Na raskršću osnaživanja i pripadnosti

Piše: Andra Ibrahimi

The English version is provided below. 

*Tekst je nastao u okviru Evropskih dijaloga (17–19. septembar, Sarajevo), u organizaciji Francuskog instituta i Ambasade Francuske u BiH. Stavovi izneseni u tekstu predstavljaju lični osvrt autora/autorica, učesnika/učesnica susreta.

Biografija autora

Ja sam Andra Ibrahimi, projektna koordinatorica u organizaciji Pleiades u Skoplju, Sjeverna Makedonija. Radim na osnaživanju mladih, prevenciji nasilja i jačanju regionalne saradnje. Koordiniram inicijative koje pomažu mladima da izgrade otpornost i suoče se s izazovima nasilnog ekstremizma. Završila sam studij međunarodnih odnosa, a trenutno pohađam master studij iz oblasti borbe protiv korupcije. Moj rad spaja aktivizam „na terenu“ s institucionalnim promjenama. Posebno me pokreće stvaranje sigurnijih i inkluzivnijih zajednica širom Balkana.

Odrastajući u Sjevernoj Makedoniji kao mlada Albanka koju je odgajala samohrana majka, naučila sam jednostavnu, ali važnu istinu: ne moraš birati između lične snage i pripadnosti. U današnje digitalno doba prodaju nam brzinu i trenutne prilike. Ali s tim dolazi i pritisak da se stalno dokazujemo, da tražimo pažnju, dok istovremeno osjećamo duboku čežnju da budemo viđeni – a da pri tome ne izgubimo ljude i mjesta koja nam daju korijenje.

Zapadni Balkan nosi teško, ali i puno nade iskustvo previranja. Naša demokratija često djeluje nedovršeno, a povjerenje u lidere krhko. Ipak, iz prve ruke sam vidjela da osnaživanje i pripadnost nisu suprotnosti – oni su dvije strane iste borbe za dostojanstvo, stabilnost i zajedničku budućnost.

Vjerujem da nam je, u suočavanju s izazovima digitalnog svijeta i historije našeg regiona, potrebna nova vrsta aktivizma – ona koja spaja ličnu odgovornost s kolektivnom solidarnošću. Potrebni su nam alati koji ne osnažuju samo pojedince, već jačaju i naše zajednice, kako bi mladi mogli sanjati velike snove, a da ne moraju napuštati ljude koje vole.

Kako to izgleda u praksi? Pravi pomaci počinju konkretnim stvarima. Istinska promjena traži duboku digitalnu pismenost – ne samo tehničku sposobnost korištenja aplikacija, već kritičko razmišljanje, historijsku svjesnost i sposobnost da vidimo dalje od površnih sadržaja i dezinformacija.

To također zahtijeva etičko liderstvo: lidere koji su transparentni, odgovorni i svjesni svoje uloge graditelja mostova, a ne onih koji dijele društvo radi lične koristi. Uz to, potrebna su participativna mjesta gdje mladi ne samo da iznose mišljenja, nego i oblikuju odluke koje se tiču njihovog obrazovanja, stanovanja i javnog života.

U kontekstu Sjeverne Makedonije, put naprijed leži u zajedništvu različitih zajednica. Kada Albanci, Makedonci, Turci, Romi i drugi rade zajedno na projektima i međusobnoj pomoći, dokazujemo da naše razlike nisu prepreka, već najveća snaga. Istovremeno, ambicije mladih ne bi smjele dolaziti nauštrb stabilnosti njihovih porodica. To znači da obrazovanje, obuka za posao, zdravstvena zaštita i stanovanje moraju biti dostupni svima i predstavljati osnovu sigurnosti.

Na kraju, ova zajednička vizija traži i novu vrstu saradnje s Evropskom unijom. EU ne smije ostati daleki donator; mora biti istinski partner, ulagati u lokalno vođene inicijative i budućnost posmatrati kao zajedničko djelo, a ne kao jednosmjerni prijenos sredstava.

Budućnost nije štafeta koja se predaje odozgo. To je prostor koji gradimo zajedno – prostor u kojem osnaživanje i pripadnost rastu ruku pod ruku. Ako slušamo jedni druge, djelujemo zajedno i vodimo s hrabrošću i empatijom, možemo nedovršene poslove našeg regiona pretvoriti u zajedničko obećanje – u društvo u kojem lični razvoj i zajednički život međusobno jačaju.

At the Crossroads of Empowerment and Belonging

Writing: Andra Ibrahimi

Biography of the author:

I’m Andra Ibrahimi, project coordinator at Pleiades Organization in Skopje, North Macedonia, where I work on youth empowerment, violence prevention, and regional cooperation. I coordinate initiatives that support young people in building resilience and addressing violent extremism. I hold a degree in International Relations and I’m currently pursuing a Master’s in Anti-Corruption Studies. My work combines grassroots activism with institutional change. I’m passionate about creating safer, more inclusive communities across the Balkans.

​Growing up in North Macedonia as a young Albanian woman, raised by a single mother, I learned a simple and stubborn truth: you don't have to choose between personal power and belonging. In today's digital age, we're sold on speed and instant opportunity. But with that comes the pressure to perform and a chorus of "look at me," creating a deep longing to be seen, all while trying not to lose the people and places that give us roots.

​The Western Balkans hold a heavy, hopeful memory of upheaval. Our democracy often feels unfinished, and trust in leaders is fragile. Yet, I've seen firsthand that empowerment and belonging aren't enemies; they're two sides of the same struggle for dignity, stability, and a future we can build together.

​My belief is this: navigating our digital world and our region's history requires a new kind of activism. It's an approach that blends personal agency with collective solidarity. We need tools that don't just lift up individuals but also strengthen our communities so that young people can dream big without having to leave behind the people they love.

So, what does this look like in practice? It means moving beyond empty rhetoric and beginning with something tangible. True change starts with deep digital literacy — not merely knowing how to navigate an app, but cultivating critical thinking, historical awareness, and the ability to see beyond the noise of quick feeds and misinformation.

It also demands ethical leadership: transparent, accountable leaders who understand their role as bridge-builders rather than dividers seeking personal gain. Alongside this, we must create participatory spaces where young people do more than speak — they shape the decisions that affect their education, housing, and public life.

In the context of North Macedonia, the path forward lies in kinship across communities. When Albanians, Macedonians, Turks, Roma, and others work together in shared projects and mutual aid, we begin to prove that our differences are not barriers but our greatest strength. At the same time, ambition must not come at the cost of stability. Young people should be able to pursue their dreams without sacrificing their families’ security — which means accessible education, job training, affordable care, and housing must be guaranteed foundations.

And finally, this shared promise calls for a new kind of collaboration with the European Union. The EU cannot remain a distant benefactor; it must act as a genuine partner, investing in locally led initiatives and treating the future as something we co-create together, not as a one-way transaction of funds.

​The future isn't a pass or a baton handed down from above. It’s a landscape we build together, one where empowerment grows hand in hand with belonging. If we listen, act together, and lead with courage and empathy, we can turn our region’s unfinished business into a shared promise—a place where personal growth and communal life fortify each other.