Ko je to na vrhu države? Ostvarenje životne želje – Maglić 2386 M.N.V.

Piše:

Almir Kurbegović

Nikada, pa ni danas kada iza sebe imam nekoliko većih i ozbiljnijih planinarskih tura, nisam sebe smatrao ozbiljnim planinarom. Sada kad pogledam na svoje početke planinarenja 2015 godine, gdje sam potpuno amaterski u kućnoj trenerci, sa jednim sendvičem i flašicom vode, jedva nagovoren od mog druga krenuo na Treskavicu i otkrio hobi koji se zove „hiking“ ili na našem planinarenje, ne mogu da vjerujem da sam ostvario svoju veliku životnu želju – popeti se na najviši vrh svoje države. Sva dosadašnja planinarenja i amaterska iskustva koja sam sticao kroz posljednjih nekoliko godina, tog dana su se isplatila i opravdala sav napor i trud koji sam ulagao da bih došao do ovog ličnog cilja. Zašto navodim svoje amaterske početke planinarenja, je iz razloga što želim da ukažem koliko to prije za mene nije bio dio mog načina življenja ili nešto što mi je usađeno od ranog djetinjstva. Nažalost to je nešto što sam sasvim slučajno otkrio u svojim kasnim dvadesetim godinama. Međutim, nije bitno kako sam kasno stigao do toga, puno važnije je da sam ipak stigao. Volio bih da sam puno ranije otkrio sve ljepote planinarenja i boravka u prirodi naše prelijepe zemlje, ali vjerovatno sebe mogu opravdati da sam ratna generacija, i da planinarenje jedan dobar period mog života nije bila sigurna aktivnost zbog opasnosti od mina i drugih negativnih posljedica i zaostavština rata.

Toliko o prošlosti, sada stvarno želim da se posvetim svim ljepotama ove prekrasne planinarske ture, koju preporučujem svakom Bosancu i Hercegovcu. Mislim da treba biti obaveza da se barem jednom u životu ukoliko vam to zdravlje i mogućnosti dopuštaju, trebate popeti na najviši vrh svoje države. Na ovu turu sam krenuo sa svojim prijateljima sa kojima obično planinarim u nekoliko posljednjih godina. Neki od njih su već bili na ovoj turi i ranije su popeli vrh Maglića, tako da sam želio da idem na ovaj pohod sa nekim kome vjerujem i za koga sam znao da je već uspio bezbijedno popeti ovaj vrh. Međutim, gledao sam nekoliko reportaža sa Maglića, raspitivao se o iskustvima ljudi koji su se prije penjali i neki su mi prenijeli da postoje dijelovi sa sajlama i koji su vrlo strmi, što mi je stvaralo neku vrstu straha i sumnje da li ja to mogu sigurno popeti. Neki su u tim pričama pričali da je zaista opasno, drugi su imali neke blaže priče o tome, pa iskreno nisam mogao u sebi stvoriti objektivnu sliku onoga što me čeka na ovoj turi planinarenja. Međutim, bez obzira što nisam objektivno bio upoznat sa svim rizicima, čvrsto sam odlučio da ću po svaku cijenu ostvariti sebi veliku želju i popeti se na vrh Maglića. Moram reći da prije ove ture nikada nisam išao na uspone koji su imali sajle, te me to najviše brinulo. Također, gledano visinski, nisam bio na previše vrhova preko 2000 metara nadmorske visine, a svakako nikada nisam bio na najvišem vrhu kao što su 2386 metara Maglića. Međutim, kondicijski nisam bio zabrinut, jer sam zbog svog redovnog treniranja i aktivnog životnog stila, bio uvjeren da kondicijski ovaj uspon neće biti problem. Također, uradio sam nekoliko treninga planinarenja na Trebeviću, brzim usponom na vrh Trebevića preko zapadnog grebena. Bio sam potpuno siguran da sam fizički više nego spreman.

Polazak na turu za uspon Maglića

Na turu smo krenuli rano ujutro. Mislim da sam prvi alarm na mobitelu za buđenje imao već u 4 sata ujutro. Noć prije sam pripremio svu svoju planinarsku opremu (štapovi, ruksak, prva pomoć, astro folija, pištaljka, čeona lampa, višenamjenski nož, upaljač, bočica vode, izotonik napitci, voćni miksevi u ambalaži, miks orašastih plodova, datule, banana, nekoliko mandarina, energetske čokoladice, rezervne čarape, bandana, rezervna presvlaka, planinarska jakna vjetrovka). Sve ovo je nekako stalo u moj 20 litarski planinarski ruksak. Ujutro sam doručkovao zobene pahuljice sa voćem, pošto sam već godinu dana na posebnom režimu prehrane. Ovaj doručak u kombinaciji sa datulama i voćnim miksom su mi sasvim dovoljni da izdržim sve fizičke napore koji su me očekivali na ovoj turi. Drug je došao po mene sa autom u 6 sati ujutro, jer smo imali dogovoren prevoz sa Tjentišta na polaznu tačku za uspon u 9 sati. Kada smo krenuli u Sarajevu je bio još mrak. Ulice su bile puste. Vani je bilo hladno. Uz put smo pokupili još dvojicu drugova i krenuli smo prema Tjentištu. Napravili smo i kraću pauzu na jednoj benzinskoj pumpi za kratku kafu i gdje smo sačekali drugo auto sa ostatkom ekipe i našim vodičem. Onda smo krenuli do organizovanog prevoza. Došli smo do restorana „Makadam ‘58“ gdje nas je čekao kombi. Do početne tačke za početak ture je dobar dio makadama, tako da smo odlučili da nećemo ići sa našim autima. To se zaista ispostavilo kao dobra odluka. Sama vožnja od restorana do početne tačke uspona je traja otprilike sat vremena. Cesta je opravdala svoj naziv makadam. Kombi je bio star, i cijeli prizor je ličio na scene filma „Ko to tamo peva“. Međutim iskustvo našeg domaćina i vozača se pokazalo ključnim, jer se vidjelo da poznaje sve rupe i najoptimalnije putanje po tako nezahvalnom terenu za vožnju. Pogled iz kombija je bio očaravajući, jer svuda oko nas je bila nedirnuta priroda i šuma. Ušli smo u područje nacionalnog parka „Sutjeska“ gdje nam je čuvar naplatio ulaznicu 10 KM. Nakon dosta drmusanja po makadamu stigli smo do jednog proplanka, gdje nas je dočekalo sunce i jutarnje isparavanje rose. Bili smo spremni za početak uspona negdje tačno kako smo i planirali oko 10 sati.

