Crveni nos je najmanja, ali najjača maska na svijetu

Piše:

Nasmijana, vedra i vesela, neposredna i otvorena za komunikaciju, s crvenim klaunskim nosom ili bez njega, takva je osječka glumica Anamarija Jurišić. U jednom našem slučajnom susretu, a zahvaljujući Festivalu „Ja BiH…”, na kojem je Anamarija gostovala u Sarajevu, uspjela sam saznati njenu zanimljivu životnu priču koju rado dijelim i s vama.

Anamarija Jurišić rođena je i odrasla u Zadru, rodnom gradu svoje majke, ali po ocu koji je rodom iz Sarajeva je povezana i sa tim gradom. Iako potiče iz porodice u kojoj su svi doktori, i mama, i tata, i brat, i baka i djed, ona je svoj put odabrala sama, možda ne na radost roditelja, koji su u početku željeli da i njihova kćerka, poput starijeg sina, krene njihovim stopama. No, čini se, kroz smijeh kaže, da je tek odnedavno, tačnije prije tri godine, napokon uspjela udovoljiti i želji roditelja, jer je danas dio tima udruge Crveni Nosovi klaunovidoktori. Tako da nerijetko boravi u bolnici i do operacione sale u svom kostimu doktorice Pandoline von Princes, ispraća mališane pokušavajući ih opustiti i nasmijati. Kada je počinjala raditi kao klaunesa, kaže, bila je najmlađa u Europi.

„Kada sam upisala četvrtu godinu Akademije, otišla sam na audiciju za Crvene Nosove klaunovedoktore, organizaciju u Hrvatskoj, koja je dio međunarodne organizacije „Red noses International“ sa sjedištem u Beču. To je međunarodna organizacija koja donosi humor u zdravstvo, pretežno na dječije odjele pedijatrije, dječiju psihijatriju, domove bez roditelja, domove za djecu s posebnim potrebama i u domove za starije i nemoćne. Također odlazim na misije u zavisnosti od potrebe da li je zaraćeno područje ili područja pogođena poplavama, prirodnim nepogodama ili najaktualnija je trenutačno situacija – izbjeglice i izbjeglički kampovi, koje također posjećujemo. Ta organizacija djeluje u 11 zemalja u cijelome svijetu.”

Ako ste, kao i ja, pomislili kako je put do crvenog nosa jednostavan, u smislu da vani je potreban samo dar za glumu i da nasmijete nekoga, onda ste definitivno na krivom putu. Saznajem da iza svega toga stoji mnogo rada i učenja, kao i za svaki posao.

„Nakon što prođete audiciju, prolazi se obuka u ‘civilu’, a onda radite kao treći klaun, pa drugi, sve do prvog i glavnog mjesta, a svaka tri mjeseca je supervizija, godišnje se odlazi nekoliko puta bilo u Beč u Internacionalnu školu humora, bilo u našu centralu u Hrvatskoj u Zagrebu, gdje se prolaze edukacije sa psiholozima, doktorima, umjetnicima, cirkusantima, klaunovima iz trupe Cirque du soleil i stalno se naše klaunske i glumačke vještine nadograđuju, a ujedno se nadograđuje i naše znanje vezano uz medicinu, psihologiju, kako pristupiti djetetu, kako pristupiti starijoj osobi itd. Morate znati kako jednostavno ući u sobu gdje je osoba u tom trenutku, mogla bih reći, u najgoroj situaciji, jer ti ulaziš u njenu intimu, to je možda dijete ili starija osoba, bolesna, nosi se s nekim svojim osobnim patnjama, a ti dolaziš šaren i možda oni u tom trenutku nisu raspoloženi za jednog klauna. Zapravo, ti kao klaun moraš imati taj senzibilitet i prepoznati da li uopće možeš pristupiti i u tom trenutku s lica očitati što dijete, majka, otac, starija osoba zapravo odašilju iz sebe svojim pogledom i samim time krenuti u nekakvu igru, u komunikaciju. Ono što mogu reći je da jedna velika stvar, koja je u biti jako mala, jest upravo taj crveni nos. To je najmanja, ali najjača maska na svijetu koja te u jednu ruku štiti. Iz razloga što klaun, za razliku od glumca koji uloge osmišlja u kazalištu i gdje postaješ neko drugi, klaun mora izaći iz tebe. Klaun jesi ti, ali ne u tom smislu da si u tom trenutku potpuno privatan. Mi kažemo da kada skinemo nos onda sam ja Anamarija Jurišić, a kada stavim nos onda sam ja doktorica Pandolina von Princes. I taj određeni karakter me štiti da imam dozu odmaka od trenutne situacije. Puno puta se dogodiIo da te pogodi situacija u sobi koju zatekneš, ali s druge strane baš razlog što smo mi školovani i što se s nama radi, i što imamo supervizije i što možemo potražiti i razgovor s psihologom ako nam zatreba, štiti nas da se mi kao umjetnici lakše nosimo s time. Bilo je kolega koji su nakon određenih perioda rada ili u određenim situacijama shvatili da ne mogu dalje, ali tada se zahvale i ostanu u kontaktu kao vanjski suradnici ili budu tzv. smjehonoše. S druge strane, donosimo velike stvari djeci, jer imamo intenzivni osmiieh kada provedemo osam sati na kirurškom odjelu za djecu i zapravo smo zadnji koji ih prate do operacijske sale, tamo gdje ni roditelji više ne mogu, a njih hvata strah, jer je bolnica jedno čisto mjesto bez smijeha i onda kada vam dođe klaun koji donese smijeha, a opet izgleda kao čoyek, jer mi klaunovi doktori nismo previše našminkani niti je naš kostim prešaren iz razloga što želimo zadržati tu dozu da smo ljudi i da se iza tog crvenog nosa ipak krije čovjek.

Ja sam skoro tri godine u Crvenim Nosovima klaunovimadoktorima. Kad sam kretala, bila sam najmlađa klaunesa u Europi, jer tek nakon 24 godine možeš to postati, zapravo kada čovjek malo sazrije. Proces traje, nekome se može odužiti na skoro pola godine, sve ovisi kako ti proživljavaš i možeš li odlaziti na te vizite. Meni osobno je trajalo neka tri mjeseca od trenutka kada sam prošla audiciju do svoje prve vizite kao civil, pa kao treća osoba u civilu, odnosno u normalnoj ljudskoj odjeći u kojoj samo posmatram klaunove dok rade, pa sve do toga da sam dobila svoj prvi kostim, odnosno, osmislila ga, i onda sam išla kao treći klaun, dakle ispomoć prvom i drugom, tj. glavnom i pomoćnom klaunu, i tada te kolege ubacuju u vatru i tad pržiš zanat. A kada prođeš tog trećeg klauna, zapravo imaš svoje konačno ime, svoj konačni karakter koji vremenom nadograđuješ.“

POZITIVAN PRIMJER IZ PRAKSE KLAUNESE

„Jedan od najpozitivnijih događaja koji se dogodio meni kao klaunesi bio je baš kada sam bila treći klaun. Došli smo u jedinicu intenzivne njege i bila je djevojčica koja je plakala. Čuli smo je dva hodnika dalje i dokori su rekli ‘ma joj, pustite je, mi je pokušavamo već neko vrijeme smiriti, neće ništa, ima i mentalnih problema’. Iz njenih okica ronile su krokodilske suze. Moje kolege i ja smo počeli pjevati našu poznatu pjesmicu Malu slonicu koja je inače uspavanka, a ona je i dalje plakala, ali nekako se njezin pogled fokusirao na naše nosove, jer kroz te suze ja mislim da jedina stvar koju je mogla vidjeti jesu upravo crveni nosovi, najjača boja na našem licu, i kako je išla fokus na jedan, drugi i treći crveni nos i pokušaj slušanja i koncentracije zapravo se umirila i prestala plakati. Medicinske sestre i tehničari zajedno s doktoricom su ustali i bili su u čudu, jer ona je plakala satima bez prestanka. I umirila se u potpunosti, tako da su doktori mogli onda oko nje raditi. Mogli bismo reći da je dijete došlo sebi jer je došao neko s toplinom do nje. Često doktori znaju zaboraviti na toplinu jer imaju sto stvari koje moraju obaviti. Oni u tom trenutku  moraju pomoći djetetu i ja im skidam kapu za to. A mi smo tu da potpomognemo kada oni obave svoj posao i mi malo damo sreće ili djetetu ili starijoj osobi, i onda je i njima lakše. Često znamo zasvirati i doktorima i medicinskim sestrama, i zapravo i njima uljepšati taj dan i sate koje provode na odjelu pomažući druge. Moji roditelji, tata je neurokirurg u penziji, a mama neuropsihijatar, oni oboje znaju koliko taj smijeh, glazba, nešto novo, energija koja dođe na odjel znači pacijentima, ponajviše djeci, koja taj odjel vide kao nešto strašno. Djeca nemaju često mamu i tatu uz sebe, a oni su njihova sigurna zona. S druge strane, tu su starije osobe. Desilo se baš kolegi kada je došao kod jednog dede, to je bilo prvi put da ga je neko posjetio nakon trinaest godina! To je čovjeku bilo osvježenje, jer neko je posvetio svoje vrijeme njemu. Ti domovi za starije osobe mislim da su nas čak željniji nego djeca, jer kako starimo počinjemo se bojati te starosti i zaboravljamo da i u starosti svi trebamo prijatelje, toplinu, smijeh i želju za životom. Znamo često doći kod starijih i nemaš ti tu da radiš neke velike gafove, neko padanje, jer smo im prebrzi (smijeh) i ne mogu to vidjeti, ali ta topla riječ, dodir i pitanje ‘kako ste danas’ njima znači sve na svijetu.”

PSIHODRAMA

Čovjek sebe treba uvijek nadograđivati i usmjeravati, smatra ova mlada i ambiciozna glumica, klaunesa, koja od oktobra nastavlja svoj studij posvećen psihodrami, gdje će objediniti svoje glumačko ali i klaunovsko znanje.

„Na Akademiji u Osijeku otvorio se specijalistički studij kreativnih terapija. Kao suradnja Medicinskog fakulteta u Osijeku i Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku i on nudi nekoliko smjerova dramaterapije, terapije pokretom i plesom, muzikoterapije i art terapije. To je specijalistički studij koji upisuju ljudi nakon magistarskog i on se bavi time da poveže umjetnost i medicinu, i eto ja sam se odlučila da nakon svega ovoga što sam prošla u svojih 25 godina upišem i to, jer je to put kojim želim ići,  odnosno želim povezati ono što je duboko genetski usađeno meni, znači svoj poziv glumice zajedno s pozivom liječnika i sada u desetom mjesecu mi kreće specijalistički studij iz dramoterapije u kombinaciji s pokretom i plesom. Studij traje dvije godine. To je prvi takav studij u Republici Hrvatskoj, ali i prvi u regiji. Jer do sada su ljudi išli na seminare, radionice ili studirali van naših granica. Mogu samo reći da sam prošla prijemni bez poteškoća!“

KOFER TEATAR

Dok čeka početak novog studija, Anamarija ne miruje. Naprotiv, sa svojom kolegicom pokrenula je umjetničku organizaciju Kofer teatar za koji čeka još završno odobrenje resornog ministarstva i onda kreće u ono što voli, igranje predstava za svoju dušu.

 „To je pokazatelj da kada nekad nemaš angažman ili te nekad ne pozovu da igraš neku ulogu, ti se pozoveš sam, to jest otvoriš nešto svoje. Istraživanjem tržišta shvatila sam da postoji jako puno mjesta u Hrvatskoj koja su odsječena i gdje ljudi možda nemaju vremena i nemaju novčane mogućnosti da se odvedu negdje da bi pogledali predstavu ili da bi poslušali neki glazbeni nastup i naš cilj je da mi i u takva mjesta dovedemo kazalište i umjetnost, a ponajviše djeci i mladima, iz razloga ako njima ne stvorimo nekakve temelje o tome šta je to kultura, što je to kazalište, onda ne možemo ni očekivati da ih imaju za daljni život, jer na mladima sve ostaje. Ja spadam među mlade, jer ja znam da baš zbog toga što me je djed svake subote vodio u lutkarski teatar meni je ostalo da gledam te lutke s divljenjem i da želim zaigrati to. Svi smo mi mladi puni ideja i često ako čekamo niti te vide niti čuju. Baš sam razgovarala i s kolegama ovdje i oni kažu da je u BiH deset kazališta koji su stalno aktivni, a njih ima oko 300 studenata koji su završili ili su u procesu završavanja akademije. Gdje je mjesto za svakoga od nas? Tržište je veliko i postoji jako puno ljudi koji nisu završili akademiju, ali su sjajni glumci, i oni imaju svoje mjesto, ponajviše film i serije ih vole, jer su nova lica, dok mladi ljudi rade i u tom radu se možda i izgube i onda misle ‘vidjet će me neko’, a ako se ne pokažeš ne može te niko ni vidjeti. A s druge strane, uloge im ne padaju s neba, kao što ne pada ništa s neba. Došlo je vrijeme kada se mladi moraju truditi da bi dobili ulogu i teže je, ali s druge strane ko je uporan i ko da najviše od sebe i pri tome zadrži samoga sebe taj može uspjeti, taj može naći svoje mjesto na kazališnim daskama, pred kamerom, na radiju, ili krenuti dalje, povezivati glumu ili umjetnost sa nečim. Tako da smatram osobno da mladima nije lako, ali da svako može naći svoje mjesto pod suncem, samo se treba dovoljno potruditi.“

Nedavno je snimila epizodnu ulogu u seriji Crno-bijeli svijet, čime je „zagrebala“ malo i svijet serija, ali ne misli se tamo zadržavati, jer puno je još stvari koje želi uraditi. Planova je mnogo, ali šta će biti od toga realizovano, vidjet ćemo.

„Vidim se svugdje. Iz tog razloga ništa nije konačno, svijet glume nije konačan, nijedna uloga ti niie zadnja uloga i svaku ulogu radiš ispočetka i trebaš naći iskru da bi nastao plamen. Zbog toga sam to rekla. Voljela bih istražiti sve, a smatram da će s godinama doći i neka definicija svega toga, a budući da sam žena željela bih sve to iskombinirati s majčinstvom, obitelji i svime što je poziv jedne žene biološki. Smatram da još dvije godine učim, a onda opet do kraja života učim, U svijetu je normalno da neko sa 35 godina shvati da se želi baviti nečim drugim, a ja znam da se želim baviti glumom, a gluma je širok pojam. Znate, nekada pravimo dugoročne planove, ali treba ostaviti malo mjesta i za improvizaciju.“

POVRATAK U SARAJEVO

Ova svestrana mlada umjetnica osjeća se kao kod svoje kuće i u Zadru, gdje je provela djetinjstvo, ali i u Osijeku, gdje je studirala i studira i igra u predstavama, ali Sarajevo je, kaže, grad koji ima dušu. „Od malena kada sam dolazila u Sarajevo, a to je bilo poslijeratno vrijeme, pa do danas grad se stvarno izgradio. To će zauvijek biti za mene topao grad. Kad god bih ovdje došla, ljudi su nasmijani, koliko god bih vidjela da ima i tuge u očima, zapravo na njihovim licima, bio je osmijeh. Divno je vidjeti što se neke stvari mijenjaju, što je prepoznat u svijetu, jer mislim da to Sarajevo zaslužuje i drago mi je da postoje razni festivali koje posjećuju velika imena. Za mene će Sarajevo uvijek ostati mjesto gdje trčim kroz ulicu gore-dolje uzbrdo i čujem mamu ili tatu kako viču ‘Ana, vrati se kući’ i mjesto gdje imam svoje prijatelje i društvo. Često je ovo grad u koji pobjegnem da imam svoj mir. Imam i svoj omiljeni kafić na Baščaršiii, gdje se zavučem i uživam.“