je i logično da ćete na maratonu iskusiti i te trenutke patnje. Pogotovo, ako ste trkač amater, kao ja.
Međutim, nisam zadovoljan, jer sam imao dosta problema sa grčevima. Imao sam magnezij sa sobom koji sam uzeo na nekom 34 km. U tom trenutku magnezij mi je pomogao, ali me skoro na svaka 2 km u nastavku opet hvatao jak grč u nogama i desnoj ruci. Također, imao sam problem i sa dosta snažnim bolom u desnoj peti, koji mi se pojavio već nekoliko dana prije utrke. Moguće da sam malo opteretio stopala, jer sam se u sedmici prije utrke dosta kretao, a i trenirao na traci u teretani.
Na utrci mi je definitivno zafalilo i treninga dužina i trčanja u vanjskim uslovima. Zbog sezonskih alergija, sve više i skoro sve svoje treninge trčanja radim na traci, a to nije isto kao trčanje vani na asfaltu. Od dužina sam imao jedno trčanje 34 km iz januara ove godine i polumaraton u Splitu u februaru, a u međuvremenu sam svemu tome dodao i nekoliko zahtjevnih planinarenja.
Sve u svemu skoro svaki vikend sam osim toga imao i neke izlaske i zabave, uključujući i 1.maj, gdje sam malo narušio svoju formu i treninge iz teretane. Na utrci sam opet shvatio da je maraton jedna zaista surova disciplina trčanja. Da maraton testira do krajnjih granica vašu fizičku i psihičku kondiciju i spremnost. Disciplina je to koju zaista poštujem i divim se svim vrhunskim maratoncima, koji trče rezultate koji meni nisu razumljivi kao mogućnost da ljudsko biće može istrčati tako nestvarna vremena.
Stari (mlađi) vs. novi (stariji) Almir
Ja sam danas uz sve probleme, kojih je zaista bilo u zadnjoj četvrtini moje utrke uspio značajno da popravim svoje jedino dosadašnje vrijeme na distanci maratona. Moj novi rezultat po Strava aplikaciji je 4:08:16, mada zvanično vrijeme po čipu na utrci je 4:10:02. Kako god, to je ogroman napredak u odnosu na rezultat prije.
Ja danas nisam nešto previše sretan sa tim, jer sam mislio da mogu napasti vrijeme ispod četiri sata, čak i 3 km prije kraja trke. Mislim da sam i dobro trenirao i da sam u dosta dobroj formi, ali danas se jednostavno nisu poklopili svi faktori. Najteže mi je pao grč u finišu utrke pred ciljem. Ja svoje utrke volim da završim u nekoj vrsti sprinta. Skoro uvijek sam tako uspijevao da izvučem zadnje atome snage i da napravim jak završetak utrke. Znao sam to raditi i usljed velikih bolova kojih je bilo u nekim od mojih polumaratonskih utrka, ali danas je bol zaista bila jača od mene.
Ovaj maraton sam istrčao više na snagu, nego na pamet i taktiku. Utrku sam završio i sa suzama u očima. Suze su od bolova koje sam osjetio u finišu, ali isto tako i od radosti jer sam uspio završiti opet jedan veliki izazov, za koji ni sam nisam bio 100% siguran da li sam u stanju završiti.
Iako je rezultat bolji sa sedam godina više i jednom kilom manje u omjeru brojeva između dva trčanja, ipak jedan faktor ide u prilog mladosti. Sjećam se da sam poslije prvog maratona u Ljubljani, sa svojim drugom Igorom, bez obzira na veliki umor i iscrpljenost, uspio sjesti na biciklo, odvesti se do apartmana, okupati se, opet sjesti na biciklo i vratiti se u grad. Tu smo onda ručali i nakon toga izašli cijelu noć na žestok provod i party, te ponovo na biciklu se vratili u apartman, bez da sam osjetio ikakvu dozu umora.
Sada sam morao uzeti taksi da me vozi kući, a još uvijek osjećam jako veliku iscrpljenost i umor dok pišem ovaj tekst, u želji da prenesem što više autentičnih utisaka o ovom trčanju maratona, za sve vas koji možda želite da iskušate i testirate svoju fizičku i psihičku spremnost na ovoj distanci i utrci.
Moj savjet i utrke koje planiram trčati u ovoj godini
Moj savjet je da maraton shvatite ozbiljno. Prije svega provjerite zdravstveno stanje, da li ispunjavate sve neophodno da se izložite tom naporu i da uvijek ako ste u prilici potražite savjete stručnjaka za trening i vođenje kroz proces pripreme i treninga. Možete sve uraditi sami, ali rizici nisu mali, tako da moj savjet je da se uvijek sluša struka.
Od utrka u ovoj godini ja još imam Hedona Wine Hike/Trail (jedna utrka za druženje, zabavu i dušu koju toplo preporučujem), a onda imam još jednu tešku trku Vučko trail 40k Blue course.
Nisam siguran da ću trčati nešto više u ovoj godini, ali sa mnom se to nikada ne zna 100%. Ako imate neku dobru ideju ili utrku za preporučiti, samo mi pišite, a brzo se ja predomislim. 😁