Početak uspona i izazovi na putu prema vrhu Maglića

Na turu nas je pošlo osmorica: Hamzalija, Amar, Arman, Advan, Mirza, Edib, Igor i ja. Početak ture je veoma interesantan. Krećete se kroz prekrasnu šumu, sa sasvim blagim usponom. Otprilike taj dio puta je takav nekih 2 km. Poslije toga izlazite na jednu otvorenu livadu sa koje već vidite vrh Maglića koji vam ostaje sa desne strane. Vi se krećete lijevo i prilazite mu bočno preko stijena. Tu počinje uspon i penjanje. Početak uspona jako podsjeća na uspon zapadnim grebenom Trebevića. Nakon nekog kraćeg vremena dolazite do prve sajle. Prva sajla izgleda dosta ozbiljno. To je bio moj prvi trenutak straha, gdje sam se pitao da li sam donio pravilnu odluku, ali me je drug Hamzalija, naš vodič uvjerio da je ta sajla ujedno i najteža od onih koje nas čekaju na usponu. Pomislio sam da je to sasvim prihvatljiv rizik, jer još uvijek nisam bio umoran, osjećao sam se sposoban da bezbijedno pređem taj dio. Jedino me brinulo, što sam znao da kada popenjem taj dio uz prvu sajlu, nema više povratka nazad, jer mi se taj dio činio vrlo opasnim za silazak, tako da sam znao ako popenjem taj dio, onda sigurno moram nastaviti prema vrhu, jer se niz tu sajlu sigurno ne bih spustio nazad ako baš ne moram. Radovalo me to saznanje da tim usponom prolazim najteži dio uspona. I stvarno to jeste bilo tako. Usljedilo je još nekoliko dijelova uspona sa sajlom. Lijevo od stijene sa sajlom otvarao se prekrasan pogled. Naravno pogled prema dnu je gledao u veliku provaliju i opasnost koja se može desiti ako se nespretno okliznete, ali ko nema problem sa visinom, uz pridržavanje za sajlu, ovaj dio puta je zaista bezbijedan i nekako u njemu uživate jer ste na tom nekom rubu rizika, ali opet sigurni da vam se ništa neće desiti. Prilikom kretanja u grupi pravite neke razmake između osobe ispred i iza vas, kako slučajno odronjeni kamen ne bi ozlijedio nekoga. Nakon nekoliko strmih dijelova dolazi se do lijepih proplanaka na kojima se možete odmoriti od uspona i sigurno pogledati u prelijepo okruženje. Pogled sa tih proplanaka se ne mogu ni opisati, niti kamera mobitela može zabilježiti sve boje i pejzaž koji vidite vlastitim okom. Čisti zrak i lagani povjetarac koji osjetite na licu su izvor pozitivne energije, koja se može osjetiti samo u takvom prirodnom okruženju, gdje nema izvora stresa, buke i zagađenja, koja nas okružuje u urbanim sredinama našeg grada. Kada smo prošli zadnju sajlu, moji drugovi su odlučili na tom proplanku napraviti dužu pauzu, ali ja sam se tada ohrabrio i odlučio da krenem sam prema vrhu Maglića. Vrha kojeg nisam mogao vidjeti sa tog proplanka, pa sam želio što prije da se popenjem na njegov vrh i da napokon vidim svoj konačni cilj. Krenuo sam vrlo brzo, jer sam taj put želio da pređem što prije mogu, kao neka vrsta ličnog treninga i testa moje snage i izdržljivosti. Smatrao sam to nekom zdravom teretanom. Napokon stigao sam do vrha proplanka, sa kojeg sam mogao vidjeti vrh Maglića u daljini ispred sebe. Osjećao sam i lagani umor, jer sam zaista odradio jači trening uspona. Međutim, kada sam ugledao vrh, dobio sam neki dodatni izvor snage koji me pokrenuo da idem u što brže kretanje prema vrhu. Prema vrhu se prilazi jednom uskom liticom. Sa lijeve strane imate pogled prema Trnovačkom jezeru. Lijevo se nalazi Crnogorski vrh Maglića, a ja sam krenuo desno prema vrhu Maglića koji se nalazi u Bosni i Hercegovini. Vidio sam da se na vrhu nalazi jedna veća grupa planinara.

Pogled sa vrha Maglića 2386 m.n.v.

Pred sami vrh, čeka vas još jedan manji uspon stijenama. Napokon savladavam i te posljednje napore i dolazim pred vrh. Vidim zastavu i kameni blok koji označavaju vrh. Napokon sam na najvišem vrhu svoje zemlje. Mojih prvih 2386 metara, koje sam tako dugo želio popeti. Na vrhu puše jak vjetar. Ja sam ugrijan od brzog i teškog uspona i želim snimiti svoj uspon na vrh i pogled sa vrha. Međutim vjetar je toliko jak i hladan, da sam se morao brzo obući u malo topliju odjeću, jer sam do tada bio u majici kratkih rukava. Vremenske prilike su se također počele brzo mijenjati. Iako je dan pretežno bio sunčan i lijep, na momente se znalo pojaviti nekoliko sivih oblaka, koji čim bi prekrili sunce, uz hladan vjetar, bi donosila neki osjećaj zime, a ne jeseni. Na vrhu je neka veća grupa planinara iz Srbije. Svi se naravno slikaju na vrhu. Zamolili su me da ih uslikam. Također bila je i jedna manja grupa iz Slovenije i jedan stariji čovjek iz Azije. Pogled sa vrha je nevjerovatan. Ne mogu da se nagledam svega što me okružuje. Uskoro na vrh pristižu i moji drugovi. Prvo stižu Arman i Edib, potom dolazi Igor, a onda stižu i Advan, Amar, Mirza i Hamzalija. Tu na vrhu pronalazimo jednu manju uvalu da se sakrijemo od hladnog vjetra. Na vrhu pravimo dužu i zasluženu pauzu. Ručamo i napokon olakšavamo ruksake od dijela opreme iz rubrike piće i hrana. Poslije toga fotografišemo se na vrhu. Taj dan se igrao i vječiti derbi između FK Sarajevo i FK Željezničar. Moj komšija i koševska raja Amar i ja koristimo ovu priliku da se fotografišemo sa zastavom i šalovima FK Sarajevo sa našim vodičem Hamzalijom, koji isto navija za FK Sarajevo. Željovci nerado posmatraju naše fotografisanje, ne znajući da će im tek teže pasti vijest o rezultatu utakmice koja je završila pobjedom FK Sarajevo 3-0.

