Biti žena velika je odgovornost

Piše:

PIŠUĆI DRAMSKI TEKST „AY, CARMELA”, JOSÉ SANCHIS SINISTERRA NIJE Nl SLUTIO KOLIKO ĆE ZANIMANJA U ŠIROJ JAVNOSTI IZAZVATI NJEGOV TEKST KOJI JE IGRAN NA EVROPSKIM I SVJETSKlM TEATARSKIM SCENAMA, A NAPOSLJETKU JE I EKRANIZIRAN I PRETOČEN UVRLO USPJEŠAN FILM CARLOSA SAURE. OVAJ TEKST SVOJIM SADRŽAJEM PROVOCIRA I INSPIRIŠE DRAMATURGE, REDITELJE, GLUMCE, PA NIJE Nl ČUDO ŠTO SE KAO TAKAV NAŠAO I NA SCENI SARAJEVSKOG RATNOG TEATRA – SARTR, I TO JOŠ PRIJE DVADESET GODINA! DA, DVADESET GODINA JE PROŠLO OD PRVOG IGRANJA OVOG POZORIŠNOG KOMADA KOJEG JE 1999. GODINE ODLUČIO POSTAVITI OSNIVAČ I DIREKTOR SARTR-A SAFET PLAKALO. ZA SCENU SARTR-A DRAMATURŠKI GA JE UOBLIČILA DUBRAVKA ZRNČIĆ-KULENOVIĆ, REDITELJSKI ZAOKRUŽIO ROBERT RAPONJA, A NA SCENI OŽIVIO NAJBOLJI GLUMAČKI PAR DRAGAN JOVIČIĆ I SELMA ALISPAHIĆ. U PRVIM IZVEDBAMA U SPOREDNOJ ULOZI POJAVILA SE TADA MLADA POLAZNICA STUDIJA LUTKARSTVA SARAJEVO MEIDA ŠUPUK. OVA POZORIŠNA IZVEDBA OD TADA PA DO DANAS DOTAKLA JE SRCA MNOGE PUBLIKE KOJA JOJ SE VRAĆALA VIŠE PUTA. SJEĆAM SE I PROFESORA SULEJMANA BOSTE S FILOZOFSKOG FAKULTETA U SARAJEVU KOJI JU JE S ISTOM RADOŠĆU GLEDAO KAO DA JE VIDI PRVI PUT. UŽIVAO JE I ON, KAO I MNOGI OD NAS, U UVIJEK SJAJNOJ I NOVOJ IZVEDBI GLUMACA. KO JE CARMELA I KAKO JU JE NOSILA SVE OVE GODINE ZA URBAN MAGAZIN POTPUNO OTVORENO l, KAKO KAŽU, „BEZ DLAKE NA JEZIKU” GOVORILA JE UPRAVO GLUMICA SELMA ALISPAHIĆ, KOJA JE VEĆ ISTO TOLIKO GODINA I ČLANICA SARAJEVSKOG RATNOG TEATRA.

„Ay, Carmela, je prjča o glumačkom i ljubavnom paru Carmeli i Paulinu (tumače ih glumci Selma Alispahjć i Dragan Jovičić) u okolnostima španskog građanskog rata koji su u netom okupiranom selu, u kome su dan ranije ugovorili svoju ‘tezgu’, primorani igrati predstavu kao posljednju milost za vojnike, ratne zarobljenike, koje fašisti sutradan namjeravaju strijeljati. Radnja započinje dan nakon te izvedbe, da bi kroz fragmente, postupkom flashbacka, bila rekonstruisana i sklopljena u sliku događaja iz prethodne večeri”, ovako je svojevremeno o fabuli predstave zapisala dramaturginja Dubravka Zrnčić-Kulenović. Ova priča danas je već postala poznata svima zahvaljujući i teatarskoj izvedbi koja se održala punih dvadeset godina! Naglašavam stalno te godine, jer u teatru dvadeset godina da se održi jedna predstava u kojoj igraju dva sjajna glumca, i to sa uvijek novom i rekla bih boljom energijom kako godine prolaze, nije mala stvar. Na prste jedne ruke možemo nabrojati predstave koje su se u sarajevskim teatrima održale ovoliko godina. Ovo je predstava koja je obrazovala generacije, možda neke dovela i prvi put u teatar, a neke potakla i na razmišljanje o borbi protiv fašizma, borbi za svoja prava i prava drugih i ko zna još čemu.

„AY, CARMELA” EMOTIVNA KATARZA ZA PUBLIKU

Glumica Selma Alispahić, izuzetno nadarena glumica, marljiva u svom radu i uz to skromna, ulogom Carmele bila je čak i laureatkinja 35. MESS-a. I dok se priprema za dvadesetu godišnjicu ove predstave, gdje učestvuje i u stvaranju jedne specijalne afiše posvećene ovoj značajnoj godišnjici – bira fotografije, piše svoj osvrt i sjećanja, našla je vremena i za naš razgovor koji smo vodile u jednoj privatnoj sarajevskoj galeriji okruženi slikama bh. autora. I taj ambijent me je naveo na razmišljanje o tome koliko je zaista umjetnost važna u životu svakog čovjeka te se prisjetih još i onog čuvenog natpisa koji možete naći u Muzeju savremene umjetnosti Ars Aevi: „Ako tražiš pakao, pitaj umjetnika gdje je. Ako nema umjetnika, znaj da si u paklu.” No vratimo se Selmi. Kažem joj da ne mogu vjerovati da je prošlo 20 godina i da je predstava stekla status kultne na sceni SARTR-a. S njima sam bila od čitače probe, generalne probe, pres-konferencije, a potom i okruglih godišnjica. Prisjećamo se prve čitačke probe i početaka kada se još nije znalo gdje će ih sve odvesti ova priča i pozorišna izvedba.

 „Ideja za predstavu je potekla od osnivača i direktora Sarajevskog ratnog teatra Safeta Plakala, koji je uvijek imao jasnu viziju o repertoaru našeg teatra. To je bilo 1999. godine, kada je Sartr kao teatar bio ‘beskućnik’. Dakle, nismo imali svoj prostor i živjeli smo s koferima. Bilo ie to vrijeme neporedno poslije rata i predstava ‘Ay, Carmela’ je napravljena u pravom trenutku, kada je ljudima bila potrebna emotivna katarza i odlakaz u teatar koji se obraćao njihovom stanju svijesti. Rane su bile još svježe, ali je postojala nada i vjera da je moguće pokupiti komadiće svog života i krenuti dalje. Od prve čitačke probe znali smo da smo se kao ekipa našli, mnogo topline, ljudskosti, humora, profesionalizma, ali i sreće što smo osjetili da u rukama imamo nešto tako jednostavno i jedinstveno što može postati veliko. Nismo naravno ni u snu tada mislili da će predstava doživjeti 20 godina igranja.”

Zaključujemo da je ova predstava, nažalost, aktuelna i danas. Možda i više, i to je nešto što nas baš i ne raduje.

„Bila bih jako sretna kad bih mogla reći da je predstava sa snažnom antifašističkom porukom tada bila aktuelna, a sada nije. Medutim, na moju veliku žalost, ni fašizam ni razni -izmi nisu u nestajanju, nego u ekspanziji. Kao i prije 20 godina, i danas postoji velika potreba da se govori o poziciji malog čovjeka, u ovom slučaju umjetnika, u društvu diktature i totalitarizma u duhovnom smislu. Imamo samo iluziju da su se stvari promijenile, da smo tobože u nekom tranzicijskom periodu ka nekoj tobožnjoj demokratiji, a oko nas ljudi i dalje žive u svijesti devedesetih, i dalje se širi mržnja i strah od drugog i drugačijeg, desnica jača… I čovjek bi pomislio da su nas svi ti izgubljeni ljudski životi naučili pameti, ali nažalost nisu. Rat jeste stao, protiv ove zemlje se i dalje vodi rat u miru, samo drugačijim i mnogo perfidnijim sredstvima. Dakle, antifašistička poruka ‘AY, Carmele’ je i sada potrebna isto kao prije dvadeset godina.”

„Ideja za predstavu je potekla od osnivača i direktora Sarajevskog ratnog teatra Safeta Plakala, koji je uvijek imao jasnu viziju o repertoaru našeg teatra. To je bilo 1999. godine, kada je Sartr kao teatar bio ‘beskućnik’. Dakle, nismo imali svoj Pro. stor i živjeli smo s koferiłna. Bilo je to vrijeme neposredno poslije rata i predstava ‘Ay, Carmela’ je napravljena u pravom trenutku, kada je ljudima bila tivna katarza i odlazak u teatar koji se obraćao njihovom stanju svijesti. Rane subile još svježe, ali je postojala nada i Vjera da je moguće pokupiti komadiće svog Života i krenuti dalje. Od prve čitačke probe znali smo ali i da sreće smo što se smo kao osjetili ekipa našli, da mnogo topline, ljudskosti, humora, profesionalizma, imamo nešto tako jednostavno i jedinstveno što može postati veliko. no ni u snu tada mislili da će predstava doživjeti 20 godina igranja.” Zaključujemo da je ova predstava, nažalost, aktuelna i danas. Možda nešto što nas baš i ne raduje.

„Bila bih jako sretna kad bih mogla reći da je predstava sa snažnom porukom tada bila aktuelna, a sada nije. Međutim, na moju veliku žalost, ni razni -izmi nisu u nestajanju, nego u ekspanziji. Kao i prije 20 godina, postoji velika potreba da se govori o poziciji malog čovjeka, u ovom slučaju umjetnika, u društvu diktature i totalitarizma u duhovnom smislu. Imamo samo iluziju da su se stvari promijenile, da smo tobože u nekom tranzicijskom periodu ka nekoj tobožnjoj demokratiji, a oko nas ljudi i dalje žive u svijesti devedesetih, i dalje se širi mržnja i strah od drugog i drugačijeg, desnica jača… I čovjek bi pomislio dasu nas svi ti izgubljeni ljudski životi naučili pameti, ali nažalost nisu. Rat jeste stao’ ali protiv ove zemlje se i dalje vodi rat u miru, samo drugačijim i mnogo perfidnijim sredstvima. Dakle, antifašistička poruka ‘Ay, Carmele’ je i sada potrebna isto kao i prije dvadeset godina.”

Umjetnost jeste moćno oružje kojim se može progovoriti o svemu.

Tekst s jedne strane, nažalost, još uvijek je aktuelan, a s druge je važno da postoji i da kao takav bude dio teatarskog repertoara.

„Nemam osjećaj da je prošlo dvadeset godina, ista su značenja tog teksta sada kao i tada. Samo, što je paradoksalno, sada je oko nas mračnije nego što je bilo kada je predstava nastala. Čovjek bi očekivao da je obratno jer smo počeli igrati predstavu neposredno nakon rata, ali tada je u ljudima bilo više nade, više svjetla i vjere u bolju budućnost jer je valjda tek bilo prestalo da puca. A onda su se opet počeli navlačiti oblaci jer su zemlju preuzeli korumpirani političari, obećanja nisu ispunjena, kriminalci su postali ugledni građani, prekraja se istina i historija, još uvijek tragamo za nestalima i moramo dokazivati ko je bio agresor a ko žrtva, turbofolk drma na sve strane… Istok i Zapad nas rastežu kako kome prija, mladi se u pojedinim dijelovima ove zemlje doje mržnjom od rođenja, pošten svijet se sakriva jer ne zna kako da reaguje pred tolikom količinom nevaspitanja, bahatosti, nemorala… Ako me pitate je ľ isto.„ Nije isto… Gore je…”

„Sarajevski ratni teatar SARTR je nastao iz nužde: da se očuva vertikala čovjekove opstojnosti, duhovna mobilnost, jedini garant da čovjek nije pao, da nije porobljen. Ima u tome nečega prirodnog: teatar je uvijek bio u čovjekovoj blizini, uvijek se uključivao u živi proces komunikacije s vremenom, ma u kom se vidu ono ukazivalo, od pradavnine do danas”, ovako je svojevremeno o SARTR-u zapisao pokojni teatarski kritičar Vojislav Vujanović, a ova predstava je samo učvrstila i produbila ideju SARTR-a, smatra to i moja sagovornica.

„Zaista. Predstava je samo učvrstila i produbila ideju SARTR-a kao teatra koji se obraća publici u sadašnjem vremenu, publici koja ne zatvara oči pred problemima društva u kojem živi, pametnoj publici koja dolazi u teatar da oplemeni svoj život vjerom u dobro u čovjeku čak i onda kad nas najstrašnije zlo okružuje. Mogu slobodno reći da je ‘Ay, Carmela’ održala SARTR u životu jer je bilo i onih koji su smatrali da SARTR treba ukinuti, medu njima i velikih tzv. demokrata i tzv. progresivnih snaga koji pod krinkom brige o društvu i pogotovo umjetnosti nisu našli svoje lične interese. Predstava je također odredila i repertoar SARTR-a u posljednjih dvadeset godina, jer i kada teatar malo odluta u neke sfere samodopadnosti onda ova predstava na repertoaru služi kao korektiv i podsjećanje da je dobra priča i iskrena emocija u istoriji ljudske civilizacije ipak održala teatar u životu preko dvije hiljade godina. Razna čuda i  trendovi u teatru dolaze i prolaze, ali teatar može opstati samo ako se obraća čovjeku i njegovoj duši, a ne da postoji zbog samog sebe i da je sam sebi svrha.”

PRVA IGRANJA „AY, CARMELE” U RAGUZI

„Što se tiče izvedbi, naravno da se sjećam prvih igranja u amfiteatru Raguza, Tu smo imali i jednu domaću mačku koja nam je povremeno prelazila preko scene. Ali predstava koja mi se najviše urezala u sjećanje je ona u Bosanskoj Krupi. Igrali smo u fiskulturnoj sali jedne škole, a na samo nekoliko metara od ulaza razvučena je traka na kojoj je pisalo MINE. Tu su djeca svaki dan prolazila u školu. A na predstavu je došao jedan gospodin sa sinom, kasnije smo saznali da je ljekar, pojavio se u svečanom odijelu sa leptir mašnom u tom mraku oko nas i na kraju nam zahvaljivao što smo mu vratili smisao i podarili nešto čega će se sjećati i on i njegov sin do kraja života. Pojavio se na našoj predstavi koju smo igrali u nemogućim improviziranim uslovima kao da ide u Milansku skalu da gleda neki veliki operni spektakl. To je za mene bio takav trijumf ljudskog dostojanstva da sam danas poslije toliko godina pod utiskom i sjetim se često tog susreta.

Ostalo mi je u sjećanju i naše gostovanje u Stocu, isto u fiskulturnoj sali, na kojoj su prozori još uvijek bili razbijeni od rata. U jednom trenutku počela je kroz te prozore padati kiša nama na scenu, mi smo nastavili igrati, publika je sjedila mirno na svojim mjestima, niko se nije do kraja predstave pomjerio. Kiša nam nije mogla ništa, ni taj vjetar kroz razbijene prozore, znali smo da je taj trenutak značajan i da će nam ostati u sjećanju.“

PREDSTAVA KOJU VOLE SVE GENERACIJE

Osim što je ovo tekst koji se povremeno nađe na svjetskim teatarskim pozornicama, to je tekst koji je uvršten i u najpopularnije tekstove savremene španske dramske literature. Sarajevskoj publici je sve ove godine bio na neki način koristan jer navodi na propitivanje vlastitih stavova u vremenima koja nisu stabilna.

„Sve oko ‘Ay, Carmele’ je kao neko malo čudo. Mi imamo ljude koji su nas pratili i još uvijek nas prate svih ovih godina. Mnoge smo nažalost ispratili na onaj, valjda bolji svijet.„ Otišli su Safet Plakalo, Benjamin Filipović, Zoran Bečić, Dubravko Bibanović, Nebojša Veljović, prof. Zdenko Lešić, prof. Kemal Bakaršić… Nabarajam samo neke koji su bili naša vjerna publika od početka. Oni su otišli, predstava živi, a žive i oni kroz ovu predstavu. Imamo ljude koji su nas gledali i po dvadeset puta… Imamo mlade ljude koji po nekoliko puta gledaju predstavu i to mi govori da se ona obraća podjednako svim generacijama. Svi mi imamo u sebi tog nekog revolucionara bez obzira na godine koji povremeno želi podići svoj glas i reći ono što ga tišti. Pogotovo što i dalje živimo u svijetu netolerancije i zatvaranja… To starije generacije možda prepoznaju kao svoju grešku iz mladosti pa bi da je isprave, a mladi to osjećaju u svojoj svakodnevnici i žele da je promijene. Svako tu za sebe nalazi nešto u čemu se može prepoznati i preispitati.

Moja sagovornica najvećim uspjehom smatra to što uz ovu predstavu stasavaju brojne generacije, ali i publika se stalno obnavlja.

„Smatram to možda i našim najvećim uspjehom. Stalno nam se publika obnavlja, dolaze nove generacije koje su bombardovane raznim medijima i koje je teško zainteresirati za teatar. Medutim, kvalitet predstave nam potvrđuje i to da upravo mladi ljudi dolaze gledati predstavu i formiraju svoja nekad i prva pozorišna iskustva na ovoj predstavi. Zbog toga ju je jako važno imati na repertoaru.”

Duet „Carmela i Paulino što glume vam fino” (op. citat iz predstave) umjetnici su koji traže izlaz u haotičnom vremenu španskog građanskog rata. Već ranije spomenuti kritičar Vojislav Vujanović za Selminu igru rekao je: „Selma Alispahićje, pak, čudo druge vrste. Ona je sloboda. Sloboda u svojoj raspomamljenosti. I spoznaja te slobode.“ Ono što je činjenica jeste da je u fokusu hrabrost i borba jedne žene — Carmele.

„Mislim da je uloga žene u istoriji bilo koje grane umjetnosti ili nauke i svih drugih oblasti generalno zanemarena. Žene su uvijek bile mnogo spremnije da ustanu u odbranu života samog vjerovatno zato što su one same darovateljice života. Tako i Carmela žrtvujući svoj život bira život na desetine mladih vojnika koji u priči koju mi pričamo trebaju biti strijeljani samo zato što su se našli na jednoj strani fronta u pogrešno vrijeme. Trenuci uvijek odlučuju o ljudskom životu, Carmela je izabrala trenutak u svom životu u kojem digne svoj glas protiv fašizma, a u svrhu dobra, pravde i života. Zbog toga nikada nisam pristajala na priče o kolektivnom,  jer ipak i u tom kolektivnom događanju kakav je naizgled rat svaki pojedinac mora sopstveni izbor. Na kraju se ipak sve svodi na lični izbor individue. Zato ne treba govoriti o kolektivnim krivnjama, jer svaki čovjek za sebe sam odlučuje hoće li stati na stranu za ili protiv fašizma.”

U jednom trenutku ove predstave, Paulino (op. Dragan Jovičić) kaže: „Mi smo samo umjetnici, radimo šta se traži i ćao!“, no da li je to baš tako sa umjetnošću i umjetnicima?

„Postoje srećom ljudi koji istinski vjeruju da svojom umjetnošću mogu govoriti i upućivati na pravdu, dobro, ravnopravnost, ljudskost, ljubav… Postoje i oni koje ništa ne zanima osim sopstvene promidžbe i na najgori mogući način iskorištavaju umjetnost. Medutim, svi se slažu u tome da umjetnost jeste moćno oružje kojim se može progovoriti o svemu dobrom ali i lošem u društvu. Razne su upotrebe i zloupotrebe umjetnosti u stvarnosti, ali svako mora odlučiti o svom putu.”

Vidjeli smo da umjetnost, recimo, može stvoriti Sarajevski ratni teatar, ali šta je ona još u stanju učiniti vjerovatno nismo ni svjesni te moći.

„Sarajevski ratni teatar je možda i najbolji primjer šta umjetnost može i šta bi trebala biti. Govori o čovjeku za čovjeka, iskreno, beskompromisno, s dušom i poštovanjem prema svakom čovjeku koji dođe u naš teatar da s nama podijeli komadić svog života. Nisam od onih koji vjeruju da umjetnost može promijeniti svijet, ali čovjeka samog može, a mijenjajući čovjeka kao pojedinca korak po korak može mijenjati i svijet. Zato je umjetnost velika ljepota, ali i velika odgovornost.“

„U afiši povodom 20 godina igranja predstave ‘Ay, Carmela’ će se naći tekstovi prijatelja predstave koji su nas pratili svih ovih dvadeset godina (Marina Katnić-Bakaršić, Kaća Dorić, Jovo Divjak, Sulejman Bosto, Almir Imširević), zatim tekstovi i impresije samih učesnika predstave, glumaca i reditelja, kao i dramaturga Dubravke Zrnčaić-Kulenović, dio iz teksta Safeta Plakala iz stare afiše predstave i osvrt tadašnjeg direktora SARTRa Aleša Kurta, koji i dalje njeguje predstavu i shvata njen značaj za repertoar SARTR-a.“

Ovo je priča o malom čovjeku koji je u velikom zlu uspio progovorili, ali tako da se njegov glas čuje, pa se jasno  nameće i pitanje šta je s tim malim čovjekom danas? Da li je ostao bez glasa ili se njegov glas ne čuje?

„Mislim da je magiia ‘Ay, Carmela’ a ujedno i tajna njene dugovječnosti upravo u tome što daje nadu svakom čovjeku da je njegov glas bitan, da može da se čuje, da se ne treba povlačiti i misliti da se ne može učiniti ništa da se promijeni stanje u kojem se živi. Nije lako ljudima danas dići svoj glas jer živimo svakodnevno u atmosferi straha. Ne prođe nijedna sedmica a da neko ne izjavi bombastično da nam se sprema novi rat, da je situacija zabrinjavajuća, da oko nas još zvecka oružje… Retorika političara je stravična, iziđu u javnost s najstrašnijim izjavama, a onda svi zajedno odu na janjetinu i završavaju svoje taldžijske kombinacije i u sebi se smiju jadnom narodu koji im i dalje vjeruje. Pa vi danas ni vremensku prognozu ne možete pročitati a da ne sadrži neku strašnu najavu kataklizme ili vjetra koji ruši sve pred sobom… I ne krenete čitati jer već u naslovu vidite da vam sutra neće biti dobro. Ljudi se sistematski plaše jer se tako na najbolji način utišavaju, kapitalizam to radi jer stalno imamo osjećaj da će se nešto desiti s našim životom pa dižemo kredite, kupujemo stanove i automobile koje si u suštini ne možemo priuštiti, trošimo na sve i svašta jer… ko zna koliko će sve ovo trajati, a možda se i Kim Jong Un odluči da konačno baci tu nuklearnu bombu, pa bolje iskoristiti život dok to sve traje. Apsurd strašni… u kojem se sve duhovno gubi, materijalno počinje vladati ljudima i ne primjećujući postaju robovi nečega što je prolazno…”

Još jedna zanimljiva činjenica u vezi s predstavom „Ay, Carmela” jeste da su je naši glumci igrali uvijek na našem jeziku i u drugim evropskim gradovima. Nisu je prevodili na druge jezike. I opet su ih, kažu, sa scene ispraćali aplauzima i suzama.

„Da, interesantno je da sada kada pomislim gdje smo sve igrali a nismo imali titlove stvarno se zapitam kako bili hrabri i koliko smo vjerovali u univerzalnost ove predstave. Ali to se pokazalo jedino ispravno. Igrali smo u Italiji, Francuskoj, Švedskoj, Velikoj Britaniji, Češkoj, Austriji… Svugdje su ljudi na kraju ustajali na noge ushićeni, često uplakani, razumijevali su nas na toj ljudskoj, emotivnoj osnovi na kojoj se svi razumijemo. Možda i zbog toga što je ova predstava lišena svih teatarskih ‘čuda’, osim čuda glumačke i partnerske igre koja je na kraju jedino važna u teatru.”

OD NAJBOLJE STUDENTICE DO PROFESORICE

Naučila sam se poniznosti i skromnosti u odnosu na umjetnost i na publiku kojoj se obraćam.

Selma Alispahić rođena je u Tuzli. Studij glume završila je na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu u klasi prof. Bore Stjepanovića. Bila je najmlađa i najbolja studentica te generacije ne samo na ASU već i na Univerzitetu Sarajevo. Svoje prve glumačke korake Selma je napravila još kao dijete. Naime, kao kćerka pjesnika, dramatičara i rijetkog, kako to zapisa davno i nekadašnji direktor i osnivač SARTR-a Safet Plakalo, teatarskog strasnika Nijaza Alispahića, serioznog dramaturga tuzlanskog Narodnog pozorišta, kročila je u teatar u svojoj osmoj godini. OstvariIa je niz uspješnih uloga, ali i važnih. Sjećam se nekih i danas još uvijek živo, poput Sylvije Plath, Caroline Neuber, Ane Karenjine, sve odigrane na sceni SARTR-a.  Neke od tih žena koje je igrala su bile jake, druge pak slabe, ali prije svega su bile odvažne, značajne i upečatljive.

„Sticajem okolnosti, dobrom repertoarskom politikom i izborom uloga uvijek sam igrala snažne žene. Sada kada pogledam unazad sve su to žene koje su u svoje vrijeme bile svojevrsne revolucionarke i vizionarke. Sve su nastojale pomjeriti granice društva u kojem žive svojim ličnim primjerom i to pomjeranje granica uvijek je bilo praćeno teškom ličnom borbom i nerazumijevanjem društva za ideje koje su one imale. Sylvia Plath je utemeljila ispovjednu poeziju i prvi put progovarala o tabu temama kao što su mentalno zdravlje, samoubistvo, seksualnost, položaj žene u braku… Caroline Neuber je pomjerala granice glumačke umjetnosti u svoje vrijeme, Ana Karenjina se borila za istinsku ljubav a protiv društvenih konvencija svog doba… Carmela je ustala protiv fašizma… Sve su one ostavile dubok trag u meni jer mislim da je život koji ja živim isto tako pomjeranje granica i širenje vidika kroz umjetnost kojoj pripadam. Mnogo sam stvari namjerno propustila jer nisam pristajala da pojeftinim ono što radim. Za to treba puno snage, hrabrosti i borbe i spremnosti na sve vrste etiketiranja kojima smo mi kao društvo itekako skloni. Ali zato je satisfakcija na kraju veća, kad se čovjek pogleda u ogledalo i shvati da nema ničega čega se stidi. To je velika stvar!”

Osim što aktivno igra na sceni SARTR-a, Selma Alispahić je i profesorica na Sarajevo Film Academy. Zanima me šta nam nove generacije donose.

„Ima mnogo sjajnih mladih ljudi koji žive i bore se u vrlo teškom vremenu. Nažalost, ima malo onih koji shvataju da u obrazovanju student mora biti na prvom mjestu i sve se mora učiniti da se studentu podari znanje i iskustvo kako bismo ih sutra učinili boljima od sebe. Kod nas je često obrazovni sistem potpuno suprotan. Nisam jednom čula da studente profesori ponižavaju i ubijaju u pojam. To mi je strašna spoznaja i protiv toga se borim svim silama. Učitelj je jako važan u životu, i kad sretnem mlade kolege na sceni odmah vidim kakvog su učitelja imali. Ima onih koji su predivni, talentovani i vaspitani, a ima i onih koji su potpuno zalutali u profesiju, Za takve je Marlon Brando jednom rekao da “nedostatak talenta nadoknađuju viškom bezobrazluka”. Ali takvi obično vrlo kratko traju. A u ovom poslu je kontinuitet najvažniji, svako može bljesnuti na trenutak, ali sijati konstantno ne uspijevaju baš svi. Moj cilj je da mladim ljudima podarim vjetar u leđa, da ih naučim da u svojoj profesiji moraju biti superiorni, jer na kraju znanje im niko ne može oduzeti, a znanje udruženo s radom i upornošću uvijek nađe svoje mjesto. I ono što je najvažnije, učim ih da je svijet njihova kuća, da od svakog čovjeka mogu nešto naučiti ako mu prilaze bez predrasuda, da moraju prvo razumjeti pa onda suditi, da svaki dan moraju iskoristiti da budu bolji od sebe iz prethodnog dana. Da se moraju radovati tuđim uspjesima, jer što nas je više sretnijih svijet će biti ljepši. I da se nikada ne trebaju upoređivati ni s kim jer svaki  čovjek na kraju ima svoj put.”

Igra aktivno na sceni, obrazuje nove generacije, ali isto tako nadograđuje i svoje znanje. Ova glumica je ujedno i doktorica nauka komparativne književnosti, što dovoljno govori o ambiciji i kontinuiranom učenju i značaju nauke u njenom životu.

Zemlju su preuzeli korumpirani političari, obećanja nisu ispunjena, kriminalci su postali ugledni građani, prekraja se istina i historija, još uvijek tragamo za nestalima i moramo dokazivati ko je bio agresor a ko žrtva, turbofolk drma na sve strane…

„Kad je moja majka otišla u penziju, zatekla sam je jedan dan kako čita nanovije medicinske časopise. Pitala sam je šta će joj to jer više ne radi kao ljekar niti kao profesor na Medicinskom fakultetu, a ona mi je odgovorila: Nikad u životu ne smiješ prestati učiti. To je bilo prije skoro dvadeset godina jer moja majka je skoro proslavila svoj 84. rođendan. I dan danas čita knjige i žustro razgovara o njima. Ja sam je tada dobro čula i shvatila jer sam uvijek smatrala da glumačka profesija, pogotovo za ženu, ne može uvijek biti dovoljna. Najsretnija sam bila kada sam upisala postdiplomske studije i sjedila u klupi s ljudima mlađim od mene i po dvadeset godina. To učenje me je potpuno osvježilo i otvorilo mi mnoga nova vrata koja nisam ni slutila da mogu biti otvorena. Svoj doktorat sam pisala od devet uvečer do tri ujutro mjesecima jer sam tada dojila svoju kćerku, i to je bilo jedino vrijeme kad sam mogla raditi… I tako mjesecima. Bila sam premorena, ali nikada sretnija. Nisam nikada razmišljala o tome hoće li neko cijeniti to znanje jer mi živimo u društvu u kojem si bolji ako manje znaš. Ali to nema nikakve veze sa mnom. Srećom ima ljudi koji cijene i žele to moje znanje i kroz njih shvatam da je sve što sam ulagala u sebe itekako imalo smisla.“

Njeno znanje u oblasti glume prepoznao je i Međunarodni festival Actor of Europe, te je nagradio za cjelokupno umjetničko ostvarenje i dosadašnji rad.

„Bila sam presretna kada su me obavijestili da sam dobitnica prestižne nagrade koju ljudi iz festivala Actor of Europe zovu ‘nagradom za životno djelo’. Naravno da mi je takvo priznanje prijalo, pogotovo što je došlo od nekoga iz neke druge zemlje, što su prethodni dobitnici bili veliki umjetnici iz cijelog svijeta, i divno je naći se u takvom društvu. Ja sam povremeno malo nemarna kada se tiče mojih dostignuća, povremeno nešto i zaboravim, a ovo je bila prilika da prođem kroz svoju biografiju u detalje iznova i da shvatim da se zaista mnogo lijepog uradilo i da mogu iskreno biti ponosna. Nagrade su lijepe, ali ih treba posmatrati u svjetlu trenutka, proslaviti taj trenutak s dragim ljudima i sutra krenuti dalje.” Međutim, nagrada iz 1991. godine za Selmu ima posebno značenje. U „Učenim ženama” Moliera, a u režiji Ljubiše Georgijevskog igrala je Marijetu, za šta je nagrađena na 21. Pozorišnim igrama BiH u Jajcu Nagradom za najbolje glumačko ostvarenje žirija publike i Nagradu za najbolje glumačko ostvarenje mladog glumca stručnog žirija.

„Bila mi je jako draga prva nagrada koju sam dobila kao mlada glumica na Pozorišnim igrama u Jajcu 1991. i tada sam dobila i nagradu publike na istom festivalu, a jedna je bila zlatni lančić s privjeskom od opala koji i danas čuvam. Sve nagrade su mi podjednako drage, sve su neke etape u mom životu, ali najljepše je to što sam cijeli dosadašnji profesionalni život periodično dobijala nagrade, tako da se i kroz to vidi neki kontinuitet kvalitetnog rada koji je eto povremeno i prepoznat kao kvalitetan. I divna mi je ova nagrada Actor of Europe jer je nekako zaokružila sve prethodne. Skoro sam dobila obavijest da su na Univerzitetu u Skoplju napravili jedan zid kojem su dali naziv „Zid svjetskih umjetnika” te da se moja slika nalazi na tom zidu zajedno sa velikim imenima iz svijeta umjetnosti, kao što su Robert Wilson, Jiri Menzel, Anna Pettersson, Meto Jovanovski, Ion Caramitru, Alexander Morfov… Isto tako veliko je priznanje za Dragana Jovičića i mene što smo uvršteni u knjigu CREATE koja je izdata u New Yorku prošle godine a u kojoj se nalaze intervjui s velikim umjetnicima današnjice kao što su Alec Baldwin, Carol Burnett, Anne Bogart, Edward Albee, Roy Scheider, Robert LePage… Sve su to lijepa priznanja, ali mi je najdraže priznanje od mog sina Skendera, koji prvi put gledao ‘Ay, Carmelu’ prošle godine i poslije predstave mi je rekao: Dobro si ovo uradila! Mojoj sreći nije bilo kraja…”

“DA BI ČOVJEK VOLIO DRŽAVU, DRŽAVA MORA VOLJETI NJEGA”

„Vjetrovi rata“,  kako zapisa Plakalo, „bacili su je u prostor s kojim, bar jednom tangentnom tačkom, graniče snivanja svakog glumca – London.” Provela je tamo pet godina i svojim trudom i zalaganjem uspjela je igrati s velikim glumcima na velikim teatarskim scenama.

„London je bio neprocjenjivo profesionalno iskustvo, ali nažalost u jednom vrlo traumatičnom vremenu, dakle tokom rata. Nisam nikada mislila da ću ostati tamo i bilo mi je sasvim prirodno da se vratim. Ali to je za mene bila velika škola, prije svega što sam prolazila kroz sistem audicija gdje sam se s desetinama glumaca ‘borila’ za ulogu. Tamo sam morala pokazati kvalitet, a bila sam stranac i moje šanse su samim tim bile mnogo manje. Ali potvrda kvaliteta su mi bile uloge koje sam dobijala i ljudi s kojima sam radiIa. Dva puta sam igrala u najprestižnijem britanskom Kraljevskom nacionalnom teatru, zatim u Young Vicu, Complicite teatru… Radila sam na BBC radiju, odigrala glavnu žensku ulogu u filmu s Jamesom Foxom, igrala s glumcima kao Što su Rosemary Harris, Jane Birkin, Juliet Stevenson, režirali su mi Simon Mc Burney, Tim Supple, Paul Yule… Igrala sam kontinuirano i s velikim zadovoljstvom učila od velikih. Naučila sam se poniznosti i skromnosti u odnosu na umjetnost i na publiku kojoj se obraćam. Imala sam divnu karijeru, ali to nije bio moj svijet. Vratila sam se kući i nikada se nisam pokajala jer zadovoljstvo koje sam osjetila kad sam igrala ‘Ay, Carmelu’ u Srebrenici ili Bosanskoj Krupi, Bihaću, Gračanici, Kaknju, Gradačcu… obraćajući se svojim ljudima, to je neprocjenjivo.”

Zanimljivo je da je svjetla tamošnjih pozornica nisu zabljesnula i trajno zarobila, nego se vratila u BiH gradeći i dalje uspješnu glumačku karijeru.

„Žao mi je što ljudi odlaze, ali isto tako mislim da ih ne treba odgovarati. Mislim da je dobro da ljudi odu na taj obećani zapad o kojem im ovdje pričaju bajke i da se sami uvjere da je u svojoj zemlji najljepše, naravno ako mogu živjeti normalno. Ne padam više na neke uopštene priče o patriotizmu. Jer da bi čovjek volio državu, mora i država voljeti njega. A naša država sve manje voli ljude i normalno je da ljudi idu. Idu tamo gdje ih možda i ne vole, ali je lakše valjda kad te ne voli stranac nego svoj. Mislim da treba ići i vidjeti, ja sam imala sreću da sam dosta putovala i vidjela dosta pa mogu da procijenim gdje se osjećam dobro. Ali to osjećanje uveliko zavisi koliko čovjek organizuje svoj mikrosvijet, tako da ja mogu živjeti bilo gdje, nisam vezana više za mjesto sve dok je moj unutarnji svijet sređen, uvijek ga mogu ponijeti sa sobom i naći neki smisao. Svako treba odlučivati o svom životu i niko ne može ljudima zamjeriti što idu, to su njihove odluke, i neka svako živi s onim što izabere.”

Osim na sceni, Selma ima velike i značajne uloge u svom privatnom životu. Ona je ponosna majka i supruga, ali i dobra kćerka.

“Privatni život mi je uvijek bio važniji od profesionalnog, a pogotovo otkako imam svoju porodicu i dvoje prekrasne djece. Nikada nisam živjela u oblacima i vaspitana sam tako da je porodica uvijek oaza u koju se čovjek može vraćati i po potrebi skloniti od nekih oluja u životu. Ovaj posao može biti vrlo čudan ako čovjek nije dobro uzemljen, ljudi često pređu granicu realnosti i pomisle da su važni, obično vrlo brzo tresnu o zemlju i tada nastaju problemi nesnalaženja i izgubljenosti. Vrlo je važno imati sređen privatni život koji nas neprekidno vraća u realnost. Često pričam jedan detalj iz svog života kada me je moja majka prizemljila na početku moje glumačke karijere. Naime, kada sam 1991. godine dobila dvije nagrade kao mlada glumica i bila sva ponosna na sebe, vratila sam se kući s festivala i moja majka je spremila kolače i kafu da proslavimo moje nagrade. U to doba su se mnogi u mojoj rodnoj Tuzli grijali na ugalj, pa tako i mi. U dvorištu je bio tek istovareni ugalj koji smo spremali za tu zimu. Proslavili smo porodično moje nagrade, pojeli kolače i popili kafu, a onda je moja majka digla mene i mog brata od stola i rekla da idemo unositi ugalj u podrum. Mi smo se bez pogovora presvukli u trenerke i unijeli ugalj, sve s lopatama, kolicima i ručno. To je bila jedna od najznačajnijih lekcija koje sam dobila u životu! Pa ti sad mene opet pitaj šta mi znače nagrade (smijeh).”

Ponosna je na svoju djecu koja ispoljavaju brojne talente, a da li će neko krenuti njenim stopama? „Bojim se priznati, ali činjenica je da sada već pokazuju određene talente. Međutim, ja ih svakako držim podalje od pozorišta, naravno idemo gledati redovno dječije predstave, ali držim ih podalje jer sam svjesna da sam se ja zaljubila u teatar u osmoj godini, i kad sam tada ušla u teatar nikad nisam izašla. Svjesna sam i da je to bilo drugo vrijeme, sada je mnogo teže i ne bih voljela da mi djeca krenu mojim stopama. Naravno, podržat ću ih šta god da odluče, nadam se da će biti pametni i pronaći nešto što ih čini sretnima, to mi je najvažnije.”

Vrijeme provedeno u Selminom društvu za mene je oduvijek bilo dragocjeno. To je vrijeme u kojem nešto naučim, saznam i nasmijem se. Kada se 19. marta „spusti zavjesa” nakon odigrane „Ay, Carmele“, već u aprilu Selma kreće u pripreme za novu predstavu interesantnog naziva „Sva tvoja ljubav” u režiji njenog kolege i velikog glumca Zijaha A. Sokolovića. Žali što se više na sceni ne igraju predstave Šekspira, Molijera, Čehova i drugih klasika, velikih pisaca. Željna je, kaže, izgovaranja lijepih riječi, pa će u svom stilu i iskreno za kraj našeg razgovora reći:

„Sita sam ove stalne tobožnje ironije koja je ustvari paravan za nesposobnost prepoznavanja i izražavanja čistih i iskrenih ljudskih emocija. Ne gledaju mi se i ne igraju predstave koje sve više liče na recitale i izvikivanje nekih parola, a bez stvarnog ljudskog kontakta. Ni publika to ne gleda, a postoji trend da se to prodaje za neki kao angažirani teatar. Nema to veze s angažmanom… Najveći angažman je u oneljuđenom vremenu vratiti se ljudskom, vratiti čovjeka čovjeku, pogledati ga u oči u vremenu kada svi samo bulje u telefone, podsjetiti da je uredu reći čovjeku da ga voliš… Nije džaba publika održala predstavu ‘Ay, Carmela’ u životu ovih dvadeset godina, jer upravo u njoj nalazi sve ovo što sam rekla da je današnjem teatru potrebnije nego ikada!”