Neočekivana poznanstva i čarobno jutro na Čvrsnici

Piše:

Tekst uredila: Leila Kurbegović

Ova priča nije samo o usponu na Čvrsnicu, već i o usponu duše, o otkrivanju novih horizonta u ljudskim odnosima i o hrabrosti da se prihvate neočekivani izazovi. Neka nam ova priča služi kao podsjetnik da otvorimo srce novim iskustvima i poznanstvima, jer nikada ne znamo koliko bogatstvo može donijeti jedna neočekivana avantura na planini.

Samo sedmicu dana nakon mog najznačajnijeg planinarskog doživljaja i uspona na Maglić, od svog druga Armana dobio sam poziv za novu avanturu zvana Čvrsnica. Za razliku od Maglića, ova planinarska ruta mi je poznata, s obzirom da sam je posjetio već dva puta. Ono što je novo jeste činjenica da se noći u planinskom domu Vilinac i dovoljno dobar razlog da se izazov prihvati.

Ubrzo sam shvatio da u mojoj skromnoj planinarskoj opremi jedino nedostaje vreća za spavanje, logično jer nikada do sada nisam noćio na nekoj planini. Zato sam svratio u dobro opremljeni ALP Outdoor shop na Marijin dvoru, gdje sam čekajući trgovca da mi otkuca račun primjetio još najmanje pet ili šest artikala koje bi dobro bilo imati u planinarskoj opremi, ali po šta sam došao to sam i kupio.

Planiranje naše avanture

Dogovaranje ove planinarske avanture počelo je u mom omiljenom mjestu – Blind Tiger. Tu noć je igrao Lihtenštajn – Bosna i Hercegovina. Spontano smo dogovarali turu na koju je prvo trebalo krenuti nas deset, a na kraju se broj uvećao za još jednog člana i tri vozila. U jednom trenutku sam čak pomislio da od ture neće biti ništa, jer sve mi se nekako činilo previše spontanim i neozbiljnim za moj ukus organizacijske preciznosti. Čak sam u jednom momentu bio spreman odustati, ali kako je obezbijeđen prevoz u kojem se nalazi optimalan broj putnika, mjesto za izgovor nije bilo.

Na krilima dobrog raspoloženja, pobjede u fudbalu, šale i zezancije sa ekipom koja je prethodno bila i na Magliću, noć je prijetila da se otme kontroli. No, kako je sudija odsvirao kraj utakmice i igračima pokazao smjer prema tunelu, bio je to ujedno i znak nama da krenemo kući kako bi se pripremili i naspavali, kako nam se ne bi ponovila ranija praksa da na planinarenje krenemo ravno iz Blind Tigera.

Polazak na planinarsku turu

Narednog jutra, autom po mene dolazi ekipa u kojoj su svi mlađi od mene. Armana i Benjamina poznajem iz noćnog života u Blind Tigeru, vozača Dinu sam upoznao noć prije u Blind Tiger-u, a drug Edib koji je išao sa nama na Maglić, otkazao je svoj polazak na Čvrsnicu zbog zdravstvenih problema. No, nova poznanstva desit će se i na Čvrsnici, ali o tome nešto kasnije.

Uz nekoliko kraćih stajanja na našem putu ka Čvrsnici, priključuje nam se još jedan momak iz Jablanice sa nadimkom Nane, koji ispostavit će se je kontakt veza za noćenje u domu Vilinac. Nakon kraće vožnje, stižemo do početne tačke planinarenja. Dan je idealan za planinarenje. Sunčan i ugodna temperatura. Započinjemo turu kroz šumu dugu nekih 2 km. Onda dolazi otvoreniji dio i početak uspona. Inače, ova tura je dosta lagana i mislim da se na istu može uputiti i sa nešto manjom kondicijskom spremom. Postoji nekoliko dijelova gdje ima određenog napornijeg uspona grebenom, ali uz pauze mislim da nije ništa što bi bilo previše naporno za nekoga ko je koliko-toliko fizički aktivan. Ova planinska tura ima takoreći tri stepenasta uspona, prvo se popenjete uz uspon, pa onda slijedi ravniji dio za hodanje sve do narednog uspona, dok se ne dođe na raskrsnicu sa tablom sa putokazima na nekih cca. 7 km od početne tačke kretanja. Na tom raskršću lijevo se skreće prema jezeru Crvenjak 50 minuta i Hajdučkim vratim 1 sat, a pravo se nastavlja za planinarski dom Vilinac (simbolično označen kao putokaz „Hladno pivo“) na 15 minuta laganog hoda.

