Blank: Turbulencije jednog života

Piše:

„Dobro veče i dobrodošli, dame i gospodo, govori vam vaš kapetan. Let će trajati nešto manje od dva sata i letjet ćemo na visini od 10.000 metara brzinom od nekih 500 čorova. Zbog prolaska kroz polje niskog pritiska očekujemo snažne turbulencije… želimo vam ugodan i siguran let.“

Tako nas je kapetan Feđa Štukan poveo na turbulentan let kroz vlastiti život. Mislila sam da sam spremna. Čitala sam knjigu „Blank“ među prvima, a potom i intervjuisala autora u njegovom prvom medijskom pojavljivanju nakon šest godina medijske apstinencije. Ipak, ova predstava donijela je novu dimenziju priče, otvarajući slojeve koje ni knjiga nije mogla do kraja prenijeti, ali ni pretpostaviti da će se desiti.

Priča veća od jednog života

Neke od priča iz knjige znala sam od ranije, jer sam dijelila isto vrijeme i prostor s glavnim junakom. Ipak, ponovo se pitam i nakon gledanja predstave: da li su neki ljudi predodređeni da prožive više života u jednom i još o tome svjedoče za dobrobit budućih generacija? Ili se neka sila/univerzum jednostavno poigra s pojedincima, testirajući njihove krajnje granice? Odgovor na to pitanje ostaje nepoznat.

Da li predstava može nadmašiti knjigu?

Ako ste se, kao i ja, prije odlaska na predstavu pitali da li će vam vlastita imaginacija pri čitanju knjige pokvariti doživljaj izvedbe, ne brinite. Reditelj Kokan Mladenović majstorski je sklopio, nadogradio i dodao novu vrijednost knjizi „Blank“. Ova priča nije lokalna – ona je univerzalna. Govori o ratu, traumama, gubicima, ovisnostima, ali i ljubavi i iskupljenju. I razumjet će je svako, ma gdje živio, ma kakva mu bila prošlost.

Aerodrom kao metafora

Mladenović koristi aerodrom kao centralnu scenografiju. Aerodromski stubići postaju linije razdvajanja, rovovi, topovske i snajperske cijevi. Pomjerajući aerodromsku traku, reditelj suptilno vodi gledaoce kroz priču, dok je Amila Terzimehić kroz scenski pokret dodatno oblikovala atmosferu. Posebno dojmljiv trenutak je „Relative jump“ (padobranska figura u kojoj se ljudi drže za ruke u slobodnom padu), ali i scena u kojoj aerodromska svjetla postaju noćna klupska svjetla Berlina, religijski simboli, dok traka za kofere postaje uspomena na izgubljene ljude. Mnogo je simbola i metafora koje preporučujem da pažljivo pratite tokom gledanja predstave. 

Ljubav kao najsnažnija bol

Najemotivniji trenutak za mene i tokom čitanja knjige, ali i tokom predstave, bila je priča o Mirni Filipan, glumici koja je tragično izgubila život ugušivši se plinom tokom tuširanja. Scena njenog gušenja u predstavi je srceparajuća – avionske maske za kisik koje padaju poput tuša, dok oblak pare postaje sve gušći. U tom trenutku nisam mogla suzdržati suze. Krajičkom oka primijetila sam i Feđu koji rukama zaklanja suzne oči i sjedi na sceni, jer je i dio benda koji muzički oblikuje predstavu. Pitam se kako je posmatrati vlastiti život na sceni? Kako je suočiti se s vlastitim ranama, onima koje nikada ne zarastaju?

Pozorište koje zaziva film

Mladenović je precizno poentirao sve ključne tačke priče, koristeći filmske prelaze, jasno nagovještavajući da „Blank“ može i treba postati filmsko djelo. Osim toga, predstava nosi i dodatnu vrijednost – muziku, za koju je opet bio zadužen Feđa Štukan. Njegove pjesme dolaze u pravim trenucima, pune su emocija, bunta, nostalgije. Jedna vas vodi na ulicu, druga vas rasparča na komadiće. Iako predstava nije mjuzikl, ona koketira s tom formom, koristeći ritam kao još jedan sloj naracije.

Glumački ansambl na visini zadatka

Davor Golubović nosi predstavu, donoseći kompleksnost Feđinog života s nevjerovatnom snagom – sve to pred očima onoga koga igra. Gledamo malog Feđu kao dijete koje sanja avione (tumači ga plavokosi dječak), do mladića koji preživljava rat, ovisnost i gubitke u interpretaciji cijelog ansambla.  Elma Juković u ulozi Betty donosi humor kroz muzičku izvedbu na njemačkom, dok Anja Kraljević izgovarajući niz floskula dočarava lik nekadašnje missice i manekenke Alise što među publikom izaziva smijeh, kao i muzička izvedba Sabita Sejdinovića. Bubanj pod palicama glumca Aldina Omerovića odjekuje poput rafala, šamara, udarca, otkucaja srca – pretvarajući svaki zvuk u snažnu priču. Vedran Fajković, osim dramaturgije, zasvirao je na sceni, ali ujedno je nosio teret stvaranja predstave bez budžeta, jer je tokom rada na predstavi imenovan i za v.d. direktora Kamernog teatra 55. Kako je sve uspio, ni meni nije jasno. 

Ne sudite prije nego saznate priču

Neću vam prepričati cijelu predstavu. Nije mi to namjera. „Blank“ morate vidjeti, osjetiti, doživjeti. Ako možete, pročitajte i knjigu. Završavam ovo turbulentno putovanje. Kao putnica na ovom letu kroz Feđin život, suočila sam se sa olujama, bolnim uspomenama i nadom koja tinja kroz muziku i riječi. Dok napuštam ovaj imaginarni avion, osjećam se promijenjeno – obogaćena životnim lekcijama koje su nam svima s vremena na vrijeme potrebne, podsjećajući nas da nikada ne sudimo o putnicima pored nas, jer kako jednom reče Feđa “život je ispaljena strijela i niko nema pojma gdje će otići.”