Biti snimateljica znači stalno učiti

Piše:

Nakon što je prije deset godina osnovana i pokrenuta Asocijacija snimatelja BiH (ASBiH) i nakon što su 19. januara prvi put dodijeljene i nagrade najboljim snimateljima članovima ove Asocijacije, pojavila se i prva televizijska snimateljica u BiH Vedrana Mijić- Ušanović, koja je trenutno jedina ženska članica ove Asocijacije i ujedno prva profesionalna snimateljica u historiji bh. snimateljstva.

Vedrana Mijić-Ušanović je žena koju je nemoguće ne primijetiti na raznim televizijskim prijenosima u kojima učestvuje ne samo zato što je trenutno jedina žena među snimateljima BHT1 snimateljskog tima nego i što ima specifičnu vanjštinu i specifično žensko oko za neke detalje koje uspije uhvatiti objektivom svoje kamere. U prirodi djeluje dosta povučeno i tiho tako da sam potrošila malo više vremena nego inače u ubjeđivanje za ovaj razgovor, jer dok sam ja smatrala da je potrebno da se predstavi javnosti sa svojim radom i na taj način potakne neke druge djevojke i žene da uzmu kamere u svoje ruke ona je smatrala da to nije ništa posebno i novo. Naravno, i ona je bila u pravu, jer već odavno u Evropi, u kojoj se i sama školovala, nije uopšte neobično vidjeti ženu snimateljicu na terenu ili na filmskim i televizijskim setovima. No kod nas ti trendovi tek polako dolaze i zasad je ona jedina žena televizijska snimateljica, kako voli za sebe reći naša sagovornica. Biti dio Asocijacije, i to prve u našoj državi, na neki način je i historijski momenat, ali i značajan za našu sagovornicu jer se, kako ističe, Asocijacija, između ostalog, bavi i sistemskim rješavanjem nekih bitnih pitanja poput uspostavljanja profesionalnih standarda i jedinstvenog cjenovnika profesionalnih usluga.

„Zaista mi je velika i izuzetna čast postati punopravna članica Asocijacije snimatelja u BiH prije svega jer su je osnovali i čine naši svjetski priznati i više puta nagrađivani direktori fotografije, filmski i televizijski snimatelji, sjajni ljudi čijem radu i opusu se divim, tako da je prilika koja mi se pružila da zajedno sa svojim profesionalnim uzorima radim na unapređenju i razvijanju snimateljske profesije u Bosni i Hercegovini za mene veliko priznanje. Kao prva, a iskreno se nadam ne još dugo i jedina, snimateljica u Asocijaciji, osjećam da se svojim primjerom i profesionalnim zalaganjem sada još više i odlučnije moram boriti protiv stereotipa da je naša profesija ‘isključivo muška’,  kao što su, naprimjer, naše filmske rediteljice poput Jasmile Žbanić ili Aide Begić svojim radom i uspjesima razbijale predrasude o filmskoj režiji kod nas kao pretežno ‘muškom poslu’, pa danas imamo generacije odličnih filmskih i televizijskih rediteljica. Nadam se da će se to u skoroj budućnosti desiti i kod nas u polju naše profesije”, pojašnjava Mijić-Ušanović.

Vedrana iza sebe ima više od 13 godina radnog iskustva u snimateljskom poslu i stalno je zaposlena na poziciji televizijske snimateljice Radio-televizije Bosne i Hercegovine. Radila je na brojnim televizijskim projektima koje je ova kuća realizovala, od direktnih prijenosa kulturnih, sportskih, muzičkih i drugih sadržaja, pa sve do specijalnih programa i realizacije živih programa iz studija. Za BHT1 i Federalnu teteviziju snima dječije igrane serije, dokumentarne emisije i reportaže, kao i priloge, kratke priče i intervjue za emisije različitih formi i sadržaja koje čine dnevnu i sedmičnu produkciju BHRT-a. Pored stalnog angažmana na državnoj televiziji, od 2015. godine do danas radi i za marketinšku agenciju „Design Creationz” iz Dohe, Katar, gdje snima promotivna videa i reklame za klijente iz svijeta modnog dizajna, kao i sve modne događaje koje u Dohi ova agencija organizuje. Kao snimateljica sarađivala je i sa studentima filmske akademije Film Factory na snimanju kratkih filmova pod mentorstvom istaknutog reditelja Bela Tare. Aktivno se i dalje bavi umjetničkom fotografijom, koju je studirala na Gradskoj akademiji likovnih umjetnosti u Antwerpenu, Belgija. Redovno sa svojim radovima učestvuje u grupnim izložbama u regiji i inostranstvu.