Kolektivno odlučujemo da ćemo ići prvo prema Hajdučkim vratima. Pošto smo mi bili na turi gdje ćemo noćiti, nismo bili pod vremenskim pritiskom da se moramo vratiti do naših auta prije mraka, tako da smo na ovu raskrsnicu stigli oko dva sata popodne. Na putu prema Hajdučkim vratima sreli smo nešto veću grupu planinara iz Hrvatske koji su se vraćali sa Hajdučkih vrata i kretali prema svojim vozilima, kako bi tamo stigli prije nego padne mrak.

Prvo smo stigli do prekrasnog jezera Crvenjak. Mnogi kažu da je voda u ovom jezeru na 1.970 metara nadmorske visine pitka i čista, jer nema šta da je zagadi na toj nadmorskoj visini. Zaista tako i djeluje, ali kako neki ljudi ulaze u jezero da se kupaju, moguće i životinje, lično nisam siguran da je to tačno, pa je u svakom slučaju ne bih pio. Tu smo napravili malo kraću pauzu, uslikali jezero za uspomenu i krenuli prema Hajdučkim vratima (2.000 MNV) koja su svega 10-ak minuta udaljena od jezera. Tu smo zatekli još neku manju grupu planinara koja se tu fotografisala sa vjerovatno najpoznatijom planinarskom i Instagram lokacijom u BiH – Hajdučka vrata. Ovaj kameni prozor/okno, koji je nevjerovatno oblikovala priroda zaista plijeni pažnju svakoga ko posjeti ovu turu. Meni je to bio već treći put, ali bez obzira što sam se već divio ovoj fascinantnoj tvorevini prirode, i ovaj put se nisam mogao dovoljno nagledati tog prizora, kao i pogleda koji se pruža sa ove lokacije. Dobar dio ekipe odlučuje da tu napravi pauzu za jelo, pošto su ostali planinari već žurili da idu prema svojim autima prije mraka, pa je stvarno bilo lijepo boraviti na tako lijepom mjestu u miru i tišini. Vrlo često, a iz moja tri dosadašnja iskustva, na toj lokaciji uvijek bude najviše planinara i svi u redu čekaju da uhvate neki spektakularan kadar i uspomenu svojim telefonima.

Arman, Benjamin i ja odlučujemo da ipak to vrijeme iskoristimo da se popenjemo na obližnji vrh Trinjača (2.038 MNV). Ovaj vrh moram istaći jer pogled i uživanje na njemu je nešto neopisivo. Kameni vrh sa dosta ravnih kamenih blokova, koje je prethodno sunce ugrijalo, su veoma udobni za sjedenje ili ležanje, a pogled koji se pruža na kanjon Neretve uz kombinaciju sa plavim nebom čini prizor toliko ugodan za oči, da ja volim reći da je to najljepši „TV program“ koji bih mogao gledati bez prestanka. Kako moj drug Arman učestvuje u izazovu Planinarenje.ba sa vrhovima 2000+ MNV, odlučili smo da ovaj put popenjemo još jedan vrh u blizini Trinjače – Velika Oštrovača (2.020 MNV). Put do ovog vrha loše je markiran, što smo otkrili tek kada smo shvatili da nas markacija vodi za silazak prema Žlijebu, a ne ka usponu i  vrhu. Ipak smo se snašli. Naime, nismo odmah uočili da postoji mala stazica i kamenje naredano u piramidu koja simbolizira put za kretanje prema vrhu i to kroz kleku i odranjajuće kamenje. Napokon smo na vrhu koji je poprilično uzak i skučen, ali vrijedi pogleda koji se pruža. Nemamo razloga da se dugo zadržavamo, pa pravimo nekoliko fotografija i Arman kompletira dio izazova za Planinarenje.ba. Vraćamo se putem prema Trinjači i silazimo do ostatka ekipe koja nas je čekala na Hajdučkim vratima. Nakon što se ekipa odmorila i ručala, krećemo prema konačnom cilju, a to je planinarski domu Vilinac (na 1.961 MNV). Prije toga odlučujemo svratiti na vidikovac u blizini doma u nadi da ćemo vidjeti neke lijepe kadrove zalaska sunca, ali kako je sunce zalazilo na drugom kraju planine, ostali smo uskraćeni za taj pogled. Ovaj put zbog dužeg boravka kod Hajdučkih vrata nisam stigao popeti i vrh Veliki Vilinac (2.117 MNV) koji se nalazi u blizini, ali sam to uradio u prethodna dva dolaska na Čvrsnicu, tako da nisam previše žalio za tim.

Noćenje u planinarskom domu Vilinac

Stižemo u dom sa ukupno pređenih 14 km tog dana. Iako se čini kao puno kilometara, zaista je sve na ovoj ruti bilo ugodno i lijepo. Ostavljamo opremu na krevetima na gornjem spratu doma gdje se nalaze spavaonice i presvlačimo se u laganiju opremu za boravak u domu. Izlazimo ispred doma gdje opet neki ručaju, ali uglavnom svi pijemo neko piće i uživamo u zalasku sunca koji se pojavio sa naše desne strane. Mrak polako počinje da pada, vjetar postaje sve jači i hladniji i više ni najhrabriji uz svu toplu odjeću nisu mogli izdržati nalete vjetra koji je u sebi imao miris snijega i zime. Odlučujemo da naše druženje nastavimo unutar doma. U domu sa nama su i domaćini, kao i jedna manja grupa. A tu je i mlađa ekipa tri momka i djevojka, koji su nas sreli još na usponu i pitali da li ima mjesta u domu za noćenje i za njih, tako da su nam se i oni pridružili tu noć. Inače, moram istaći da su se ovi mlađi pokazali kao veoma fina i odgojena omladina, kasnije će se ispostaviti da su oni članovi našeg nacionalnog sankaškog i olimpijskog tima. Po dolasku su bili vrijedni i donijeli su nekoliko kanistera vode sa čatrnje u blizini doma, a onda su igrali neku svoju društvenu igru i povremeno se uključivali u naše razgovore i šale kada je nastupilo vrijeme pričanja viceva. Djevojke iz naše ekipe su pripremile punu veliku šerpu makarona sa tunjevinom i povrćem, da je mogla jesti cijela vojska, ali na kraju bez obzira što su mnogi bili gladni i velikog apetita, dobar dio tog lonca je ostao netaknut. Domaćin je ložio vatru u staroj peći, koja nas je izvrsno grijala, da smo u domu mogli komotno boraviti u majicama kratkih rukava. Dugo smo tako sjedili i pričali uz mezu i piće. Ja sam se malo izdvojio iz grupe, u kojoj sam realno poznavao samo tri osobe i uživao u tome kako ova grupa nepoznatih i veoma različitih ljudi i različitih profesija (tatoo majstor, doktorice, stomatolog, alpinista, sankaši sportisti i drugi) nekako harmonično i spontano uspostavlja sasvim normalne obrasce ponašanja, kao da se ta ekipa čitav život poznaje od ranije. Da li je to posljedica adrenalina koji nastaje usljed fizičke aktivnosti i izlaska u prelijepu prirodu iz gradske vreve i stresa ili možda posljedica alkohola i topline koju proizvodi stara peć na drva, ne znam, ali sam uvidio kako brzo ova grupa do tada skroz nepoznatih ljudi postaje veoma bliska i prisna, te uživa u pozitivnoj atmosferi našeg zajedničkog doma za tu noć. Dijelilo se sve što se ponijelo na planinu od pića do grickalica, pa i životnih priča i iskustava. Kada je u jednom momentu postalo i prevruće u domu, odlučio sam sa jednim drugom da izađemo malo ispred doma na svjež zrak. Obukli smo toplije jakne, jer je vani bilo jako hladno i vjetrovito. Kada smo izašli dočekao nas je prekrasan prizor. Zvjezdano nebo koje se rijetko viđa. Nevjerovatno je kako nebo izgleda noću sa te nadmorske visine. Vjetar koji je puhao je raspuhao sve sive i tamne oblake, tako da smo imali nesmetan pogled ka nebu i zvijezdama. Prizor koji se ureže u sjećanje za sva vremena. Drug Dino i ja pokušavamo da uslikamo barem jedan kadar ovog prekrasnog trenutka, ali mobitel mojih tehničkih karakteristika to ne može da zabilježi u noći. Onda pokušavamo sa Dininim mobitelom i ti kadrovi već počinju da liče na nešto, a da nije mrlja na ekranu. Tada nam jedan momak iz sankaškog saveza prilazi i održi tako jasan i brzi kurs postavljanja opcija na mobitelu za fotografisanje u noćnom režimu, poput onih „How to“ videa na YouTube-u. Stvarno uz te njegove savjete, uspjeli smo napraviti dvije-tri vrhunske fotografije, koje su priložene u galeriji ovog članka za vašu ocjenu. Mi smo ponosni na to šta smo zabilježili, ali mislim da ni jedna fotografija ne može zabilježiti ljepotu stvarnog trenutka. Boravak vani koliko god je lijep zbog zvjezdanog neba, nije ugodan jer je zaista hladno i odlučujemo se ponovo vratiti u topli dom. Kako noć odmiče, polako nam se ekipa za zajedničkim stolom smanjuje. Najumorniji već odlaze na spavanje. Ja odlučujem da ostanem što je duže moguće i da odgodim spavanje koliko god mogu, jer uživam u slušanju raznih priča i dogodovština meni nepoznatih i zanimljivih ljudi sa kojima tu boravim, a isto tako nije mi baš najugodniji osjećaj zaspati u domu krevet do kreveta (poput sardina) u spavaonici. Kako noć napreduje, napreduje i ispijanje svakojakog pića koje smo zatekli u domu od rakije do pive. Alkohol sapliće i najspretnije sagovornike u toj noći, i sve rasprave i dijalozi, postaju sve više nerazumljivi monolozi najvećih entuzijasta. Nakon nekog vremena, nema se tu već šta više pametno ni vidjeti ni čuti, odlučujem da napustim ekipu od nekih četiri ili pet ljudi koji su pokušavali da i dalje „komuniciraju“ u tako teškim okolnostima zdravog razuma. Odlazim u svoj krevet, gdje već ljudi oko mene uveliko spavaju. Neki i glasno hrču, a neki šuškaju sa traženjem stvari u ruksacima po mraku. Sa donjeg sprata čuje se i dalje glasna muzika, nedefinisani krikovi, smijeh i monolozi jedinih preživjelih ove duge avanture. Na moju sreću, ponio sam slušalice i puštam sebi neku muziku, kako bih pokušao koliko-toliko da se isključim iz atmosfere oko sebe. Napokon uspijevam i da zaspem na trenutke, ali me uvijek neko šuškanje ili lupanje koje čujem i pored slušalica i muzike probudi. Oko tri ili pola četiri i ovi najizdržljiviji su legli na spavanje. U četiri je napokon sve utihnulo i uspio sam odspavati do šest sati, kada mi je zazvonio alarm na mobitelu za buđenje.

Čarobno jutro i izlazak sunca na Čvrsnici

Drugi alarm zvoni mi za 15 min. Nastojim još bar malo odspavati, ali vrlo brzo sam probuđen od drugog alarma. Ustaje i drug Arman, i nas dvojica odlučujemo da odemo do vidikovca da dočekamo izlazak sunca. Vrijeme se počelo kvariti i prognoza je govorila da će danas padati kiša i dogovor je bio da se najkasnije u pola 9 krenemo kretati prema autima, da izbjegnemo kišu koja je najavljena oko 11 ili 12 sati. Na nebu je dosta sivih oblaka, ali ipak sunce uspijeva nakratko da se probije, a i vjetar je malo oslabio i sada je ugodnije boraviti vani. Arman i ja snimamo prekrasno jutro i izlazak sunca. Sunce nas grije i nagrađuje tim prizorom što smo tako uranili. Zaista ovakvo buđenje i početak dana, napuni vam sve moguće baterije i raspoloženje je odmah vedrije. (Djelić ovog prizora možete pogledati u videu priloženom uz ovaj tekst).

Vraćamo se do ostatka ekipe u domu. Pospremamo dom iza sebe i pakujemo naše stvari. Doručkujemo. Plaćamo boravak 15 KM u domu i ostale troškove pića koje smo tu noć napravili – iznos poznat autoru 😉. Većina ekipe ustaje mamurna od prethodne noći. Doručkuju da prikupe kakvu-takvu snagu za silazak i samo čekaju da se domognu auta i kuće pa da mogu nadoknaditi san koji im fali. Sivi oblaci polako idu za nama, dok silazimo sa planine. Jutarnja rosa na kamenu čini teren dosta klizavim. Moramo opreznije hodati i silaziti. Silazak i put od 7 km je pred nama do dolaska do auta. Ekipa se formira u tri do četiri manje grupe ljudi. Svako u tim grupama pronalazi sebi zanimljivu temu za razgovor i druženje u povratku. Tako ovaj put biva ugodniji i nekako još brže prolazi. Stižemo do vozila. Dogovaramo da odemo na zajednički ručak u restoran Hajdučke vrleti. Tu se svi ugodno družimo i uživamo u fenomenalnoj hrani i toplom piću, a najviše u kafi koja nam svima treba nakon duge noći. Završavamo ručak, a time i naše spontano organizovano druženje ovih nepoznatih i zanimljivih ljudi, koji su na jedan dan i noć, živjeli u najvećoj harmoniji i miru, kao da se znamo cijelog života. Ovakve epizode i spontana druženja, upoznavanja novih ljudi i dijeljenja posebnih trenutaka sa potpunim neznancima čine ovo planinarenje posebnim i jedinstvenim. Čini se da današnjem čovjeku to je sve više potrebno, jer su se nakon korone svi nekako zatvorili u sebe i otuđili.

Onako za sebe, zaključujem da sve više i sve bolje ljude srećem na planini, a sve manje je tih ljudi u gradu. Zato treba više planinariti. Ko želi, ovu turu toplo preporučujem. Moje track-ove možete preuzeti i pogledati na Strava aplikaciji ili Garmin Connect. Sretno i radujem se da možda nekada i nekoga od vas sretnem i spontano upoznam na sličnom druženju. Ko zna, zaista planina uvijek nosi neka nova iskustva i neočekivana poznanstva.    

Track na aplikaciji Strava:

Track na aplikaciji Garmin Connect: