Muzej ratnog djetinjstva – ogledalo društva

Piše:

Strašni TV prilog iz Gaze

Potaknut izuzetno teškim i uznemirujućim TV prilogom i izvještajem iz Gaze koji sam jučer pogledao u vijestima Al Jazeera-e, o djevojčici koja je usljed granatiranja vojske Izrala ostala bez svih članova uže porodice, sa teškim opekotinama i malog dječaka od nekih 7 godina koji je usljed granatiranja ostao bez noge, odlučio sam da danas ponovo otvorim davno zatvorenu ladicu svojih uspomena i sjećanjima na rat i djetinjstva u ratu u Bosni i Hercegovini. Nažalost od silnog šoka i scena TV priloga, nisam zapamtio ime ove curice i dječaka iz TV priloga i to mi je jako žao, jer nekako sve ove žrtve tako kao da postaju pusti brojevi u statistici bez imena i prezimena i dio redovnog izvještavanja na koji se svijet nažalost navikava iz dana u dan. Svjestan sam da moj tekst ne doprinosi nikakvom rješavanju Palestinskog pitanja, niti će nekome u svijetu biti bolje ili lakše nakon ovog mog teksta, ali smatram da kao preživjeli iz našeg rata i to upravo kao dijete u tim okolnostima imam pravo i obavezu da govorim o posljedicama i traumama koje svaki rat ostavlja na djecu, a samim tim i na buduća društva koja će formirati današnje dječije žrtve rata. U TV prilogu, tetka curice i predstavnici humanitarnih organizacija koje se nalaze u bolnici ovoj curici donose igračke, kako bi barem na trenutak ovoj djevojčici skrenuli misli od teške tragedije koja joj se desila i vjerovatno bolova i opekotina koje je ostavila ekspolzija granate. Tako prazan pogled, zaleđenost, hladnoću i nezainteresovanost malog djeteta za igračkama (set ogledalce za uređivanje, češljići za kosu, rajf i šnalice) kojem bi se obradovala vjerovatno svaka djevojčica na svijetu u normalnim okolnostima, je nešto što nikada nisam vidio. Ovu tužnu scenu prati izjava njene tetke, koja izjavljuje da ona samo želi da ode svom ocu, majci i bratu iako je svjesna da su oni mrtvi od eksplozije granate. Druga priča, prikazuje dječaka koji zbog morfija koji mu daju za ublažavanje bolova spava u bolnici, jer mu je amputirana noga koju je izgubio usljed granatiranja i njegovog uplakanog i zabrinutog oca koji se pita šta je njegovo dijete krivo. Zaista, postavlja se pitanje, da li iko može i pokušati razumjeti ove teške zločine. Ovom granatom, potpuno je izmijenjena sudbina i budućnost ovog dječaka, koji je vjerovatno kao i svaki dječak njegove dobi maštao da barem na trenutak bude fudbaler ili uspješni sportista. Surovost rata i zločin koji nema opravdanja, je ovom dječaku i ostalim sličnima uzeo za pravo da uništi sve nevine dječije snove i njihov život pretvori u pakao i neizvjesnost.

Muzej ratnog djetinjstva u Sarajevu

U Sarajevu od 2015 godine postoji Muzej ratnog djetinjstva, kojeg je idejno osmislio i na čijem čelu je Jasminko Halilović. Intervju sa njim za Urban magazin koji je pravila moja sestra Leila možete pročitati na našem portalu. Jedna od uloga ovog muzeja i razloga zašto je važno njegovo postojanje, kako je to napisao njegov idejni tvorac je i sljedeća:  „Važno je jer će ovaj Muzej, za razliku od drugih ratnih muzeja, dokumentovati iskustvo onih koji na započinjanje ratova nemaju nikakvog utjecaja, a svejedno trpe višestruke posljedice. Važno je jer je upravo kroz priče o iskustvu djece najlakše postići razumijevanje kao pretpostavku za pomirenje“.

U mom shvatanju, u većini muzeja svijeta se obično nalaze predmeti iz prošlosti kao svjedoci nekog prošlog vremenskog i značajnog perioda, koji najčešće više ne postoje u današnjici. Volio bih da su ratovi zaista samo jedna strašna postavka muzeja o prošlim vremenima i da se strahote rata više nigdje i nikada ne mogu vidjeti niti doživjeti. Međutim, ratovi širom svijeta, u ovoj digitalnoj eri čine da strahote rata budu zabilježene i dostupne bez ikakve cenzure više nego ikada prije u historiji civilizacije. Nažalost uz svu tu brutalnost i užase tih scena, oni koji donose velike odluke i odlučuju o sudibnama nas običnih ljudi, kao da ne vide te priloge i jednostavno ignorišu i ne reaguju na način da spriječe ratna dejstva i strahote u svijetu.

Danas sam posjetio ovaj muzej i pokušao da evociram svoje uspomene na djetinjstvo u ratu. Na samom ulazu već upečatjiv je logotip ovog muzeja, crni lik dječaka i curice koji drže balon u obliku ručne bombe. Vrlo simbolično i efektno prezentovano ono što ovaj muzej jeste i o čemu opominje i upozorava. Na ulazu u muzej vas dočeka ljubazno osoblje ovog muzeja, koje će vam ispričati osnovnu uvodnu priču i dati upute kako da obiđete muzejsku postavku ili odgovoriti na neko veše pitanje. U muzeju je trenutno izložen samo dio predmeta koji su dio njihove velike kolekcije. Pored priča i predmeta djece iz Bosne i Hercegovine, nalazi se i nekoliko predmeta djece iz Ukrajine i njihovog ratnog djetinjstva. Naizgled, kada bi čovjek ušao u ovaj muzej bez da prethodno zna šta su predmeti u njemu, bi pomislio da se radi o muzeju igračaka i dječijih predmeta i garderobe, međutim iza svakog tog predmeta nalazi se veoma osobna priča i svjedočanstvo ratnog događaja i uspomene koju su zabilježili i sačuvala tada djeca, a danas već odrasli ljudi, koji su poslije značajnog vremenskog otklona, predali sebi važne predmete i uspomene na rat u Muzej ratnog djetinjstva kao svjedočanstvo i opomenu da se nikada i nigdje više rat i ratna stradanja ne ponove. Tako naizgled obične plišane igračke, isjećci iz stripova, haljine, džemperi, torbe, violina, ljuljačka postaju ne tako obični svakodnevni predmeti koje pamti svako iz svog djetinjstva, nego postaju više od predmeta, svjedoci jedne strašne prošlosti i traume koju su djeca preživjela. Najteži dio postavke muzeja za mene je bio dio u kojem se nalazi ambalaža proizvoda koji su obično dolazili u lunch paketima humanitarne pomoći tokom rata. Čuveni Ikar i smeđa ambalaža lunch paketa vraćaju sve ratne uspomene i sjećanja na rat. Na neki „ludo“ i čudan način na njih gledam i sa nekom sjetom, mada ništa u tome nema lijepo, ali se sjećam kako su nam svi ti artikli tada predstavljali najbolju moguću ponudu hrane na svijetu, a tek kasnije smo shvatili kako smo sretni što smo živi i zdravi, usljed takve hrane koju smo silom neprilika jeli da bi preživjeli. Druga stvar koja me je također taknula, je i dio sa video svjedočanstvima iz rata. Moram istaći da se generalno u muzeju nalaze predmeti i svjedočanstva generacije od 1976 do  1988 godine, kojoj pripadamo i moja sestra Leila i ja, tako da se radi o našim vršnjacima i sugrađanima, koje i lično poznajemo. Sa nekima se znamo jako dobro, a neke znamo samo iz viđenja. Onda shvatimo da je ovo muzej u kojem se nalaze naše zajedničke priče i iskustva. Sjećanja i uspomene koje smo većinom u želji za normalizacijom života i gradnje budućnosti negdje u sebi potiskivali, kako bi mogli ići naprijed i dalje, u sustizanju zapadnog svijeta koji nam je još više pobjegao tokom ratnih razaranja i strahota.

Da li smo išta naučili iz naše užasne prošlosti?

Danas trideset i jednu godinu od početka rata u BiH, pitam se da li ovaj svijet išta uči iz svojih grešaka iz prošlosti, kada vidim da se ratne strahote ne samo ponavljaju, nego su i veće i gore od mojih ratnih iskustava. Da li ovakvi muzeji i priče dopiru do onih koji donose važne svjetske odluke? Na ulazu u muzej mi je zaparala uši jedna rečenica, gdje mi je kustosica rekla da muzej posjeduje oko 5.000 predmeta i svjedočanstava sa raznih ratnih prostora širom svijeta, te da je ideja da se postavka u muzeju mijenja i obnavlja svake godine. Dakle toliko je tih predmeta i priča, da se postavka može mijenjati i mijenjati. Zamišljam kako će biti tužno i žalosno doživjeti da upravo ona igračka češljić, šnale i ogledalce iz tužne priče curice iz Gaze sa početka ovog teksta, jednog dana završi kao dio postavke ovog ili nekog drugog sličnog svjetskog muzeja. Da bude samo jedan od brojnih predmeta, koji na izgled liče na igračku, a u stvari su najgori mogući podsjetnik na jedan od najužasnijih perioda u tim dječijim životima. Ogledalo društva i svijeta u kojem danas živimo. Ogledalo koje nam je svima potrebno. Da se pogledamo i pitamo, kako smo došli do toga da nam ubijanje djece bude nova „normalnost“ i svakodnevnica TV novinarskog izvještavanja, a da svijet o tome nema adekvatnu reakciju i počne sprječavati bilo koje druge i nove nevine žrtve – a pogotovo djece.

Kamo sreće da nam ovakvi muzeji nisu potrebni, ali nažalost mislim da su ipak neophodni. Žrtve potiskivanjem trauma u želji da nastave sa normalnim životom ne govore o tome, a oni koji su činili zločine, nastoje prikriti i prekrojiti istine o svojim zločinima i tako trajno izbrisati svako prisjećanje i sjećanje na najužasnije ratne zločine i dešavanja – uništena djetinjstva i uništenu budućnost svakog preživjelog djeteta rata.  

Izlazim iz muzeja, sa samo jednom željom. Želim da igračke opet budu samo igračke, a ne svjedoci i uspomene na nešto strašno – poraz naše civilizacije i morala.