Profesija snimatelj nije nimalo jednostavna. Zahtijeva mnogo odricanja, ali i dobru fizičku kondiciju jer je neka oprema znala biti teška petnaestak i više kilograma. Digitalna oprema danas malo olakšava svu tu situaciju. „Digitalizacija je na BHRT-u malo kasnila, pa smo do prije par godina još uvijek snimali tim teškim kamerama koje spominješ, a danas je najteža kamera s kojom radim na televiziji teška oko šest kilograma. Prvih nekoliko godina često sam radila u studiju i na reportažnim kolima, pa nisam svaki dan morala nositi petnaestak kg na leđima, ali sam imala priliku raditi niz emisija na terenu baš s tom teškom opremom, i zapravo i nije toliko strašno. Ja volim kamere, i velike i male, i lagane i teške, i stare i nove, sve su one različite i imaju svoje specifičnosti, svoj karakter, a ja volim da im se posvetim i upoznam ih kako bismo zajedno stvorile sliku koju ćemo prenijeti gledaocima.“

Ja volim kamere, i velike i male, i lagane i teške, i stare i nove, sve su one različite i imaju svoje specifičnosti, svoj karakter.

Naučno nije utemeljeno da li žensko oko vidi bolje i više, ali definitivno žene su te koje imaju bolju moć ili, kako kaže Vedrana, gledaju drugačije svijet oko sebe — intuitivnije i suptilnije nego muškarci. S obzirom na to da se Vedrana dugo bavila fotografijom, koju je i tokom svog akademskog obrazovanja izučavala, ubijeđena sam da joj je to pomoglo da s lakoćom napravi i neki umjetnički video.

„Još uvijek se bavim fotografijom, ona je moja prva ljubav, iako u zadnje vrijeme puno manje imam vremena da joj se posvetim i uglavnom radim na svojim dugoročnim projektima. Važno mi je da barem jednu fotografiju dnevno napravim, makar i mobitelom, jer najbolji je fotoaparat onaj koji nosite sa sobom. Fotografija mi je naravno puno pomogla, pogotovo kad sam o snimanju tek počinjala učiti, ona je i nekakav preduslov i osnova da biste postali profesionalni snimatelj.“

Vedrana kaže kako voli i uživa u snimanju svih sadržaja, osim političkih. Često radi uživo prijenose nekih kulturnih, sportskih, muzičkih i drugih javnih događaja, i to joj je posebno uzbudljivo jer je nepredvidivo, a traži se velika brzina u reakciji i snalaženje u trenutku. Osim toga, rijetko se dešava, ali ipak se desi, da ekipa od 20 do 30 ljudi koji realizuju neki prijenos funkcioniše kao jedan, i to onda za našu sagovornicu predstavlja poseban doživljaj. No, biti televizijski snimatelj je potpuno druga priča od filmskog, u čemu bi se ipak rado okušala i Vedrana.

„Tako je. Televizijski snimatelj, za razliku od filmskog, nema ni približno takvu slobodu izražavanja, niti prostora za neki svoj autorskj rad. Naravno da bih voljela steći iskustvo rada na filmu, svako novo profesionalno iskustvo je jako važno. Biti snimatelj znači stalno učiti, napredovati, eksperimentirati, tražiti i prihvatati nove izazove, širiti i lične i profesionalne vidike, jednostavno stalno raditi na sebi, biti bolji i čovjek i profesionalac.“

Ni sva ova saznanja o snimateljskom poslu, koji podrazumijeva i velika odricanja, mnogo vremena provedenog u radu i učenju, ali i na terenu u svim vremenskim prilikama i neprilikama, Vedranu nisu pokolebala da postane snimateljica. Nakon Belgije i školovanja za fotografiju, zanimljivom se čini činjenica da se Vedrana u konačnici našla na televiziji.

Prilika koja mi se pružila da zajedno sa svojim profesionalnim uzorima radim na unapređenju i razvijanju snimateljske profesije u Bosni i Hercegovini za mene je veliko priznanje.

„Tokom rata sam se našla u izbjeglištvu u Belgiji, gdje sam u umjetničkoj školi upisala upravo smjer fotografije, a puno kasnije i fotografiju na umjetničkoj akademiji u Antwerpenu. Tokom treće godine sam se, sticajem okolnosti, vratila u Sarajevo i upravo su me ljubav prema fotografiji i znanje koje sam na tom polju stekla, kao i želja za daljnjim učenjem, prije skoro 14 godina slučajno doveli na BHRT, gdje sam bila došla da pitam imaju li možda neku obuku za kamermane jer sam se htjela upoznati i s radom za televizijsku i filmsku kameru, alj i učiti o pokretnoj slici. Međutim, na moje iznenađenje, ponudili su mi posao, i tako sam se zahvaljujući sretnim okolnostima našla u jednoj od najzanimljivijih i najdinamičnijih profesija koje postoje. U početku nisam mislila da ću tu dugo ostati, radno iskustvo je odlično, ali sam planirala nastaviti studije u Belgiji. Medutim, „neplanski” sam se, osim u svoju novu profesiju, zaljubila u kolegu montažera i sadašnjeg supruga, tako da mi se više nigdje nije išlo”, iskreno će Vedrana, koja kaže da njene poslovne obaveze diktiraju tok privatnih.

Poznato je da je televizija timski rad i Vedrana svakodnevno sarađuje s različitim novinarima i novinarkama, kao i drugim članovima tog tima. Zato nerijetko pomaže i u realizaciji novinarske priče.

„Sa svim novinarkama i novinarima se trudim imati korektan ali i prijateljski odnos, pogotovo na terenu ili na putovanjima dobra komunikacija mi je jako važna jer uvijek unaprijed želim znati gdje idemo, šta snimamo, kako su oni to zamislili, a onda i kako to najbolje da realizujemo. Naravno, svojim kadrovima pomažem razvoju priče, ali i određenim sugestijama, sve zavisi od situacije. Bitno je da cijela ekipa dobro sarađuje, međusobno se poštuje i ima profesionalan odnos.” Bilo bi lijepo, kaže naša sagovornica, kada bi bilo više žena snimateljica, no pitanje je kako ih ohrabriti na ovaj poziv.

Generalno bih voljela vidjeti ako ne više onda barem isti broj žena u snimateljskom poslu.

„Sjajno bi bilo imati puno više kolegica snimateljica, i generalno bih voljela vidjeti ako ne više onda barem isti broj žena u snimateljskom poslu, ali i u drugim vezanim profesijama. Naprimjer, koliko ja znam, nema nijedna žena rasvjetljivač, gafer ili filmska tonska snimateljica, ili dizajnerica svjetla. S druge strane, osim u Banjoj Luci, nemamo na akademijama i fakultetima odsjeke ni za fotografiju, ni za kameru, pa ni za montažu… Zapravo, voljela bih ohrabriti djevojke, žene, za ovaj poziv, ali ne znam koliko to ima smisla ako nemamo nijednu visokoškolsku ustanovu u kojoj bi se mogle obrazovati za ovu profesiju. Jedino da traže neki svoj put, koji je, znamo, uvijek, nažalost, i teži.”

Za kraj, Vedrana nam otkriva u čemu se ogleda ljepota ovog izuzetno zahtjevnog posla.

„Možda u mogućnosti koju imate da kamerom prikažete neku neobičnu, malu ali važnu, toplu ljudsku priču, koja će dirnuti srca gledalaca, a možda i promijeniti nečije mišljenje ili pogled na svijet, a koja bi, da nije bilo vas i vaše kamere tu u tom trenutku, možda ostala skrivena i nikad ispričana.“