Zbog jakog vjetra krećemo polako prema Trnovačkom jezeru. Jezero sa vrha izgleda veoma malo, ali sa vrha Maglića ne može se vidjeti njegov oblik srca, po kojem je poznat. Tek pri silasku i usponom na crnogorski vrh Maglića koji se nalazi preko puta bosanskohercegovačkog vrha Maglića, može se naslutiti taj oblik srca. Mislim da nešto ljepše nećete vidjeti u prirodi od tog pogleda. Kako krećemo prema jezeru, šetamo dugo poljima kojima se polako spuštamo. Poslije napora penjanja dobro dođe ovaj dio terena gdje nije strm silazak i gdje nema prevelikog napora. Taj dio čak izgleda lijepo i pomislite kako ste sve najveće prepreke na ovoj turi savladali i kako ste bili „ludi“ što ste mislili da je to nešto teško. Međutim, tada počinje lagana priča da će nas na putu prema Trnovačkom jezeru čekati jako strm silazak niz sipar. Osjeti se iz te priče i najave da taj dio nosi neke izazove i opasnosti, ali pošto još uvijek ne vidim taj dio terena vlastitim očima, pokušavam da ne mislim o tome i nastojim da što više uživam u pogledu i ljepotama ovog dijela terena, na kojem prikupljam snagu i energiju za izazove koji me tek čekaju. Stižemo poslije duže šetnje do dijela sa kojeg se Trnovačko jezero vidi mnogo jasnije i sa kojeg fotografije izgledaju prelijepo i Instagramično. Jednostavno, poželite ostati zauvijek na tom dijelu terena. Kada bi vam samo neko donosio hranu i piće i kada biste imali malu kolibicu, pomislite da biste tu mogli i živjeti. Na tom dijelu, ne postoje ratovi, stresovi i problemi. Taj dio zemlje djeluje kao da vrijeme stoji. Koristim ovaj trenutak planinarenja da uživam na suncu koje je ponovo izašlo iza sivih oblaka i koje me ponovo grije, nakon što me hladni vjetar rashladio kao pivo iz frižidera. Koristim našu pauzu i za kratku meditaciju. Pokušavam da mislim samo na taj trenutak u kojem se nalazim. Trenutak sreće i zadovoljstva što sam popeo vrh koji sam toliko želio. Sretan sam što sam tu i što sam sve to doživio. Sve je dobro. Nemam ništa na šta bih se požalio u tom trenutku.

Silazak niz sipar do Trnovačkog jezera i ulazak u Crnu Goru

Onda neko od raje reće da bi trebali nastaviti silazak, kako se ne bismo previše ohladili, jer je silazak niz sipar veoma zahtjevan. Zaista kada pogledate niz tu strmu hrpu odranjajućeg i kotrljajućeg kamenja niz koji trebate da siđete, pomislite da li je to uopšte moguće. Inače, meni su od uspona uvijek teži silasci, jer me znaju često iznevjeriti moja lohotna koljena i „kartonski labavi“ nožni zglobovi. Sreća imam štapove da mogu koliko-toliko kontrolisati svoje kretanje i stabilizirati se od sila inercije koja bi me rado bacila sa litice u Trnovačko jezero. Silazak niz sipar je trajao nekih 45-50 minuta. Ne pamtim da sam tako fokusiran i skoncentrisan bio u svom životu. O svakom svom koraku sam pažljivo razmislio, a svaki pokret sam dva puta mjerio i jednom napravio. Svaki siguran korak prema konačnom cilju jezeru, me činio ponosnim, a ovaj silazak možda mali za čovječanstvo, za mene je predstavljao vrhunac ljudske upornosti i vještine. Bilo je barem pet ili šest situacija gdje me odranjajući kamenčić izbacio iz ravnoteže i gdje sam se nekim nevidljivim silama prirode i anđeoske ruke sa neba održao u položaju, da su ljudi oko mene mislili da potpuno kontrolišem svoje pokrete i da sam ja stabilan kao političko-ekonomska situacija naše zemlje. Najviše me poljuljalo, kada je pored nas bukvalno protrčao jedan stariji Japanac, kako smo mu odmah dodijelili nacionalnost na bazi brzog etno nacionalnog skeniranja svojstvenog nama na Balkanu. Za razliku od nas, koji smo ovaj izazov rješavali brzinom šahovskih vele majstora koji o svakom potezu dobro razmisle prije nego ga naprave, ovaj gospodin se odlučio za tehniku Usaina Bolta, sprintom do jezera. Vješto je savladavao nizbrdicu i odronjavanje i vrlo brzo nestao iz našeg vidokruga. Kako silazite jezero izgleda sve bliže i bliže, ali vi do njega skoro pa nikako ne dolazite. Mislite da taj put traje puno duže od onog vremena koje vam pokazuje vaš sat. Ali sada nema povratka ni gore, ni nazad. Imate samo taj vječni silazak do jezera, koje stvarno prekrasno izgleda i to je najljepša stvar koju imate u tom trenutku da vas motiviše na tom putu patnje. Razmišljate kako ćete biti sretni ako živi i čitavi dođete do jezera, da napokon odmorite umorne noge koje su u grču od straha da ćete se pokliznuti i pasti, te žuljeve koji neminovno nastaju pri kočenju koje izvodite u stilu vozača Formule 1, pri brzinama i silama gravitacije. Kada napokon „dokotrljate“ do malo stabilnijeg i blažeg dijela za silazak ulazite u šumicu gdje napokon možete malo da odahnete i zahvalite Bogu ili čemu već se zahvaljujete ili u šta vjerujete, što ste bezbijedno savladali najveći životni izazov i test. Kroz tu šumu dolazite do drveta na kojem se nalazi znak tabla da ulazite u Crnu Goru. Najluđi granični prelaz na kojem sam bio u životu. Nema graničara, nema pasoških kontrola. Nema nikog živog. Niko vas ne pita, gdje idete, koliko ostajete, i tradicionalno pitanje sa carine „imate li šta za prijaviti“. Bez obzira na to vi ste sada u drugoj zemlji. Vodič nas je upozorio da se krećemo sa njim u grupi, da on ode prvi do planinarskog doma kod domaćina, i da nas onda neće „peglati“ sa tim nekim administrativnim stvarima upisivanja u dnevnik i kontrolu ličnih dokumenata. Tu napokon uživamo u ljepotama jezera. Vidimo i vrh sa kojeg smo sišli, kao i sipar kojeg smo preživjeli. Sada znamo da smo savladali najteže prepreke i konačno možemo da uživamo u ljepoti prirode i dana koji je preostao. Vrijeme je i za hladnu pivu, koja se rashlađuje u hladnom jezeru. Tu pravimo dužu pauzu uz obalu jezera. Naravno pravimo puno fotografija za uspomenu i da možemo pokazati drugima kakvu prirodu i ljepotu imamo u svom okruženju. Zaista možemo biti ponosni i sretni što živimo na tako lijepom prostoru svijeta. Nakon što smo se dobro odmorili i iskoristili svaku zraku sunca tog dana, krenuli smo prema Bosni i Hercegovini i prevozu koji nas je čekao na kraju ture.

Povratak u Bosnu i Hercegovinu i završetak ture uz gradski derbi

Kretali smo se prelijepom šumom, koja je izvrsno markirana. Sa lijeve strane smo ostavili prašumu Perućica. Razmišljam dok gledam prema prašumi, kakvih sve divljih životinja može biti u ovom šumskom predjelu, ali sada već malo i umoran od avantura ovog dana više nemam energije za svoje strahove. Pokušavam sačuvati energiju koja mi je potrebna za dolazak do kombija. Ponovo dolazimo do malo uspona, gdje kao nagradu za penjanje dobijamo prelijepe kadrove zalaska sunca sa pogledom na drvo na kojem stoji oznaka da se tu ulazi u Crnu Goru, a samim tim dobijamo potvrdu da smo se preko neobilježenog graničnog prelaza, ponovo vratili u Bosnu i Hercegovinu. Umor nas stiže svakim korakom kako se bližimo prevozu. I napokon poslije skoro 10 sati koliko smo proveli na ovoj turi, stižemo do našeg kombi prevoza. Pozdravlja nas naš vozač i pita za naše iskustvo i kako je sve proteklo. Svi smo puni dojmova ovog prelijepog dana, i vrlo rado se rješavamo svih tereta opreme koju stavljamo u gepek i presvlačimo se u laganiju i suhu odjeću. Sunce polako zalazi i ponovo pada mrak, isti onakav koji nas je dočekao na početku ovog dana. Koristimo sat vožnje po makadamu, da malo odspavamo u kombiju. Napokon, nakon skoro 16 km hodanja, ponovo smo u toplom kombiju gdje i pored svog drmusanja koje je neminovno na takvoj makadam cesti, ipak savladani umorom i svježim planinskim zrakom, pritisak opada i upadamo u kratki san, pred dolazak u restoran gdje smo parkirali naša vozila.

Nakon sat vremena silazne vožnje i kratkog sna, stižemo do naših vozila. Prebacujemo opremu u naša vozila i zahvaljujemo se našem vozaču i domaćinu. Preko puta ovog objekta, primječujemo jedan drugi ugostiteljski objekat i kolibu, koji se po svjetlima čini da još uvijek radi. Ulazimo tu na večeru, da nešto toplo pojedemo i da popijemo po koje piće i sumiramo dogodovštine iz ovog dana. Počinje i sarajevski vječiti derbi, prenos se prati na mobitelu i radijskoj stanici u vožnji prema Sarajevu. Tu nam se događa još nekoliko avantura, gdje nas zaustavlja Granična policija BiH, pa policijska saobraćajna patrola RS-a u dva navrata. Uz sve te dogodovštine, koje neću ovdje prepričavati, jer to su zaista priče za sebe, stižemo u grad, odmah po završetku vječitog gradskog derbija. Sarajevo je pobijedilo sa 3-0. Prolazimo Alipašinom ulicom gdje prolaze tužni navijači Željezničara. Prelazimo u ulicu Patriotske lige, gdje vidim vesele i sretne Horde zla navijače svog FK Sarajeva. Stižem kući. Raspakujem opremu i idem odmah na kupanje i u krevet. Ne mogu odmah da zaspem iako sam umoran. Drži me još uvijek adrenalin ovog sretnog dana. Sreća koja se rijetko doživi. Ostvario sam svoju veliku želju, još i pobjeda FK Sarajeva u derbiju. Zaista ovaj dan ću zauvijek pamtiti. Želim svima da dožive ovako zadovoljstvo, koje sam ja osjetio tog dana. Magliću, hvala ti što si mi omogućio da uživam u tvojim ljepotama, nadam se da se nekada opet sretnemo i vidimo. Ukoliko je nekoga moja priča inspirisala na taj pohod možete se poslužiti trackom sa moje Strava aplikacije ili Garmin Connect. Tura od skoro cijelih 16 km, ukupnog uspona 1276 metara, sa vremenom u kretanju 3 stata i 43 minuta. Ukupno potrošenih 2348 kalorija. To su brojke koje je moj sat zabilježio kao trenutke moje sreće tog dana. Želim i vama ugodno planinarenje na ovoj ruti. Sretno!    

Track na aplikaciji Strava:

Track na aplikaciji Garmin Connect: