Žena koja je otvorila vrata kroz koja su kasnije prošle mnoge druge
Piše:
Važna napomena: U pripremi ovog teksta korišteni su dokumenti iz fundusa Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine (ANUBiH). Uz ovu objavu po prvi put dijelimo i nekoliko arhivskih dokumenata koji svjedoče o životu i radu Mice Todorović. Sve fotografije i dokumenti su vlasništvo ANUBiH-a i njihovo dalje preuzimanje, korištenje, umnožavanje ili distribucija nisu dozvoljeni bez prethodnog odobrenja Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine (ANUBiH).
Kada je 1969. godine jedna žena zakoračila u krug akademika Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, to nije bio samo lični uspjeh. Bio je to trenutak koji je simbolično pomjerio granice jednog vremena. Ta žena bila je Mileva Mica Todorović – umjetnica, Sarajka i prva žena primljena u Akademiju nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.
Bila je to umjetnica prepoznatljivog senzibiliteta i osebujnog stila – kako u umjetnosti, tako i u životu. Starije generacije akademkinja s ponosom ističu njen ulazak u Akademiju nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, te kako je u to vrijeme spadala među rijetke žene koje su imale status akademika u tadašnjem jugoslovenskom prostoru.
Poticala je iz ugledne sarajevske građanske porodice koja nije sputavala njenu želju za obrazovanjem. Prve slikarske poduke dobila je u ateljeu akademskog slikara Romana Petrovića. Višu djevojačku školu završila je u Sarajevu 1913. godine, a odrasla je na Gorici, u kući na mjestu gdje se danas nalazi rezidencija ambasade Republike Italije (Tepebašina ulica). Upravo je taj sarajevski ambijent ostavio snažan trag na njenom umjetničkom izrazu, pa su se u njenom opusu našle slike posvećene Romima. Naslovi njenih djela ostali su zapisani onako kako ih je sama imenovala – Ciganka, Glava mlade ciganke, Trudna ciganka, Cigo.
Školovala se u Višoj školi za umjetnost i obrt u Zagrebu (1920–1926), koja je kasnije prerasla u Akademiju likovnih umjetnosti. Bila je jedina žena u klasi od deset studenata, što u to vrijeme nije bila samo hrabra odluka nego i svojevrsni ekskluzivitet. Tamo je bila povezana i s progresivnim umjetničkim krugovima, uključujući i umjetničku grupu Zemlja.
Crtežima protiv zaborava
Život Mice Todorović nije bio lagan. Tokom Drugog svjetskog rata njena kuća bila je skrovište za istaknute političke radnike – komuniste (Hasana Brkića, Avdu Humu, Vladu Jokanovića i Voju Dimitrijevića). Zbog pomaganja Narodno-oslobodilačkom pokretu, ustaška policija 1942. godine odvodi je u koncentracioni logor Stara Gradiška, nakon čega biva deportirana na prinudni rad u Njemačku i Austriju. Kraj rata dočekala je u Beogradu.
U tim ratnim godinama gotovo je bila likovno neaktivna, osim nekoliko skica alpskih pejzaža i jednog ženskog akta nastalog u zajedničkim barakama logorskog života. Nakon rata, na poziv Komisije za ratne zločine u Beogradu, svjedočila je o strahotama rata kroz niz potresnih crteža – poginulih boraca, logoraša i tijela koja je nosila rijeka Sava. Ti radovi su postali dio kolekcije Posljednje žrtve Jasenovca i Gradiške.
Povratak u grad umjetnosti
Po povratku u Sarajevo 1945. godine ponovo se posvetila umjetnosti. Veliki dio svoje energije uložila je u rad s mladima, držeći predavanja u tek osnovanoj Školi za primjenjenu umjetnost u Sarajevu, gdje je ostala sve do penzionisanja. Bila je i jedna od osnivačica Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine te aktivna članica Collegium artisticuma.
Njena prva samostalna izložba prikazana je 1954. godine u Beogradu, potom u Sarajevu 1962. i ponovo Beograd 1968. i Sarajevo 1975. godine. Izlagala je širom Evrope i svijeta, a njen rad privukao je pažnju i međunarodnih likovnih kritičara. Pariški kritičar Francois Pérché zapisao je kako se u njenim platnima osjeća „finoća u prozirnosti boje“ i sigurnost izraza zasnovana na snažnom crtežu, dok je na Jugoslovenskoj izložbi u Londonu, profesor Collings za njen crtež „Djevojka koja sjedi“ rekao da je majstorski, a potom dodao: „ako imate priliku recite Todorovićevoj da uživam u njenom radu.“
Njen slikarski izraz odlikovao je snažan i bogat kolorit. Posebno je voljela žutu boju – boju svjetlosti i topline. Možda upravo zato njene slike nose onu energiju života koja prkosi vremenu. Savremenici je pamte kao vedru i optimističnu osobu.
Zanimljiv je i detalj iz njene biografije: u mnogim zapisima stoji da je rođena 1900. godine, dok matične knjige Srpske pravoslavne crkve u Sarajevu pokazuju da je rođena tri godine ranije. No taj podatak nije toliko važan – mnogo je važnije to što je ostala aktivna i stvarala do kraja života.
Djela Mice Todorović danas se nalaze u zbirkama Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine, Muzeja Sarajeva, kao i u privatnim kolekcijama širom nekadašnje Jugoslavije.
Savremenici je pamte i po njenoj ljudskoj toplini. Akademkinja Adila Pašalić Kreso prisjeća se da je Mica redovno dolazila u Umjetnički paviljon preko puta današnjeg Predsjedništva BiH i da je bila stalna posjetiteljica galerija i pozorišta. Kaže da je nosila je otmjene šešire i odijevala se elegantno i neobično za svoje vrijeme.
Jednu dirljivu epizodu iz njenog života zapisao je njen učenik, poznati sarajevski umjetnik Mario Mikulić. „Mica u vrijeme velikih poledica savjesno posipa fini pijesak iz kantice na svom putu od kuće do škole i natrag. Tako se još nije dogodilo da poklizne ni ona ni građani koji je slijede.“ (Odjek, 1967. g.)
Mica se nikada nije udavala, ali je kažu bila izuzetno bliska s kolegom Borislavom Borom Mihačevićem, čak mu je naslikala i portret. U društvu je kažu bila omiljena – duhovita, šarmantna i prepoznatljiva. Voljele su je kolege i đaci.
Dobitnica je najvećih državnih odlikovanja i nagrada, među kojima su: Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva (1959.), Republička 27. julska nagrada (1962.), Orden rada sa crvenom zastavom (1966.), Orden zasluga za narod sa zlatnom zvijezdom (1970.) i Nagrada ZAVNOBiH-a (1974.).
Ponekad je dovoljan jedan korak da promijeni tok historije
U Akademiju nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine primljena je 1969. godine kao dopisna članica, a redovnom članicom postala je 1975. godine. Bio je to simboličan trenutak – trenutak kada je jedna žena svojim radom, talentom i dostojanstvom otvorila vrata prostora u kojem su do tada gotovo isključivo sjedili muškarci.
„Lijepa dama – umjetnik sa bijelim rukavicama, a pripada naprednim intelektualcima, sa naprednim idejama i socijalnom notom u svojim radovima stvorila je u meni jedan divni osjećaj o formiranom umjetniku – ženi, koja zna šta hoće i koja zna da je njeno mjesto uz napredne intelektualce onog vremena“, zapisao je akademik Vojo Dimitrijević predlažući je za dopisnu članicu ANUBiH-a (maj, 1969.).
Godine 1978. postala je i članica Srpske akademije nauka i umjetnosti.
Mica Todorović umrla je u svom rodnom Sarajevu 10. oktobra 1981. godine, nakon duže bolesti. Iza nje su ostala mnoga slikarska platna i crteži, ali i više od toga. Ostao je trag hrabre žene koja je stvarala u vremenu kada to nije bilo jednostavno, elegancija duha i umjetnost ispunjena bojom i životom, ali i primjer kako se dostojanstveno nositi i sa vremenom i svim nedaćama.
Zato se danas, na Međunarodni dan žena, ne prisjećamo samo velike umjetnice. Prisjećamo se Sarajke koja je svojim kistom i olovkom, šeširom i tihim prkosom pokazala da jedna žena može pomjeriti granice – i otvoriti vrata kroz koja će kasnije proći mnoge druge.
