Potraga za trenucima koji čine život

Piše:

MOGU REĆI DA SAM IMALA SREĆU DA SU MNOGI MOJI ŠKOLSKI DRUGARI POSTALI POZNATI GLUMCI I UMJETNICI, PA SU Ml NERIJETKO BILI SAGOVORNICI I O NJIMA I NJIHOVOM RADU PISALA SAM SA ZADOVOLJSTVOM I LAKOĆOM JER SAM PRATILA OD POČETKA NJIHOVO STVARALAŠTVO. ALI NI SANJALA NISAM DA ĆU JEDNOG DANA TEKST POSVETITI BRATU MOJE NAJBOLJE ŠKOLSKE DRUGARICE KOJI JE U VRIJEME IZ KOJEG GA PAMTIM PONEKAD S NAMA IŠAO U ŠKOLU I IZ ŠKOLE. ON JE ZA NAS TADA BIO MALA RAJA IAKO RAZLIKA U GODINAMA NIJE BILA VELIKA, ALI Ml SMO KAO „VELIKE” BRINULE O NJEMU DA BEZBJEDNO DOĐE OD KUĆE DO ŠKOLE I OBRATNO. DAČO, KAKO SMO GA ODMILA ZVALI, DANAS JE IZRASTAO U SJAJNOG UMJETNIKA ČIJI MURALI SA SNAŽNIM I LIJEPIM PORUKAMA KRASE NE SAMO HOLANDIJU, U KOJOJ DANAS ŽIVI I RADI, NEGO I VEĆE SVJETSKE CENTRE. ZAHVALJUJUĆI SAVREMENOJ TEHNOLOGIJI, NJEGOV RAD PRATIM NA „INSTAGRAMU, KOMUNICIRAMO PUTEM WHATSAPPA, A ODGOVORE NA MOJA BROJNA PITANJA POSLAO Ml JE E-MAILOM. KADA JE IZRAZIO ŽELJU DA JEDAN MURAL URADI I U SVOM RODNOM SARAJEVU, ODLUČILA SAM DA GA PREDSTAVIM U URBAN MAGAZINU I OVO JE NJEGOVO PRVO I EKSKLUZIVNO MEDIJSKO POJAVLJIVANJE. VJERUJEM DA NJEGOVO VRIJEME TEK DOLAZI I DA ĆE BAREM JEDAN MURAL NAĆI MJESTO I U NAŠEM GRADU.

SARAJEVO LJUBAVI MOJA

Davor Smoljan rođen je i odrastao u Sarajevu u naselju Koševo, tačnije u ulici Hasana Brkića, današnja Patriotske lige. Živio je u zgradi u kojoj su živjeli poznati uposlenici tadašnje Radio-televizije Sarajevo, a njegov otac Predrag je bio poznati novinar i urednik na Radio Sarajevu. Dačo, kako smo ga odmila zvali, pohađao je prije rata Osnovnu školu „Miljenko Cvitković” (sadašnja „Musa Ćazim Ćatić”). Tog perioda djetinjstva i danas se kristalno sjeća iako u Sarajevu ne živi više od dvadeset godina.

„Najviše se sjećam šetnje uz Čekalušu prema školi, ovisno od jutarnje ili popodnevne školske smjene. Pamtim i veliki promet kroz Bolničku ulicu, tako da smo kao djeca veoma pažljivo prelazili ulicu čim bi se ukazala prilika i polako, uzbrdo, pored Stomatologije išli prema školi. Osim odlaska u školu, bilo je tu i mnogo trčkaranja i druženja u parku koji se prostirao ispred zgrade i našeg stana. Stanovali smo na drugom spratu i vrlo se dobro sjećam pogleda s našeg balkona na naselje Ciglane i žuti kosi lift. U parku se nalazila i Austrijska kuća, a kada bi pogled odlutao malo u visinu dominantan je bio RTV toranj na Humu, što je za mene sigurno bio najupečatljiviji prizor iz našeg stana. Toranj je bio simbol i obilježje našeg grada. Pritom moram spomenuti sadašnje proizvođače odjeće ‘Molimao’ koji na prekrasan način posvećuju dužnu pažnju ovoj nostalgiji”, prisjeća se Davor.

Davorov otac Predrag bio je urednik u spoljnopolitičkoj redakciji informativnog programa Radio Sarajeva. Tako je Davor još kao dječak bio dobro informisan o zbivanjima u svijetu.

„Moji roditelji su završili studij na Fakultetu političkih nauka, smjer Žurnalistika, i oboje su po zvanju bili novinari. Majka Zinka radila je kao stručno-politički radnik na ideološkom obrazovanju mladih u Gradskoj konferenciji Saveza socijalističke omladine BiH, a otac je bio urednik u redakciji informativnog programa – Prvog programa Radio Sarajeva. Sjećam se kako sam sa sestrom Ivanom provodio predvečerja  u dnevnom boravku uz praćenje aktuelnosti i Vijesti na CNN-u ili TVSA i nenadmašni kritički komentar  naših roditelja. Ako smo sestra i ja išli u školu u jutarnju smjenu, redovno bismo popodne slušali Radio  Sarajevo i tatin glas kao urednika i voditelja dnevnika u 16 sati.”

Period bezbrižnog djetinjstva prekinuo je rat u Sarajevu, a Davor i njegova porodica uspjeli su otići u Holandiju.

„Pored opštepoznate činjenice — opsade našeg grada, mislim da svako na svoj način pamti tu 1992. godinu u Sarajevu. Dobro pamtim majčine nezaboravne riječi ranog jutra 5. aprila: ‘Probudi se, rat je!’ Sjećam se i bježanja u podrum zajedno sa susjedima. Detonacije, sklanjanje u hodnike, sirene za zračne napade… Iz ovog skoro nestvarnog vremena vrlo dobro se sjećam bliskog druženje sa susjedima i osjećaja bratstva, brige i pažljivosti koji je vladao među stanarima naše zgrade. Otprilike nakon dva mjeseca od početka rata moji roditelji su odlučili da mama, sestra i ja napustimo Sarajevo zbog velikih opasnosti koje svaki rat nosi sa sobom. Kao i mnogi drugi, očekivali smo da napad na grad i naš rastanak neće dugo trajati. Mama, sestra i ja pridružili smo se komšinici Dinki i njenom sinu Damiru, kojem je tada bilo tek dvije godine, i njenoj majci Džemili, i nekako se svi pogurali u starog Yugu za put iz Sarajeva. Bio je to posljednji konvoj Dječije ambasade Ujedinjenih nacija, 19. maja 1992. godine, za transport žena i djece. Na Ilidži smo bili zatočeni tri dana dok nas paravojne naoružane jedinice nisu pustile da nastavimo put. Svaki dan bismo Čekali dnevnik u 16 sati na radiju da bismo čuli očev glas i tako saznali da je živ. Nakon dolaska u Hrvatsku godinu dana smo sa strepnjom i neizvjesnošću iščekivali pisma ili kontakte s tatom i familijom putem radioamatera. Stalno smo mijenjali adrese i prebivališta, a konačno smo se susreli s ocem u Sumartinu na otoku Braču u proljeće 1993. godine. Raširenih ruku u zraku, kao da slavi pobjedu života, pojavio se tata na samom vrhu trajekta koji je doplovio iz Makarske. Jedan od daleko najemotivnijih trenutaka u mom životu. Mjesec dana smo proveli zajedno u Povljima u hotelu Galeb, koji je već više od godinu dana nudio smještaj bosanskim izbjeglicama. Najveći dio izbjeglica, to jest 95 posto, činile su žene i djeca. Naši očevi su uglavnom bili vezani patriotskim obavezama, a zbog ratnih dejstava i posebno opkoljenog Sarajeva nisu mogli ni nakratko da nam se pridruže. Moj otac se vratio u Sarajevo nakon tog susreta, a putovao je s poslovnom vizom avionom transporterom koji je dostavljao humanitarnu pomoć Ujedinjenih nacija Sarajevu. Sjećam se da sam godinama kasnije kao tinejdžer u Holandiji razgovarao s ocem o tom vremenu i njegovim iskustvima, i pitao ga zašto se tada vratio u Sarajevo, a on je odgovorio: ‘Nisam htio da napustim rodni grad i sve ono što me u njemu vezalo u trenucima kada su nam domovi napadnuti.’ Proteklo je još nekoliko mjeseci prije nego što nam se otac ponovo pridružio. Ovaj put cilj je bio odrediti put novog života naše porodice. Odluka mojih roditelja dovela nas je u Holandiju u oktobru 1993. godine. Od samog početka išli smo u školu, učili jezik i polako se navikavali na novu okolinu, kulturu i novi život. Iz naše perspektive to nije uvijek bilo jednostavno, jer se u tom momentu u našem životu mnogo toga dešavalo, velike promjene, napuštanje rodne zemlje i grada, pa onda ponovni početak u novim, nepoznatim uslovima, u novoj zemlji. Za moje roditelje, a i za nas djecu to je bio veliki korak. Njima je bilo četrdesetak godina i sve što su do tada stvorili i ostvarili u Sarajevu napustili su i krenuli u potragu za životom van opasnosti i perspektivom za svoju djecu.”

Ljubav prema umjetnosti razvila se još u djetinjstvu, kada je Davor crtao sve što mu se u to vrijeme dopadalo. Na njegovu maštu tada su uticaj imali junaci iz stripova i crtanih filmova poput Nindža kornjača (Ninja Turtles), pa He Mana, a džeparac se redovno trošio na kupovinu stripova Dylan Dog.

„Mislim da je to već oko moje pete godine bio ozbiljan hobi. Tokom djetinjstva i mladosti plod je postalo maleno drvo, koje još uvijek raste i grana se. Crtanje i slikanje je u mom slučaju potpuno autodidaktično i bez ikakve zvanične likovne obuke. Mislim da me lično, pri svakoj posjeti muzeju bilo gdje na svijetu, najviše privlače radovi modernizma, mada to sigurno nije jedini stil koji mi se dopada. U suštini, ponajviše volim realizam i takozvani hiperrealizam. Jako volim posmatrati jake i jednostavne moderne skulpture, mada to uopšte nije jednostavno izvesti. Moco muzej u Amsterdamu je upravo otvorio izložbu Daniela Arshama, naprimjer, koji pravi, po mom mišljenju, savršene skulpture 21. vijeka. Jedva čekam da ih vidim uživo. Preporučujem čitaocima da ‘proguglaju’ ovog umjetnika.”

Sjećam se da je Davor iz Sarajeva otišao s pločom Deep Purple in Rock (1970), pa me je zanimalo da li je i muzika igrala značajnu ulogu u njegovom umjetničkom razvoju.

Kao prvo, moram naglasiti tatinu eklektičnu kolekciju ploča koje sam redovno listao kao dijete i koje su bez sumnje potakle moje interesovanje za muziku. Naravno, isto tako dolazak MTV-ja na naše televizijske kanale, što je osamdesetih samo po sebi bila jedna veoma važna pojava. Zadnji put kad smo se sreli ti i ja pred Katedralom nosio sam ploču Deep Purple in Rock, jer je rođak nakon našeg odlaska u inostranstvo automatski „naslijedio” sve ploče moga tate, pa sam ga zamolio da taj album ponesem zbog neke sentimentale, a naravno i zbog muzike. Muzika je sama po sebi možda jedan od najranijih i prvih izraza naših emocija, tako da je ja smatram neophodnom kao neki ‘prirodni’ lijek. Ništa bez muzike. Kao dvadesetogodišnjak redovno sam provodio vrijeme u raznim amaterskim muzičkim grupama s mladom rajom, (loše) svirajući gitaru ponajviše u stilu zvanom stoner rock. Za neki utisak, slobodno poslušajte grupe kao Fu Manchu, Kyuss ili Hermano. Prije neke dvije-tri godine sam se prešaltao na bubnjeve i to je daleko jedna od najboljih odluka koju sam ikad donio. Bubnjevi su sama kontrola i mašina koju moraš savladati žmireći i volim taj izazov. Nema prostora za greške. Tokom slikanja na kanvasu (platnu) redovno sebi odvlačim pažnju vježbanjem komplikovanih ritmova na bubnjevima. Džez i funk su glavni ‘učitelji’. Uglavnom slušam sve redom što ima groove. Ako ste zainteresovani i koristite Spotify, slobodno potražite moj profil s aliasom deesaster i prolistajte kroz svaku listu koje ja lično sastavljam po stilu, po raspoloženju itd. Trenutno slušam novi i moderni hip-hop, što nije uvijek jednostavno, pogotovo ako si odrastao uz sami početak ili nastanak ovog žanra muzike, ali ako se čovjek potrudi stvarno ima fantastične muzike u novoj generaciji. Young Fathers, Kendrick Lamar, Mac Miller, Brockhampton, Childish Gambino su, recimo, svi redom fenomenalni.

MURAL KAO PREKRETNICA U KARIJERI

„Svaka izložba ima svoju draž, bez sumnje. Mislim da su mi najznačajnije samostalne izložbe koje sam imao u Amsterdamu 2015. i 2017. godine. Pored toga, ima raznih sporednih projekata i murala koji su isto tako važni. Godine 2016. uradio sam dva ogromna platna za muzej koji će se zvanično otvoriti u  Amsterdamu u roku od godinu-dvije. Slobodno pogledajte https://streetarttoday.com/ za informativni dio ovog projekta. Upravo sam u decembru u Miamiju završio najveći mural koji sam ikada uradio tokom velikog mural festivala Art Basel, što je sigurno veliki momenat i prekratnica u mojoj umjetničkoj karijeri.“

Mural za ovog umjetnika je itekako veliki izazov. Radi se o zidovima velikih dimenzija koji privlače pažnju prolaznika. Priprema je važan segment u radu, a najvažnije je da kao umjetnik ima potpunu slobodu za realizaciju vlastite ideje.

„Priprema za bilo kakav mural je najvažnija. Unaprijed trebaš znati mjere, gdje nabaviti boje i materijale, a na samom mjestu murala površina zida donosi poseban izazov, kao i trenutni vremenski uslovi. Obično  sve treba savladati u određeno vrijeme i svi aspekti doprinose takozvanom flowu. Obično se obrada svakog murala reguliše između organizatora i vlasnika zgrade ili zida. Na osnovu iskustva i stila vlasnici ili organizatori raznih festivala pozivaju umjetnike da učestvuju i rade mural. Sve je lakše ako imaš  predstavnika, mada na osnovu svog posla i iskustva nije teško dobiti dozvolu. Važno je usuditi se i sebe lično predstaviti i pokazati inicijativu. Što više murala uradiš, lakše ćeš dobiti sljedeći projekat.“

Crtanje i slikanje je u mom slučaju potpuno autodidaktično i bez ikakve zvanične likovne obuke volim posmatrati jake i jednostavne moderne skulpture, mada to uopšte nije jednostavno izvesti.

Rad na muralima Davora je odveo u brojne krajeve svijeta. Naravno najviše je onih koje je radio u Holandiji, ali otišao je i do Londona, Normandije i Miamija. Ove godine planira putovati Evropom i uraditi najmanje deset murala.

„Posebno mi je značajan zadnji mural koji sam uradio u Miamiju, jer je do sada najveći koji sam uradio i zato što je urađen na prominentnom svjetskom festivalu. Samo iskustvo putovati za Miami i raditi mural pod totalno drugačijim vremenskim okolnostima za razliku od hladnog sjeverozapada Evrope poseban je doživljaj. Pogotovo još za Basel House, koji nose jako ime. Dakle konačno sam imao priliku i da lično učestvujem umjesto da iz svog ateljea gledam sličice na telefonu putem Instagrama. Cilj mi je da se pokrene bilo kakav dijalog na osnovu naslikanog predmeta. Moja potraga za ljepotom u neočekivanim ili čak veoma jednostavnim trenucima u životu glavna je tema mojih radova.“

Davor koliko-toliko prati i poznaje umjetničku svenu u Bosni i Hercegovini, barem kada je riječ o uličnoj umjetnosti.

„Pratim opštu umjetničku scenu područja čitave bivše Jugoslavije. Lijepo je vidjeti da je isada živo i da se murali i festivali organizuju i održavaju. Imam utisak da Sarajevu nedostaje veći zahvat ka mural festivalu kao recimo Street Art Festival u Mostaru, ili možda i griješim. Trenutno sam u kontaktu s nekoliko umjetnika iz bivše Juge u nadi da ostvarimo izložbu balkanskih umjetnika u Amsterdamu. Ne žuri nam se, to možda uspijemo ostvariti krajem ove godine, ali mislim da je realnije očekivati kompletnu izložbu početkom 2020.“

Na kraju Davor nam otkriva da bi želio a uskoro i mogao realizovati i jedan mural u svom rodnom gradu Sarajevu.

„Već duže vrijeme razmišljam o tome i ustvari jedva čekam da se ukaže dobra prilika da to uradim. Mural bi sigurno sadržavao nešto autentično sarajevsko, što bih na licu mjesta kreirao ili uhvatio objektivom kamere. Najvjerovatnije neka ulična scena. Planiram uraditi murale na raznim mjestima i gradovima po Evropi. To su ambiciozni projekti koji će zahtijevati mnogo energije. Počeo sam novu seriju slika u svom ateljeu, tako da ću vidjeti pred kraj ove godine u koja sam doba s kompletnom temom i nakon toga u potragu za galerijama u inostranstvu da to predstavim kroz izlaganja. Nadam se učešću na još nekoliko festivala na ovom području ovdje i tu uraditi murale, ali o tome konkretnije kad i sam saznam nešto više.

Uglavnom, vidimo se ove godine!“