Sikter prošlosti, u gradu budućnosti – Sarajevo

Piše:

Ovaj tekst pišem s inspiracijom koja mi je nadošla nakon gledanja dokumentarnog filma „Kiss the Future“ u sklopu 29. Sarajevo Film Festivala. Dokumentarni film u režiji Nenad Čičin-Šaina govori o borbi i preživljavanju građana Sarajeva tokom rata u Bosni i Hercegovini, te kako je odlučnost i upornost humanitarnog radnika Bill Carter-a dovela do angažmana irskog mega popularnog rock benda U2 da se kroz njihovu turneju skrene pažnja medijskih reflektora i svjetske javnosti na rat u Sarajevu, kada na to niko u svijetu nije obraćao baš previše pažnje. U filmu se pojavljuju svi važniji akteri ove ratne priče, a među glavnim akterima iz Sarajeva su bračni par Zaimović, Enes Zlatar Bure, Srđan Gino Jevđević, Boris Šiber, Alma Čatal i Mirsad Purivatra. Naravno u filmu se pojavljuju i glavni junaci: Bill Carter, Bono Vox, The Edge i Adam Clayton.

Sarajevo je nakon odličnog dokumentarnog filma „Scream for me Sarajevo“ (film Tarika Hodžića iz 2017 godine o dolasku Bruce Dickinsona iz Iron Maiden-a u Sarajevo ratne 1994. godine ), dobilo još jednu ratnu dokumentarnu priču koja ostaje trajni dokument i svjedočanstvo o jednom od najtežih perioda njegove ratne historije, a gdje su kultura i muzika glavni akteri i junaci nevjerovatnog sarajevskog otpora agresiji i zlu rata. Svakako oba filma trebaju biti obavezna lektira svakog ljubitelja dobrog filma i zaljubljenika dobre muzike i Sarajeva.

Osim što je film dokumentaran, i govori o stvarnim događajima iz tog perioda, film nosi veoma snažne i jake univerzalne poruke o ljubavi, empatiji, kulturnom i nesalomljivom duhu jednog grada, ispunjenju datog obećanja, korištenju vlastitog uticaja i ugleda u svrhu pomoći drugima, a ne radi vlastite koristi, promocije i bogaćenja, te viziji i upornosti jednog čovjeka u ostvarivanju jedne tada „lude“ ideje da se pristupi mega popularnoj muzičkoj zvijezdi Bono Vox-u kako bi se skrenula pažnja na ratna dešavanja u Bosni i Hercegovini.

Pank je izbrisao distancu između publike i muzičara

Kako u filmu to kaže i sam Bono Vox, da su oni U2 pod uticajem pank benda The Clash bili nasljednici tog punk rock vala, koji je izbrisao distancu između publike i muzičara, tako biva jasnije šta je to motivisalo jednu tada mega muzičku zvijezdu da obrati pažnju na „tamo neko daleko“ Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu. Iako je bio kilometrima daleko, iako je mogao živjeti mnogo mirniji i lagodniji život zvijezde, Bono je bio dosljedan svom muzičkom pozivu, da bude taj umjetnik kojem distanca sa njegovom publikom nikada nije bila poznata, već naprotiv poziv i izazov da tu distancu smanji ili ukine onda kada se ista pojavi. Zato je i logično da je Bono čuo taj uporni glas i trud humanitarnog radnika Bill Cartera da u Sarajevu postoje ljudi koji gaje kulturu i koji imaju muzičke koncerte i kulturna dešavanja i nevjerovatan humor u tako teškim vremenima, te da su po svemu tome ti isti ljudi „legitimna“ publika globalno popularnog muzičkog benda U2 poput one sa zapadnog dijela planete i civilizacije. Bono se nije ogradio od svoje publike, kako to rade današnje „zvijezde“, koje od svoje publike danas žele samo novac, klikove, Share-ove i Subscribe-ove. Bono je slušao ono što mu govore. Ali nije samo ni slušao, on je osjetio da su to ljudi, za koje se i on, zajedno sa svojim bendom, bori kroz svoj poziv, muzikom instumenata i svoga glasa. U vremenu kada nisu postojale društvene mreže kao danas, gdje se rat, poput aktuelnog u Ukraini, može pratiti uživo, poput neke video igre, gdje je skoro sve dokumentovano i snimljeno, za rat u Bosni globalni mediji i svjetske sile nisu obraćale pažnju jer se on dešavao „tamo negdje daleko od njih i izvan njihovog kruga bezbijednosti“. Bono tada omogućava u saradnji sa humanitarnim radnikom Bill Carterom da kroz Live satelitska video uključenja ZOO televizije ispriča kratku priču o trenutnom stanju u Sarajevu i da barem na trenutak posveti pažnju i podršku građanima Sarajeva i ratnim dešavanjima u Bosni. Ta uključivanja su prenosila uglavnom ljubavne poruke gdje su se sarajevski momci javljali svojim djevojkama, koje su emigrirale kao izbjeglice u inostrane gradove u kojima je bio koncert U2 benda. Tako se Enes Zlatar Bure, frontmen sarajevske grupe Sikter, javio svojoj djevojci u Švedskoj, a Bono je potom toj djevojci posvetio pjesmu „Bad“ u slučaju da je ona tu na koncertu ili da možda isti gleda. To se ponovilo na još nekoliko koncerata na turneji U2 benda. I tako, Bono na jednom od njih, obećava da će doći u Sarajevo i iskazuje želju za dolazak čak i u ratnim okolnostima, ali ga nevjerovatno hrabri i uporni humanitarni radnik Bill Carter, koji ga je i zvao odgovara od toga usljed sve većih i gorih ratnih dešavanja 1994. godine, pošto nije želio da tako popularna mega zvijezda tragično nastrada u sklopu svoje velike turneje, baš u ratnom Sarajevu.

Empatija i ispunjenje obećanja

Međutim, Bono, kao čovjek od velike empatije i čovjek od riječi, ne odustaje od toga što je rekao. Istinski želi da dođe i sam se uvjeri u ono što mu je do tada Bill Carter pričao, a brojne Sarajlije kroz video satelitska uključenja i potvrdila. Da je Sarajevo grad koji živi i u uslovima u kojima život nema šansu. Da je duh i otpor Sarajeva nesalomljiv i da ga branimo sa ponosom, dostojanstvom, osmijehom i ljepotom. Potom Bono snima pjesmu Miss Sarajevo (1995) u kojoj je zajedno sa velikanom opere Luciano Pavarotti-jem i kadrovima ratnog izbora ljepotice Miss Sarajeva sa kultnim banerom: „Don't let them kill us“ i ratnim kadrovima ljudi iz Sarajeva. Nije tu Bono stao. On stvarno želi doći, uvjeriti se i pomoći koliko to može jedan čovjek uraditi ljudima sa kojima osjeća patnju i bol. Nakon potpisa Dejtonskog mirovnog sporazuma, dolazi vrijeme da su se stekli kakvi-takvi uslovi za dovođenje jedne takve svjetske zvijezde sigurno u Sarajevo. I napokon 23.9.1997. godine dolazi i taj trenutak. Kako neki kažu stvarni mirovni sporazum i tačka koja potvrđuje da je rat stvarno završen i da je došlo vrijeme da se gleda prema novoj budućnosti. Ja sam tada imao samo 10 godina i nisam bio dovoljno odrastao da idem na jedan takav koncet. Na sreću moja sestra Leila je išla. Za uspomenu sa koncerta imam njenu ulaznicu, koju i dan danas čuvam. Sjećam se iz tog perioda da sam pošto živimo u blizini stadiona iz kuće na prozorčiću koji gleda prema stadionu pratio svjetla reflektora i vrh velikog žutog luka koji je bio montiran za koncertnu scenu. Pratio sam velike kolone mladih ljudi koji su krenuli poput rijeke prema stadionu Koševo. Mogla se čuti i muzika, jer je to bio jedan od boljih razglasa ne samo u tom periodu nego i u današnjim vremenima.

Glas koji se daleko čuje

Sada 2023. godine u kinu Cineplexx sa svojim drugovima Mirzom i Damirom, gledam ovaj dokumentarac, i po prvi put vidim neke snimke sa tog koncerta koje do sada nisam vidio na YouTube-u. Osjetim tu emociju i vidim koliko je taj koncert značio svima nama u Sarajevu, a pogotovo toj jednoj generaciji, koja je svoje najbolje godine „izgubila“ u tim ratnim uslovima. Vidim sva bitna dešavanja sa koncerta. Nastup kultne sarajevske grupe Sikter, kao predgrupe U2-a. Enes Zlatar Bure u svom velikom stilu na velikoj sceni, na kojoj će nastupiti Bono sa svojim bendom. Otvaraju nastup rock izvedbom himne Bosne i Hercegovine „Jedna si jedina“. Kao pravi pankeri, sviraju je uprkos zabrani i preporuci da ne bi trebali izvesti ništa što bi moglo dovesti do neslaganja svih prisutnih. Međutim nema distance između publike i muzičara za prave rock pankere, stadion odobrava i svi u glas počinju pjevati tekst himne na poznate ritmove. Danas na našu himnu šutimo, nemamo teksta, jer valjda tako nikoga ne vrijeđamo niti povrjeđujemo njegova/njena prava i emocije. Ostajemo tako bez glasa, kao što Bono usljed sve emocije koja je čovjeka obuzela prisustvom u gradu kojem je dao obećanje da će doći i pomoći, shvativši da je sve što je osjetio i vidio dobro razumio i da je na tom koncertu dobio potvrdu tada „ludih ideja“ Bill Cartera i da je ispunio svoje dato obećanje. Ostaje bez glasa, ali poziva publiku da mu pomognu u pjevanju najvećeg hita kojeg svi znaju. Pjesme „One“. Naravno svi pjevaju. Sarajevo, pomaže pjevaču koji ostaje od prevelike emocije bez glasa, pomaže Sarajevo Bonu, jer i on je bio njihov glas, glas kada niko nije govorio o tome, glas koji niko nije čuo ili nije želio da čuje ili glas kojeg su drugi nadglasali kako se ne bi jasno čuo i razumio. Bono je još rekao nekoliko važnih stvari. Rekao je: „Viva Sarajevo“. „Fuck the past“. „Kiss the future“. „City of the future Sarajevo“. Vidio je Bono tu budućnost. To svjetlo, blještavilo i ljepotu. Danas ona blješti najviše tokom ljetnih i lijepih dana Sarajevo Film Festivala. Dana, kada je Sarajevo ljepše i od samog sebe. Kada grad doživi i živi nekim nerealnim životom za svoju svakodnevnicu tokom ostalih dana kada nije festival. Gdje se ljudi susreću, gledaju filmove, druže, plešu i pjevaju. Mjesto gdje sada nakon toliko godina, dolaze svi akteri ovog filma i slikaju se na crvenom tepihu. Na kojem pored svih brojnih dizajnerskih modnih outfita dominira ona najjeftinija materijalno, a najveća i najskuplja po sarajevskoj genijalnosti, crna majica Enesa Zlatara Bureta sa natpisom velikim bijelim slovima: „Fuck the past“ ili kako ja volim reći „Sikter prošlosti“. Vrijeme je da poljubimo tu budućnost, koja isto tako ima svoje izazove i loše strane. Međutim Bono nam je pokazao kako se trebamo boriti sa time. Empatijom i čvrstim datim obećanjima. Da živimo i da budemo uvijek na pravoj strani. Strani ljubavi i zajedništva. I da, još je Bono rekao i ovo: „Šta ima Sarajevo?“. Zaista. Šta ima danas u Sarajevu? Uživajte u pjesmama U2 grupe koje se pojavljuju u filmu i svakako ovaj tekst završite slušanjem pjesme „Redemption song“ Bob Marley-a.  

“Viva Sarajevo”. / “Fuck the past”. / “Kiss the future”. / “City of the future Sarajevo”. / “Šta ima Sarajevo?”