#samokultura

Bravo generacijo!

Piše:

U petak 29. marta 2024. je prva repriza, nazvala bih je „urnebesnom komedijom“ „Ne daj se generacijo“, ali toliko se taj epitet u proteklom periodu profanisao, tako da ću radije reći komedije u izvedbi Maria Drmaća i Alena Muratovića, koji su dosegli glumačku zrelost kojoj se jednostavno divim. Pripadam njihovoj generaciji i već više od dvije decenije svjedočim njihovim glumačkim uspjesima i transformacijama kroz niz teatarskih, filmskih i TV uloga. Njihove glumačke izvedbe u komedijama poput „Kokoške“, pa sve do nedavne „Večere budala“ i sada „Ne daj se generacijo“ ostavile su duboki uticaj na mene. Ova posljednja me je do suza nasmijala i do suza rastužila ili matematički rečeno na proste faktore rastavila. Iskreno uživam u takvom pozorištu. 

Zadnji put čini mi se da sam toliko uživala kada su na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo igrali bardovi bh. glumišta, briljantni i nikada neprevaziđeni Nada Đurevska i Zoran Bečić u „Partiji remija“. Toliko je to davno bilo da se ni godine ne sjećam, ali se sasvim jasno sjećam njihove igre i priče o dvoje starijih ljudi koji se sreću u staračkom domu, gdje počinju igrati partiju remija kako bi prekratili vrijeme, dok kroz igru otvaraju brojne teme, izražavaju svoje brige, a samim tim potiču i svađe koje daju dinamiku njihovom prolaznom životu. 

I evo nakon toliko vremena, imamo predstavu slične tematike, koja nam vjerodostojno prikazuje život dvije žene treće dobi, ali u 21 stoljeću. Beba (Mario) i Ruža (Alen) žive svoje svakodnevne rutine, dok su im djeca van granica naše države. Smijem se od srca dok gledam Bebu kako pokušava koristiti Viber zaboravljajući uključiti kameru, ili sluša unuku koja priča na drugom jeziku i nema vremena razgovarati sa bakom. S druge strane, štedljiva Ruža isključuje grijanje, kupuje jeftinija vina i brine o svom zdravlju kupujući zdrave namirnice i proizvode za bujnu kosu. Situacije poput ovih su nam bliske, pogotovo ako imamo starije članove porodice. Smijem se od srca zajedno s publikom kada Beba odluči nastupiti u pjevačkom takmičenju na televiziji kako bi zaradila novac za kupovinu Ružine kuće na moru, jer naravno štedljiva Ruža ne može izdvajati novac za dvije nekretnine. Ta iskra radosti zbog promjene koju je Beba unijela u njihove svakodnevne rutinske živote pripremajući se za televizijski nastup i majica sa natpisom „Nismo svoje“ potiče me na razmišljanje o tome koliko je malo potrebno za sreću (“Malo mi treba za sreću…”) i kako je važno živjeti život punim plućima, bez obzira na godine. Iako to znamo danas mnogo više, nego prije, zahvaljujući raznim „life coachinzima“, ipak se pitam da li smo sretni sa životima koje živimo ili smo samo prihvatili ono što nam je društvo nametnulo?! 

Posljednju numeru „Moja posljednja i prva ljubavi“ (o.p. originalna izvedba verzija Tereza Kesovija) u Bebinoj, pardon, Mariovoj vrhunskoj glasovnoj interpretaciji, dočekujem grcajući u suzama i vičući bravo! Bravo generacijo koja si se glumom počela baviti u teškim ratnim okolnostima, bravo generacijo zbog predanog rada godinama, bravo generacijo zbog načina na koji to radite, bravo generacijo što nisi odustala i kada je bilo mnogo razloga za to, bravo generacijo što pravite vlastita djela i stvarate udruženja, bravo generacijo što uživaš u tome, bravo generacijo što i mi zahvaljujući vama uživamo i propitujemo se. Jer šta bi život bez teatra bio? Bio bi rutina sa ritualima čiji ishod već znamo. 

„Moja posljednja i prva ljubavi“ (o.p. originalna izvedba verzija Tereza Kesovija) u Bebinoj, pardon, Mariovoj vrhunskoj glasovnoj interpretaciji

Za kraj

Na kraju, želim istaći još nešto što nije beznačajno. Predstava je premijerno izvedena na Međunarodni dan žena, 8. marta. Iako se već više od dvije godine aktivno ne bavim novinarstvom, to ne predstavlja problem mojim drugarima iz Pozorišta mladih Sarajevo koji me redovno pozivaju na sve svoje premijere. Tako je bilo i ovaj put. Na ulazu me je dočekao uvijek raspoloženi Adnan Rešić sa svojim sjajno stilizovanim brčićima i drvenom leptir mašnom, uvijek džentlmenskim manirima u duhu teatra u kojem radi, ovog puta s crvenim karanfilom u ruci, lijepim željama i za mene najljepšim poklonom – ulaznicama za teatar. Hvala vam što me činite dijelom svoje pozorišne porodice! 

Moje pozorište

„Ne daj se generacijo“ je predstava nastala u koprodukciji Pozorišta mladih Sarajevo i Udruženja „Moje pozorište“. Od početka rada „Moje pozorište“ imalo je jasan cilj „raditi predstave koje će ljudi razumjeti, voljeti i kojima će se vraćati.“

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *